U 72 sata u Francuskoj i SAD-u od koronavirusa umrlo je više ljudi nego u 77 dana u Kini. U Španjolskoj za samo četiri najgora dana, u UK-u za šest dana, čak i u Nizozemskoj i Belgiji bilježe veće poraste broja mrtvih nego što je Kina ikad imala.
Kina je u samo 11 dana imala više od stotinu, najviše 150 žrtava, a SAD svoje mrtve već danima broji s četiri znamenke te već sada imaju četiri puta više zaraženih od Kine. Zar je moguće da SAD i zapadnoeuropske zemlje, a još ne znamo kako će se virus širiti u ostatku svijeta, plaćaju toliku cijenu u ljudskim životima samo zato što su kasnili petnaestak dana u reakciji, a onda i u intenzitetu mjera, odnosno zar su oni baš toliko neorganiziraniji!? Zar su Talijani i Španjolci toliko stariji da zbog toga imaju najveći broj žrtava?
Je li na smrtnost kod njih, ali i u New Yorku, utjecala gustoća stanovništva, zagađenost zraka koja je načela respiratorne sustave žitelja tih područja, povećani komorbiditet, pretilost i popratna oboljenja kao u New Orleansu...? Što se može zaključiti iz toga kako se virus širi Afrikom i Južnom Amerikom? U tjedan dana broj zaraženih i žrtava u Africi je od 4396 i 130 mrtvih narastao na 9261 zaraženog i 401 smrtni slučaj u nedjelju. U Južnoj Americi širenje virusa poprima zabrinjavajuće razmjere, od 13.107 do 30.161 slučaj zaraze u nedjelju, te tjedni skok od 274 do 1073 žrtve, od čega 445 u Brazilu, 172 u Ecuadoru. Budi li to nadu da će se i ovaj koronavirus s ljetom ponašati kao njegovi prethodnici?
Koliko li je pitanja zasad bez znanstvenog odgovora. Ali, unatoč tomu, ili baš zbog toga što odgovara nema, sada se javljaju oni koji traže pet minuta slave ili klikabilnosti za svoje kojekakve mudrolije i teorije zavjere, ili i u ovim okolnostima traže dokaze kako je upravo Hrvatska poprište antidemokratskih i diktatorskih zbivanja.
S druge strane, bude se i prikriveni diktatori pa se tako u mladom zastupniku koji je upravo na ideji uzvišene solidarnosti dospio u Hrvatski sabor, očito pod teretom fizičkih i psihičkih ograničenja koje trpi njegov mladi organizam, probudio mali Hitler koji je svojim simpatizerima postavio arijevsko pitanje je li normalno da država bude mjesecima paralizirana da bi neki djed ili pradjed živio dan, mjesec ili godinu dulje.
Trenutno su takvi demokratski izdanci najveća ugroza za Hrvatsku, i to izravna ugroza za živote ne samo svakog petog građanina Hrvatske koji su stariji od 65 godina, 80.000 njih starijih od 85 godina, već i za oko pola milijuna dijabetičara, oko 220 do 250 tisuća astmatičara, trećinu građana Hrvatske koji imaju problema s visokim tlakom, oko 25 tisuća novih onkoloških bolesnika koji će se i ove godine razboljeti, tisuće srčanih bolesnika, ali i za sve one koji trenutno ne boluju od kroničnih bolesti, ali zatreba li im neće dobiti adekvatnu uslugu zbog kadrovski desetkovanog zdravstvenog sustava i/ili opterećenog oboljelima od koronavirusa.
Nisu daleko od toga ni oni koji su tobože u službi “pravog istinskog kritičkog novinarstva” pa otkrivaju zavjere i podvale kad recimo Belgija nakon smrti 12-godišnjakinje ne objavi je li i od čega bolovala, ili uvjeravaju čitatelje da paniku šire oni koji smrt 85-godišnjaka koji su imali više kroničnih bolesti prikazuju kao smrt od koronavirusa samo zbog toga što je testom utvrđeno da su bili zaraženi. Otprilike, kad vas gurnu s litice, to nije ubojstvo ako se dokaže da ste razmišljali o samoubojstvu.
Da, nitko ne zna odgovor je li se s pretjeranom histerijom odgovorilo na virus, ali ni najveći se ne usude riskirati. Švedska? Uz njihov specifičan način i standard života koji omogućuje ranu razdvojenost mladih i starih generacija, zasad više od 400 mrtvih baš i ne sluti na uspješan eksperiment.
To što neki znanstvenici i umne glave postavljaju logična pitanja na koja nema odgovora, ne znači da se treba prikloniti kojekakvim mudrolijama tobože kritičkih umova koji sada istupaju kao čuvari demokracije u doba diktature stožera i virusa.
Trenutno se u svim zemljama svijeta u sklopu borbe s virusom vodi i psihološki rat. Vode ga stvarne i tobožnje demokracije i diktature, manje-više svi na prilično autoritaran način jer izvanredna situacija traži i izvanredne mjere, koje svi zavijaju u manje ili više (ne)prikladne omote, kako tko, u zakone, uredbe, naredbe, prijetnje, preporuke, savjete...
I brojni državnici, stručnjaci, poznate osobe i mediji svugdje pozivaju na poštivanje mjera zaštite koje propisuju državni u pravilu stručni stožeri. Možda je čitav svijet u krivu, možda ćemo se morati naviknuti na suživot s virusom, ali zasad je ovo očito jedini i najmanje rizičan odgovor. Pokaže li se da tako zarazu nećemo suzbiti, ili da će posredne žrtve biti još veće, tada će se pristup sasvim sigurno promijeniti, u svijetu i u Hrvatskoj.
Tko još vjeruje Kinezima?Tamo je umrlo do 50,000 ljudi.Umrlo u Kini 3800!?priče za malu djecu.