Nijedan drugi povijesni sustav ne otkriva na tako neugodan način put na koji potencijalno dobrohotne ljudske moći jednostavno izopačuje u poguban kraj, napisao je Eagleton o kapitalizmu. Svi paradoksi kapitalizma sada su ionako transgresija, monumentalna, i da nije riječ o milijunima sudbina i života, krajnje komična. Kao što je komično današnjeg papu smatrati katolikom, kad je riječ o jedinom istinskom svjetskom vođi-ljevičaru, tako je kapitalizam komično smatrati ozbiljnim, zrelim sustavom koji osim pogodovanja odabranima ima ikakvu drugu namjenu.
Osobno me najviše razveselila spoznaja da sam u kapitalističkoj sintaksi pronašao matricu identičnu Jugoslavenskoj narodnoj armiji, mjestu gdje sam se prvi put najvulgarnije susreo s onime što se danas zove korporativnim duhom. U JNA je cilj bio ideološki isprati, psihološki ocrniti, psihički odstraniti i fizički učiniti ovisnom pojedinačnu volju o volji kolektiva. Sramotno lažna povezanost, nasilna kvaziobiteljska atmosfera, posvećenost višim ciljevima, sebičnost definirana kao sposobnost preživljavanja, neprekidno ponavljanje besmislenih rituala, dreskod, stalna dostupnost, komande i urlanje na podčinjene...
Svatko tko je bio u JNA prepoznaje to i u nekoj od tih, je l’, liberalnih korporacija danas. Razlika je što bivše kasarne JNA nismo dobili na slobodnim i demokratskim izborima, a kasarnsko-korporativni kapitalizam jesmo. Tim bildinzi, a zatekli ste se odjednom barem na jednom od njih kao na nezaobilaznoj obavezi karijernog opstanka, dakle oni su potpuni ekvivalent satovima političkog obrazovanja i vaspitanja u kojem neobrazovani predavači rafalno ispaljuju dogmatske floskule koje se ne smiju propitivati niti je u njih dozvoljena i najtanja sumnja.
Radni je dan strukturiran između postrojavanja i dizanja zastava, svako malo oglasi se mobilizacijska uzbuna, gubici u stroju evidentni su zbog otpuštanja, koja se uvijek i iznova opravdavaju potrebom žrtvovanja za viši cilj. Kolektiv iznad čovjeka, čovjek ispod čizme i čizma kao potvrda uzvišenosti umnih napora. U JNA su mi užu obitelj znali poštedjeti, ali su mi zato otvoreno i na sva usta psovali boga. Već bi zaustili navaliti na majku pa bi se naglo zaustavili na onome “m” koje bi odjednom kolabiralo u “b” i boga. Da sam znao da me JNA u stvari priprema na kapitalizam, učio bih i više, da sam znao da će kapitalizam na kraju biti jeftin magazin ustajalih uniformiranih ideja, dezertirao bih ranije.
Sve u svemu ono najzabavnije vidim u činjenici da hrvatski kapitalizam, tu katedralno uzvišenu društvenu simulaciju, ne vodi nijedan čin ranga većeg od podoficira. Hrvatskom društvenom digresijom upravljaju mahom vodnici i zastavnici i tek poneki zastavnik prve klase. Oni pojma nemaju tko su generali koji sjede u korporativnim generalštabovima i pišu im dnevne zapovijedi. Nikad ih nisu upoznali niti će ih upoznati. Sve je to podoficirska intelektualna bijeda, nasilnici s uniformom i oružjem, bez dobrog ukusa i rezona, s trajnim kompleksima najmanje vrijednosti i povećanim viškom agresije kojom kompenziraju činjenicu da nikada nisu uspjeli preskočiti podoficirsku stepenicu. To su brkate i blijede utvare ispod šapke, nenačitani diletanti koji su svu mudrost saželi u desetak fraza pokupljenih na nekoliko seminara na koje su ih poslali da bi stekli kakvu-takvu upotrebnu opravdanost, gdje im je objašnjeno da se na ljude treba derati, da ih treba gaziti, da se u stroju ne priča, da autoritet treba dokazivati i cementirati strojevim korakom i da je solidarnost početni stadij iskazivanja slabosti.
Solidarnost je za pičkice. Jezive okolnosti služenja doslovne su i u JNA i u korporaciji, samo što si u JNA išao na odsluženje, a u korporaciji si na permanentnom dosluženju. Provjere lojalnosti, forsiranje budnosti, salutiranje, fobično traganje za neprijateljima, grupne spavaonice i formacijska podijeljenost u desetine. Sve vodi k tome da je maleno bosansko mjesto Rudo lokacija gdje je, osim JNA, formiran i kapitalizam. Nije daleko dan kada će nas izvoditi na jutarnju fiskulturu, mise su odavno postale istresanja ćebadi, ali ono što se nikad neće poklopiti jest da ste u JNA imali četiri obroka dnevno i obavezni popodnevni odmor. Korporativni je duh to prečuo.
Zato svakog dana dok vas u praskozorje bude nacionalne trube i podizanje zastave, dok hitate na zborno mjesto pa u svoj rov na prvoj liniji fronte, dok pokorno slušate i bespogovorno izvršavate besmislene zapovjedi i sklanjate glavu od metaka koji fijuču iznad nje, dok vam buku detonacija zaglušuje vika vama nadređenih vodnika i zastavnika, koji vam psuju i oca i majku, a skrivaju se iza boga, ponižavajući i ubijajući i najmanji okrajak ponosa, možda biste se mogli početi smatrati nekom od proleterskih brigada koja u ratu, u koji su je licemjerno poslali, gine a da ni sama ne zna zašto.
Što je krajnji cilj vašeg služenja kapitalizmu? Što ćete postići sa svojim životima? Što će biti s vašim potomstvom? Nemojte dozvoliti da vas iz ovog jedinog i neponovljivog postojanja isprate rečenicom kojom se na kasarnskoj kapiji ispraćalo doslovno svakog vojnika na odlasku iz JNA: otišao čovjek kao da ga nikad nije ni bilo.
