Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Korona ‘proizvodi’ grad budućnosti: čovjek mora pobijediti nasilnika u sebi

Kako pandemija mijenja korištenje urbanog prostora i načine života u njemu
06. studenoga 2020. u 00:30 0 komentara 1984 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Neki misle da nas Bog koronom kažnjava za naše bezbožno življenje. Drugi bi dali glavu kako iza ove pandemije stoji farmaceutska industrija radi svojih financijskih interesa. Ima ih kojima je posve jasno kako je do ove svjetske nevolje svjesno doveo kineski politički interes u cilju svekolike globalne prevage. Nekima je na umu svjetska zavjera nekih tajnih organizacija. Znanstvenicima je to zanimljiv medicinski fenomen o kojem gotovo svatko od njih ima drukčije mišljenje; premda nitko ništa dokazivo ne zna. Po nekima ovom virusu ne treba uopće pridavati posebnu pozornost; barem ne veću nego običnoj gripi. Obični puk ne zna što bi mislio jer je potpuno izluđen neujednačenim stavovima onih koji bi trebali znati o čemu se zapravo radi.

Koronavirus DRUŠTVENI UTJECAJ VIRUSA 10 načina na koje će pandemija promijeniti ljude i čovječanstvo

Nažalost mnogi ne shvaćaju da isključivo ljudi prave pandemiju, bez obzira kako je i odakle korona došla. Ljudska povijest pamti kuge i kolere, gotovo da se sjećamo španjolske gripe, pa je korona tek jedna od tih za život opasnih globalnih boleština, koje se gotovo pravilno ciklički ponavljaju u razvoju civilizacije. No kolikogod da su te zarazne bolesti pogubne za ljudsku vrstu, svijet svejedno ide naprijed. Jednako inteligentan i glup, što se mogućih pouka tiče. Mislim da priroda zna što čini, da ona drži sve stvari u svojim rukama i da se ne trebamo brinuti o klimatskim promjenama i ekološkim problemima kao opasnostima za nju. Ona pouzdano zna brinuti o sebi i svojoj održivosti te joj je posve svejedno koliko će se razina mora podići.

Čuveni David Attenborough napravio je upozoravajući dokumentarac o stanju u prirodi kao osmrtnicu za Zemlju, ali imajući na umu brigu za čovjeka zbog tog stanja. Nakon mjesec dana početnog suočavanja s koronom, dok su kineske tvornice mirovale, pokazalo se kako se u malo vremena atmosfera može oporaviti od industrijskog zagađenja. Zato se pitam postoji li još uvijek netko tko ne vjeruje da čovjek doista negativno utječe na stanje u atmosferi.

Hrvatski kontekst

Predsjednik udruge ribara govori i da se s koronom i riba vratila u Jadran. Čovjek je taj, a ne priroda, koji se mora brinuti o ekološkim problemima, ako želi da ga i nadalje bude na svijetu. U suprotnom dogodit će se da neprilagođen poput dinosaura u određenim okolnostima nestane sa scene. Ako čovjek i nije kriv za koronavirus, apsolutno je kriv za njegovu epidemiju pa pandemiju. Nije nevažna ni spoznaja, kako izgleda, da ni proces stvaranja svijeta nije posve gotov. Barem kad je zemaljska kugla u pitanju, što na vrlo drastičan način potvrđuje i slučaj zagrebačkog ovogodišnjeg ožujskog zemljotresa.

Igor Rudan Pandemija povezana s modernim stilom života

Naravno, za tu zagrebačku trešnju Zagrepčani nisu nimalo krivi, ali velikim dijelom jesu za kasniju poplavu i zanemarivanje značaja mača potresa, čije su posljedice iskusili već pred 140 godina. Zato je obnova Zagreba prigoda da se o mnogo čemu važnom za njegovu budućnost promisli na drukčiji način od dosadašnjeg. No isto tako i analiziraju sva iskustva snalaženja u okolnostima epidemije korone, za slučaj mogućih (i očekivanih?) budućih sličnih situacija. U tom smislu hrvatski kontekst korone svakako je prigoda za preispitivanje naših promišljanja o načinu korištenja urbanog prostora u novonastalim okolnostima življenja. Trebamo li i možemo li naša planiranja, urbanizacije i građenja mijenjati kako bi se što bolje prilagodili tom mogućem „drukčijem normalnom“, a koje se za neko vrijeme iz danas aktualiziranog „novog normalnog“ može pretvoriti u neko novo svakodnevno „normalno normalno“?

Mislim da iskustva življenja s koronom nigdje u svijetu neće dovesti do značajnijih tehničkih promjena u prostornom planiranju, ali bi trebala dovesti do drukčije i humanije filozofije odnosa čovjeka i prirode za vlastito ljudsko dobro. Takva filozofija trebala bi i u Hrvatskoj činiti potku našeg budućeg planiranja, a potom i regulacije prostora. To bi bilo posebno važno zato što se korona poklopila s vremenom u kojem sve više prepoznajemo utjecaj e-tehnologija na naše ponašanje i karakter prostornih potreba. Pri ovome je priroda izuzetno važna determinanta jer, dok je besramno zloupotrebljavamo, istodobno je i očajnički osjećamo potrebnom u našem životu. Vrijeme koronavirusa potvrđuje važnost podneblja u kojem živimo i otkriva koliko smo pri tome usklađeni s njegovim karakteristikama. Potrebna prilagodba tim odlikama određuje naše ponašanje u prostoru, što iščitavamo kao kulturu prostora.

Prepoznavanje te kulture temelj je urbanizacije prostora. Zato doslovno prenošenje dopadljivih rješenja viđenih u urbanističko-arhitektonskim revijama iz jednih podneblja u druga najčešće dovodi do velikih prostornih nesporazuma. Kao krajnost ilustracije, prostorima ekvatora i zemaljskih polova teško je naći zajednički prirodni nazivnik.

Zagreb: Velike gužva na izlasku i ulasku iz tramvaja uz nepridržavanje mjera o nošenju maski Dragan Bagić Sociolog otkriva zašto mjere ne daju učinke i što nedostaje Stožeru da otkrije čarobnu formulu

‘Čovik nije tica’

U nekadašnjem urbanističkom planiranju naših prostora mnoge je nosila snobistička misao „što je grad bez nebodera?“ Naravno, neboderi stanarima znače potreban krov nad glavom, ali ne i veliku sreću stanovanja. Ne samo zato što „čovik nije tica“ već zato što takvo stanovanje trpi niz usputnih tehničkih i socijalnih problema. Okolnosti korone dodatno su naglasile već postojeću socijalnu otuđenost i klaustrofobičnost ljudi koji stanuju u velikim i visokim zgradama. Ljudi imaju mentalnu potrebu kontakta s prirodnim zelenilom, a ono im je daleko od dohvata. Otežana dostupnost hodanja po tlu sama po sebi rađa ljudima osjećaj određene uskraćenosti, prostornog hendikepa, pa čak i moguće ugroženosti, a koja je zbog niza razloga moguća. U kontekstu korone rizik oboljenja je vrlo realan zbog neophodnog korištenja dizala i bliskog susreta s ljudima nepoznatog stanja zaraze. No bliski susret je i posljedica planiranja, koje ne vodi računa o za čovjeka prihvatljivoj gustoći stanovanja na jednom hektaru prostora. Naravno, i svi ostali su na određeni način suočeni s rizicima zaraze o kojima se pri urbanističko-arhitektonskom planiranju i projektiranju nije posebno vodilo računa, nemajući takve bojazni na umu kao neku stalnost.

Prostor našeg današnjeg obitavanja tkan je stoljećima, ponegdje čak milenijima, pa tako i s iskustvima nekadašnjih pandemija, ali ipak ne kao konstantom koju treba unijeti u jednadžbu organizacije prostora na kojem živimo. Veće neophodne promjene dogodile su se samo s higijenskim standardima. Zato sad tražimo rješenja prilagodbe životu s ugrozom sveopće zaraze, otkrivajući istodobno za to dobre i loše strane onoga što u prostoru već imamo. Za sada se sve uglavnom svodi na odabir ljudskog ponašanja kojim se izbjegava rizik zaraze, ali pomalo otkrivamo kako i adaptacijama korištenja prostora možemo utjecati na veću sigurnost boravka ljudi u njemu. Cijenu plaćamo manjim kapacitetima zatvorenog prostora. Čini mi se da iskustvo korone ukazuje na prednost življenja u manjim gradovima. Provjereno, gradovi u kojima su vam svi važni sadržaji svakodnevnog življenja dostupni pješačenjem do petnaestak minuta –„walking distance“, humaniji su i bolji za ljudsko zdravlje od velikih gradova. Mislim da nije potrebno elaborirati ovu tvrdnju, ali je važno naglasiti da u okolnostima korone to znači i izbjegavanje nužnog javnog prijevoza kao jedne od najvećih ugroza zbog zaraze.

Advent na ulicama Zagreba KORONAKRIZA Pandemija zaustavila i zimski turizam: Gotovo 50 posto potrošača u Hrvatskoj ne planira putovanja

Vrijeme korone naglašeno je istaknulo i prednost boravka na otvorenome, ali koji, naravno, nije uvijek i svugdje moguć. Naše podneblje je, kad je riječ o ugodnom boravku na otvorenom, blagoslovljeno većim dijelom godine, što uvelike doprinosi značajkama kulture prostora. Za priobalje i otoke naročito i zbog prirodno slanog aerosola, što je za zaraze tipa COVID-19 izuzetno važno. No ne radi se samo o boravku u prirodi kao svekoliko korisnoj i moguće zanimljivoj rekreaciji, već boravku na otvorenom u urbanoj funkciji, s velikim brojem sadržaja koji normalno funkcioniraju i na otvorenom. Vrijednost boravka na otvorenom povijesno je potvrđena činjenica, ali njena komparativna prednost u urbanističkom planiranju afirmirana je ne tako davno.

Jedan od prvih koji se time pozabavio danski je arhitekt Jan Gehl koji je ustvrdio kako je „došlo do ‘Brazilia syndroma’, urbanizma lijepog iz zraka i na slici, ali s potpuno poništenim interesom za razinu pješaka“. Šezdesete godine Gehl definira kovanicom „Carinvasion“ – automobil je kralj! „To make cars happy, not people“ – da automobili budu sretni, a da za ljude nije važno. U tom pogledu Gehlov projekt jedne isključivo pješačke ulice u Kopenhagenu donio je značajnu promjenu urbanističke paradigme planiranja gradova. Danas gotovo da i nema ozbiljnijeg grada koji nema svoju pješačku zonu kao supstituciju funkcija koje su se do tada, zbog opterećenja cesta kolnim prometom, morale odvijati u zatvorenom.

Novosti ulaze na mala vrata

Nadahnuće za takvu ideju proizlazi iz kulture prostora kojemu i mi pripadamo, gradova čije su uličice i kale nekad imale nedostatak teške i čak nemoguće dostupnosti automobilima, a sad su baš zbog toga dodatno vrijedne. Naravno, podneblje sjevera klimatski nije pogodno za sjedenje na otvorenom, ali tehnologija je taj nedostatak kompenzirala i u Stockholmu. Berlin je svoj Sony centar temeljio na istim prostornim mogućnostima pa je vrijeme korone puno podnošljivije kad je društveni život i nadalje moguć. Možete li zamisliti Split bez Rive, njegova dnevnog boravka, na kojoj se i sada prazne frustracije zbog ograničenja uvedenih tijekom korone?

Isto bi bilo i sa Stradunom, da Dubrovnik ima stalnih stanovnika, a ne samo turista. Želim naglasiti da ni stan bez terase nije stan kakav čovjeku treba, što posebno potvrđuje ovo vrijeme korone. Opterećenja sputanošću kretanja lakše se podnose na terasi stana ili šetnjom po balkonu. Iskustva korone na mala vrata ozakonjuju i neke nove urbanističko-programske postulate, dobre i loše, ovisno o tome kako ih se promatra. Rad od kuće već neko vrijeme mnogima znači ostvarenje jednog od životnih ciljeva, a danas se silom pretvara u nužnost. Možda će se pri tome otkriti i određene ekonomske prednosti koje će dovesti do spoznaje kako nam ne treba toliko uredskog prostora koliko ga već imamo. I jedan od segmenata našeg turizma, posebno izvan sezone, temelji se na ponudi življenja i rada iz vlastitog doma jer su klimatske prilike kod nas bitno povoljnije od, recimo, Finske.

EU summit at Europa building in Brussels TOMISLAV KRASNEC Sadašnja zamrzavanja u EU nisu poput proljetnih

Vrijeme korone dodatno je afirmiralo online kupnju, koja time sve više oduzima kruh dućanima. Ako se to pretvori u naviku, pitanje je buduće potrebe i za tom vrstom poslovnih prostora. Korona nas je navukla i na narudžbe namirnica s dostavom u naše domove. Hoće li zato u budućnosti trebati više skladišnog, a manje prodajnog prostora. Hoćemo li se zato manje voziti automobilima i tako smanjiti gužve na cestama? I prostora za parkiranje trebat će manje? Dostave su otvorile vrata novim zaposlenjima, ali i oduzele plaću mnogim konobarima. Što bi bilo s učiteljima i profesorima kad bi televizijsko ili online školovanje postalo „normalno“?

Hoće li nam trebati graditi škole i koliko će učitelja i profesora postati suvišno? No bilo bi dobro da online iskustva omoguće studiranje i onima koji žive na Lastovu; ako bi takvih bilo. Ovogodišnja „koronska turistička sezona“ pokazala je pad grupnih turističkih putovanja posebno avionima, a rast individualnih vlastitim automobilom. Isti strahovi motivirali su naše goste da borave u apartmanima, a ne u hotelima, zbog bolje samokontrole vlastite sigurnosti. Nautički turizam bio je uspješan zbog iste takve logike. Naravno, govorim o prosjeku, jer mladi nemaju potrebno razvijen osjećaj moguće opasnosti. Hoće li zbog ignoriranja korone možda trebati više bolnica i medicinskog osoblja u odnosu na današnje raspoložive kapacitete?

Zbog svega toga ozbiljno planersko pitanje očekuje odgovor: je li korona prolazna pojava ili trend koji se može pretvoriti u stalnost? Uopćeni odgovor bio bi da nema toga što ne može biti, čak i više od onoga što možemo izmaštati. Razmišljajući o mogućoj budućnosti opterećenoj nekakvom koronom, uvjeren sam da postojeća urbana infrastruktura neće biti prepreka zdravlju, već da će najslabija karika, kao i uvijek, biti čovjek. Ljudsko biće ostaje konstanta u svemu onome što ga čini dobrim i zlim, a to znači da će zauvijek biti suočen u prvom redu sa samim sobom. U rasponu od negiranja opasnosti zaraze do paranoja nekih zavjera. Neke ptičje i ostale gripe, sarsi, ebole, i prije su se pojavljivale i nestajale na horizontu opasnosti, pa će tako vjerojatno biti i nadalje.

predsjednik Alexander Van der Bellen austrija Predsjednik Van der Bellen naciji: 'Pandemija nam svima ide na živce. Ne dozvolite da vas obeshrabri'

Odgovor na pitanje igra li se priroda virusima s nama ili mi sami sa svojom sudbinom još uvijek pouzdano nemamo, ali je sasvim sigurno da je čovjek vrlo zainteresiran za ulogu Stvoritelja. Kloniranje, rezervna tkiva i organi dio su te igre, a koliko je to normalno i prirodno, samo priroda zna. Ne samo retoričko je i pitanje: je li življenje uz nekakve viruse, poput aktualnog koji izaziva COVID-19, samo priprema za neki budući drukčiji život na Zemlji ili možda čak privikavanje za život negdje u svemiru? U jednom svom eseju iz knjige „Krov nad glavom“ zapitao sam se zna li Bog matematiku jer matematički nije logično teoretski beskonačan broj ljudi smjestiti na ograničenu površinu zemaljske kugle.

I dalje nema plana

Kako ne mogu sumnjati u Božju inteligenciju, čini mi se da za budućnost Zemljana postoje dva moguća scenarija. Prvi je da nas svemirskim istraživanjima i ljudima sa skafanderima, već danas oko nas, doista priprema za preseljenje nekamo u svemir, a drugi da nas želi brojem ograničiti na život ovdje gdje već jesmo. Korona bi mogla biti dio tog drugog scenarija, samo je pitanje koliko će današnji već milijunski broj zbog nje umrlih u svijetu napredovati. Radman misli da uz 50.000 normalno umrlih u Hrvatskoj tristotinjak dodatnih žrtava korone ne ide u prilog tom drugom scenariju.

U svakom slučaju, da bismo preživjeli koronu, moramo se čuvati, ali bismo upravo zbog toga morali voditi više računa o prirodi. Dakako, moramo misliti i o ekonomiji, što je vrlo važno za one koji prežive koronu. Onima koji „odu“ sasvim je svejedno kako će se u državi živjeti. A o regulaciji urbanog prostora što reći? Na prvom mjestu nedostaje ono što regulaciji prethodi, a to je planiranje korištenja prostora. Mnogo toga bi radi ljudskog zdravlja trebalo biti bolje, neovisno o koroni. I, nadam se, ne bespravno i na divlje ostvareno. Nažalost u Hrvatskoj danas nema organizirane struke koja bi se time sustavno bavila. Ni na tržištu ni u domeni vlasti.

Valentina Valjak
NEOPISIVA TUGA
Valentinu su pokopali u vjenčanici i s prstenom na ruci, dogodine bi bila doktor znanosti
Zaklada Novo Sutra
ONI MOGU SVE
Čudotvorna terapija pomoću konja odsad će biti moguća u svim vremenskim uvjetima
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.