Ovaj narod slabo pamti, pokazalo se po tko zna koji put. Premda je svoju cjelokupnu političku karijeru Milan Bandić najprije gradio u Savezu komunista, a zatim u SDP-u, preko noći se, ljut što nisu baš njega istaknuli kao predsjedničkog kandidata, te 2009. odmetnuo od matice, objavio vlastitu kandidaturu i pokrenuo križarski rat protiv komunizma i “crvenog jednoumlja” koje nameću socijaldemokrati.
Dakako, na predsjedničkim je izborima te godine potučen do nogu, ali pritom je tijekom kampanje artikulirao svojevrsnu populističku instant-ideologiju, čiji su ključni elementi bile poruke poput “čovjek, a ne stranka”. Kako će se kasnije pokazati, Pantovčaka nije vidio, ali intenzitet i sredstva mobilizacije protiv “crvene opasnosti” nadmašile su čak i prijašnje HDZ-ove retoričke kampanje, pa su se uz Bandića politički svrstali eksponenti desnih političkih struja u Hrvatskoj, braniteljske udruge, predstavnici Katoličke crkve i desni intelektualci.
Na svom dugom političkom putovanju od Titova pionira do pionira hrvatskog populizma, negdje putem prometnuo se u prvog hrvatskog političkog demagoga, koji je širom otvorio vrata pokretima poput Živog zida i prethodno Mosta, no i gotovo deset godina kasnije, kako bi rekao Goran Bare, “mogu mu samo mahati”.
Kome nije bilo jasno ranije od čega je Bandić sagrađen, imao je prilike u to se uvjeriti tijekom emisije “Nedjeljom u dva” emitirane prošle jeseni nakon što je osvojio šesti mandat na čelu Zagreba. Bilo je dovoljno pustiti četiri godine stare snimke kada je u istoj emisiji obećao da će riješiti problem prometnih gužvi u Zagrebu, rotor u Remetincu, izgraditi 20 škola i 20 umirovljeničkih domova, baš kao i bazen u Španskom te još jedan od Dubravi i još štošta, no suočen s činjenicom da ni jedno obećanje nije uspunio, lakonski je kazao kako će davati onoliko obećanja koliko je potrebno da dobije novi mandat.
I dobio ga je, i pritom najavio niz projekata za “Zagreb 22. stoljeća”, poput novih 5000 fasada, sljemensku žičaru, prugu za Zračnu luku, Kongresni centar, puni profil Radničke ceste, borbu za spas Imunološkog zavoda i novu dječju bolnicu na lokaciji Sveučilišne bolnice Blato, spomenik Franji Tuđmanu, spomenik Domovini, spomenik žrtvama holokausta, spomenik Nikoli Šubiću Zrinskom na Zrinskom trgu, novi plan gospodarenja otpadom. Dan danas... nigdje ničega. Neki se dan doznalo i to kako je “svjetonazorski hrvatski antifašist kojemu je majka dala mlijeko da bude socijalno osjetljiv i voli svoju domovinu”, kako si tepa, o trošku građana 27 puta posjetio Rim.
Nedodirljiv kakvim se smatra, na uporna novinarska pitanja nije ponudio ni jedan suvisli odgovor i pritom je rekao sve o sebi kao političaru ali i onima koji su ga šest puta izabrali za zagrebačkog gradonačelnika. Koga vraga je toliko puta tražio u Rimu, tražio inspiraciju za nove fontane?
Na žalost, prokletstvo demokracije leži u tome da građani žele biti prevareni na izborima i sva je prilika da će i sedmi mandat jahati na čelu grada. Bude li tako, Zagrepčani bolje nisu ni zaslužili.
A kaj veljidu crveni komesari z drugom analfabetom Bbernardicem????????