Hrvati su u svojoj državi nezadovoljni mnogim stvarima: hipertrofiranom i preskupom državom, iseljavanjem mladih ljudi, precijenjenošću tečaja i skupoćom domaćega novca, propašću industrije, prevelikom ekonomskom ovisnošću o turizmu... da spomenemo samo neke.
Pritom ne shvaćaju da ništa od toga nije slučajno i da su to sve zakonita (naravno, ne u pravnom smislu) obilježja i svojstva mikrodržava i mikroekonomija, prema čemu se Hrvatska nezaustavljivo približava, ako ne kao cjelina, a onda kao tri regije koje imaju sve manje toga zajedničkog. Pritom ne mislim da je biti mikrodržava nešto loše, to je jednostavno činjenično stanje: mikrodržave su države s manje od dva milijuna stanovnika i u svijetu ih je čak pedesetak, i većina ih se (kao i Hrvatska) osamostalila u zadnjih 50-60 godina oslobađajući se kolonijalnog jarma.
A dvije glavne karakteristike mikrodržava i mikroekonomija su veći troškovi i veći rizici. Veći troškovi po glavi stanovnika za javne usluge proistječu iz nepostojanja ekonomije velikog obujma. To se jednako odnosi na sve javne (državne) usluge, od zdravstva i sudstva, preko vojske i policije, do prometne infrastrukture. Ni kvaliteta javnih usluga u mikrodržavama ne može biti Bog-zna-kakva, jer ako se za njih traže ljudi s vrhunskim znanjima i vještinama, “kadrovski bazen” iz kojeg se oni mogu crpiti sam po sebi je oskudan. Analitičari su ukazali (npr. Charles Farrugia 1993.) na još jedan krupan problem mikrodržava: njihovi su čelnici pod većim pritiskom sunarodnjaka, moraju igrati više uloga odjednom pa teže stječu ekspertizu, moraju održavati složenije odnose s ostalim građanima pa imaju manje izgleda za napredovanje i rast plaće, a to ih čini podložnima podmićivanju.
Dakle, kad imaju pojačan dojam korumpiranosti i demoraliziranosti državnih službenika, Hrvati moraju znati da je i to samo jedno od zakonitih obilježja mikrodržava. Dani Rodrik je ustanovio i kako su radnici koji ostaju u mikrodržavama manje fleksibilni nego oni koji se iseljavaju, a državna administracija postaje “poslodavac posljednjeg utočišta”, neizbježno zasićena slabije obrazovanim i manje vještim pojedincima. Uz sve to, mikrodržave opterećuju viši troškovi uvoza robe i usluga, a maleno domaće tržište guši konkurenciju. Mikroekonomije su posebno osjetljive na naglije promjene uvjeta po kojima uvoze robu i usluge, dok su im mogućnosti zarade na izvozu prirodno ograničene.
Poslovne i druge rizike ne mogu disperzirati niti na veći teritorij niti na veći broj ljudi i poduzeća, što je drugdje osnovni način upravljanja rizicima... Rješenje za svoje karakteristične probleme i nedostatke mnoge mikrodržave pronalaze u udruživanju s drugim državama pa se tako i Hrvatska pridružila EU. No i pritom im mnoga “prirodna” neželjena svojstva mikrodržava ostaju kao praktički neizbježna, i njih treba biti svjestan. Hrvati žele biti poput Talijana ili barem Poljaka, no to je nemoguće: države sa 60 ili 38 milijuna ljudi su jedno, a s 4 milijuna nešto sasvim drugo.
Korumpiranost je zapravo zakonito obilježje mikrodržave ::: Samo se zapitajte: Je li korupcija to što "Upravni sud" riješi tužbu "Strabaga" u drugom tjednu od podnošenja??? __ Poznato je kako "Upravni sud" sudi u prosjeku četiri godine te nako proteka četvrte godine ljudi mogu očekivati "presudu". __ Ne "navijam" za "Strabag", ali je stvarno sudsko čudo da se presudilo u drugom tjednu od podnošenja tužbe. __ Ili se tu u sudstvo uplela politika, ili su odjednom, od travnja 2018.g. sudovi poboljšali učinkovitost???