To da je “sramotno u što su pojedinci pretvorili državne institucije” ovaj put nije izrečeno u nekom “naručenom” novinarskom tekstu, niti je to izrekao “frustrirani” oporbenjak već potpredsjednik Hrvatskog sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a u svom očitovanju o “cirkusu koji je započeo prije deset mjeseci”. Milijan Brkić bi sa svoje funkcije trebao znati puno više od toga što je rekao Hini da bi vjerodostojno mogao takvo što izreći.
Koji su to pojedinci, koje su to državne institucije, u što su pretvorene, i kakvi su razmjeri toga? Je li to hitna tema za Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost? Treba li se predsjednica države zabrinuti “za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti”? Sastanak predsjedništva HDZ-a najmanje je što se očekuje. Dakako, osim ako nije riječ o još jednoj žalopojki ucviljenog političara suočenog sa sumnjama koje kompromitiraju njegov osobni i politički integritet.
Ako je u svakom pogledu u aferi SMS čist, Brkić ima razloga za ljutnju pa i za teške kvalifikacije. Osobito, uzimajući u obzir što je najnovija optužba za špijuniranje bivše supruge prvo medijski prezentirana da bi onda dobila i službeni karakter, a uslijedila je ubrzo nakon što ga je državno odvjetništvo oslobodilo tereta sumnji o odavanju službene tajne u istrazi o elitnoj prostituciji. Svatko iole objektivan mora postaviti pitanje instrumentalizacije tajne istrage.
S pravom Brkićev odvjetnik Ivo Farčić pita zašto aktualne istražne aktivnosti nisu ostale u tajnosti do optužnice, jer tek s njezinim potvrđivanjem počinje kazneni postupak i tad postaje relevantno skidanje zastupničkog imuniteta. S kojim ciljem je službena tajna o Brkićevu “špijuniranju” bivše supruge plasirana medijima? Zašto sada? Je li cilj samo Brkić? Ako ga Plenković i želi smijeniti, ne šteti li to sada i njemu i HDZ-u, a koristi oporbi? Osveta je jelo koje se servira hladno.
Tko je policijski i obavještajno kapacitiran da plasira takvu tajnu u medije? Ima li veći motiv Tomislav Karamarko ili Andrej Plenković, koliko god je u potonjem slučaju priča atraktivnija. Je li Plenkoviću baš toliko stalo riješiti se zamjenika da je za taj cilj spreman toliko riskirati? Uostalom, na prethodnoj istrazi pokazalo se da nisu u pravu oni koji su tvrdili da je i državno odvjetništvo izmanipulirano. Ima li Plenković toliko odanih ljudi u sustavu, a da takva zavjera ostane skrivena od javnosti? I, kakva korist ako je zadnja riječ na državnom odvjetništvu “izvan kontrole vladajućih”! Čak i ako je takav prljavi način obračuna s pojedincima iz mračnih vremena i danas moguć, i da je Plenkoviću stvarno opsesija riješiti se Brkića, je li sada usred kampanje pravi tajming za to!?
Zar Plenković i realizatori nisu u stanju procijeniti kako im se takva vrsta obračuna u jeku kampanje za euroizbore može obiti o glavu i donijeti štetu kod ionako ogorčene desnice, a i biračkom centru su takve metode krajnje neprihvatljive. Kako optužbe o obračunu s Brkićem zlouporabom tijela kaznenog progona više štete “europskom” Plenkoviću, zapravo je logičnije postaviti pitanje tko je odavanjem tajni htio nauditi i Brkiću i Plenkovićevu HDZ-u.
Predsjedništvo HDZ-a izazvalo bi revoluciju kad bi se sada politički obračunali s Brkićem. Božidar Kalmeta je unatoč puno težim optužbama i u poodmakloj fazi kaznenog postupka lani izabran u predsjedništvo HDZ-a. Protiv Brkića tek se provode istraživanja prije odluke o (ne)podizanju optužnice.
Prema saborskom Poslovniku tek kad se steknu uvjeti za pokretanje kaznenog postupka, koji počinje potvrđivanjem optužnice, tužitelj mora tražiti odobrenje za vođenje postupka protiv zastupnika.
Skidanje imuniteta ne bi trebalo biti sporno za kazneno djelo koje se goni po službenoj dužnosti. Do tada treba provesti saslušanja i vještačenje računalnih podataka za koje je barem kad je riječ o Brkićevoj bivšoj ženi sporno jesu li “neovlašteno” presretani jer ona tvrdi da su uzajamno imali pristup tim podacima.
Ako se i postavi pitanje imuniteta, pitanje je hoće li to biti prije izbora za Europski parlament.
Tek potom slijedi pitanje ostavke potpredsjednika Hrvatskog sabora, što je prije svega stvar poimanja dostojanstva te funkcije i osobne časti samog Brkića.
Naša vlada, naše pravosuđe, sve je to jedan cirkus. U demokratskim državama se prvo prikupe dokazi pa se onda izvjesnoga okrivi. Kod nas se prvo okrivi i onda počinju prikupljati dokaze gdje opet prednjaće novinari. U sve i jednome slučaju je tako, bio to Sanader, Mamić, Bandić ili Brkić.