Kolinda po svijetu sramoti Jugoslaviju

Zločesta Kolinda, zločesta...najbolju zemlju u povijesti čovječanstva Jugoslaviju tako kritizirati...mislim stvarno...

Bravo za Kolindu.

Ne sramoti Kolinda nikoga,i krepanu jugoslaviju,niti opljačkanu od komunističkoudbaške gamadi Hrvatsku.Sramote je ovakvi koji su se kao krpelji uvukli u nekad hrvatske novine i siju svoju netrpeljivost ne bi li što više podijelili narod i narode koji žive u ovoj državi.

Bravo care u sridu, neka kmeče.

Poneki cekaju da bi npisali jucer je jela grah a danas ima pritisak u crijevima a juogislavenska izdajnicka olos jos i danas zivi .

Jugo luzeri đuskaju.

Mi uopće nismo izašli iz Jugoslavije. Sve, ali baš sve bitno je ostalo isto. Od vodećih ljudi, preko sustava vrijednosti pa do mentalnih sklopova. I to je naš najosnovniji problem. Fali lustracija. Jako nam nedostaje lustracija da konačno postanemo Hrvatskaa i krenemo naprijed.

Jugoslavija je bila zločinačka tvorevina nastala na najvećem ratnom zločinu nakon završetka Drugog svjetskog rata u kojem su jugoslavenski partizani pobili preko 200 000 ljudi bez suda.

čitam i zadovoljan sam dolaze mladi i istinu pišu to je dobro za staru umornu hrvatsku dušu pišite istinu istina nas je dovela do oluje i pobijedili smo njihove memorandume sad samo pazite kome glas dajete jer vrag nikad nespavaava zapamtite to- vrag nikad ne spava uvijek rovari-

Dobar članak.

Jugovići misle da bude nekakve koristi od njihovog silnog tipkanja...a Partija na 18%...

Bilo je svega, blagostanje, nitko nije utekao iz te smrdljive Jugodavije. Nije bilo pomanjkanje nicega, samo su bili parni i neparni dani, nije bilo redova, ljudi su iz zadovoljstva cekali za nesto sto nije niti stiglo u trgovine. Ukratko, bilo je to vrijeme gdje smo svaki mjesec uzimali "akontaciju" da prezivimo do place, ako smo bili sretni da bude na vrijeme. Imali smo "slobodu govora", samo ako smo pjevali "ljubicici bjeloj", drugacije smo dobili "odmor" u jednom od zatvora ili Golom Otoku. Isto tako poslije rata ti "osloboditelji" su poslije rata pobili nekoliko stotina tisuca, navodno, nisu zelili da se ti ljudi muce u zivotu. Oni su ih pobili i za to ti zlocinci i njihovi potomci i danas uzivaju dobre mirovine, koje gle cuda, opet placaju potomci tih zrtava.

Ima jedna stvar , možda će se nekome činiti nebitna ali kad smo izašli iz Jugoslavije sve je bilo naše u domaćim rukama , stranci nisu imali ništa a danas koliko je toga rasprodano a i ovo što je preostaloo neće još dugo , ima li još koja domaća banka , prodali INu , Telekom i dr. što je bilo uspješno da o raznim drugim tvrtkama ne govorim i ne nabrajam sada ovdje ili za koga uopće radi HNB za interese hrvatskog naroda suprotno svom imenu sasvim sigurno ne , koliko je toga sumnjivim privatizacijama iz društvenog vlasništva prešlo u ruke podobnih pojedinaca u njihovo privatno samo tako preko noći , onda pogledajte koliko smo tvornica i koliku industriju imali , lako je ugasiti tvornicu a zaboravlja se kolika su desetljeća napornog rada uložena da se to izgradi , da se formira educirana radna snaga uključujući razne inžinjere , stručnjake , evo sada ostajemo i bez brodogradnje u kojoj smo imali toliko dugu tradiciju pa nije to nešto što se stjeće preko noći i što kad jednom propadne se kasnije može tek tako ponoviti . Uništili su teško izgrađenu industriju koja je bila nositelj educirane srednje klase i pretvorili se u zemlju uslužnih djelatnosti uglavnom povezanih sa turizmom pa dobro ako neki to žele nama problema možda i nismo za ništa bolje od toga . Dobro ajde prije nije valjalo a sada nam teće med i mlijeko , Slavonija se prazni i propada jer su nestali i industrija i poljoprivreda koji su bili nosioci razvoja tog kraja , Dalmacija i Istra se drže turizmom

Ristiću, kapa do poda...svaka ti čast na ovoj kolumni. Sad ću vam ja ispričati svoj doživljaj, kako su nas i SFRJ doživljavali na zapadu......naime zapad nas je zaista vidio kao jednu, zamislite, slobodnu i demokratsku zemlju, početkom osamdesetih sam poslovno pohodio Švicarsku i švicarci me uvjeravali kako živim u slobodnoj zemlji u kojoj imam pravo birati baš kao i oni...pokušao sam im objasniti da ja nisam birao nego sam morao zaoktužiti jednog jedinog kandidata kojeg je predlagala partija, nisu mi vjerovali pa sam im ispričao na primjeru kumice s placa kakva je to demokracija. Dakle, dođem na dolac i kod kumice hoću kupiti jajca s tim da ih ja biram ali kumica neda, ja se pozivam na to da biram, predsjednika republike, predsjednika SIV-a, predsjednika općine itd, a meni će kumica, OK pa dobro kad je tako, koliko jajcof hoćeš? ja kažem, 10 komada, ona mudro izdvoji 10 jajca i kaže, BIRAJ....e takva je depokracija i sloboda bila u SFRJ-u.

Šugava Jugoslavija.

Nestala Juga, pomalo nestaju i jugonostalgičari...

Ta industija o kojoj Jugoljupci ovdje pisu bila je industrijska fantazija ne realna profitabilna industrija. Mogu ija pocet pravit rakete na mjesec al koce ih kupit. Nazalost komunjarama je nepovratno isprat mozak i tu spasa nema.

Kolinda kraljica!

Mi uopće nismo izašli iz Jugoslavije. Sve, ali baš sve bitno je ostalo isto. Od vodećih ljudi, preko sustava vrijednosti pa do mentalnih sklopova. I to je naš najosnovniji problem. Fali lustracija. Jako nam nedostaje lustracija da konačno postanemo Hrvatskaa i krenemo naprijed.

Za sve one rođene 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te… Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes… Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojasa i vazdušnih jastuka i nismo morali da imamo kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolšuama… Pili smo vodu iz crijeva za zalivanje bašte, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu kokte, kole ili nare sa našim prijateljima i niko nije umro zbog toga… Jeli smo mliječne sladolede, bijeli hljeb i pravi puter, pili sokove koji su i tada bili puni šećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se stalno igrali napolju… Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, žmurke, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju da smisli, sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje ionako nije bilo previše. Nerijetko nas niko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljski šamar bio dio vaspitanja, a bez zlostavljanja u porodici. I nikad nije bilo problema. Provodili smo čitave dane praveći trkačke daske od otpada iz podruma ili šupe, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica, naučili smo kako da riješimo problem. Mi nismo imali imaginarne prijatelje.