Kako su Hrvati dobili rat, a ne znaju urediti državu? Tako je ukratko glasio zaključak jednog bivšeg veleposlanika jedne velike zemlje u Hrvatskoj koji je svojedobno u razgovoru iznio jednom domaćem poduzetniku, a on mi je to prenio. Jednostavno, veleposlanik se čudio kako je hrvatski narod gotovo goloruk uspio dobiti rat i izboriti neovisnost, a onda kad je trebalo urediti državu, gubimo na sve strane, sve do danas. Njemu to nikako nije bilo jasno, a bome ni njegov sugovornik nije znao točno odgovoriti na te njegove dileme. Bome ni ja ne znam kako bih odgovorio.
Ali je dobro napomenuti tu veleposlanikovu dilemu kad danas obilježavamo petu godišnjicu članstva Hrvatske u Europskoj uniji. Jer se ponavlja isto, da imamo državu s kojom kao da ne znamo što bismo i kako, i da smo ušli u EU a da ne znamo što bismo zapravo od Unije, kako se nositi s tom novom situacijom, kako što bolje iskoristiti punopravno članstvo… Puno pitanja na koja nema pravih odgovora.
Jedan je odgovor samo činjenično točan. To da su Hrvati dobili rat gotovo bez ičije pomoći. Rat nismo dobili zato što nas je Zapad obilno pomagao. Svaka je pomoć bila dobrodošla, pa i ona politička, diplomatska, ali rat se ipak na kraju trebalo dobiti na terenu. I to je zacijelo bio jedini veliki događaj u kratkoj povijesti suvremene Hrvatske, u kojemu su ključnu ulogu odigrali Hrvati. Sve drugo što se kasnije dogodilo, svi pomaci, sve ključne reforme, sve se to mahom dogodilo ne zato što smo mi to željeli, nego zato što su nas izvana na to tjerali. Tako i ulazak u EU nije baš nešto čime bi se domaći igrači trebali hvaliti, jer ne bismo mi ni do danas ušli u EU da nas na to nisu tjerali vanjski igrači. I dobro je da je tako, bez obzira na sve manjkavosti Europske unije i na našu nepripremljenost. Jer pet godina poslije, zamislite da Hrvatska još ni danas nije u EU?
Zamislite da smo u istom balkanskom blatu s BiH, Srbijom, Makedonijom, Crnom Gorom, Albanijom... Zamislite samo tu činjenicu da granica Europske unije završava sa Slovenijom, a da se mi koprcamo u balkanskom loncu? Zamislite da naše tvrtke nemaju otvoreno tržište Europske unije od oko pola milijarde ljudi? Zamislite činjenicu da Hrvatska nije povukla i ono nešto novca što je povukla iz europskih fondova? Na što bi tek onda nalikovalo domaće gospodarstvo? Kako god uzeli, nemjerljiv je bio ulazak Hrvatske u Europsku uniju u odnosu na sve manjkavosti koje imamo u ovih pet godina. Jer je ulazak u Europsku uniju prije pet godina za Hrvatsku doslovce bilo pitanje života ili smrti, biti ili ne biti! Hrvatskoj je nužno trebao bijeg s Balkana.
Nužno joj je trebalo novo veliko slobodno tržište, i za izvoz roba, ali i za nova radna mjesta, za što lakšu izmjenu znanja i tehnologija, za što jednostavniji protok ljudi, što je debelo utjecalo i na drastičan skok u turizmu. No nije vrijeme za velika slavlja, Nema mjesta prevelikom samozadovoljstvu. Jer smo ostvarili nacionalni plan, ušli smo u Europsku uniju, kao i u NATO, ali nije dovoljno samo ući. Što smo postigli u ovih prvih pet godina? Nevjerojatno malo, poražavajuće malo! Nitko nam nije kriv što nismo bolji. Ne treba tražiti neprijatelje vani. Mi smo kod kuće sami sebi najgori neprijatelji!
Jer smo svih ovih godina, i prije ulaska u Europsku uniju, imali političke elite na vlasti s promašenim politikama, koje su Hrvatsku ponajprije gospodarski unazadile. Umjesto da budemo što bolji, kao neke zemlje bivšeg socijalističkog lagera, mi smo došli među najgore, na dno. Baš zato što i danas ne znamo što bismo i kako s državom, kako je urediti, jer je sve isprepleteno stranačkim interesima, svakakvim grupnim interesima, političkom korupcijom, ogromnom birokracijom...
Pogledajmo samo gdje je Poljska bila potkraj 80-ih, a koliko je profitirala od članstva u Europskoj uniji.
Nikakav rat ne može 20 godina poslije biti bilo kakav alibi za neprovođenje reformi, za stalno nazadovanje, za promašene politike, za izgubljene godine. Već sama činjenica da smo kao država katastrofalni u povlačenju novca iz fondova Europske unije dovoljno govori o našoj nesposobnosti, i o domaćoj birokraciji koja ubija sve oko sebe, i usto još i dalje buja, kao zloćudni karcinom!
Međutim, treba biti iskren i kazati da su političke elite samo odraz volje naroda i birača. Ne treba stalno samo njih pljuvati. Svatko od nas trebao bi se pogledati u ogledalo i priznati koliko je svatko od nas kriv za odabir tih elita i koliko je svatko od nas učinio za bolje sutra. Na žalost, Hrvati su zakazali! Kad će se narod napokon probuditi?
Hrvatska se izborila za slobodu ali, nažalost, nije se izborila za istinu. A sloboda bez istine nije prava sloboda. Samo istina oslobađa!