Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Knjiga svjedoči da je Bulajić i dalje naš najuspješniji autor

Ambiciozna monografija Veljka Bulajića predstavljena je potkraj prošle godine, a “Cinema Sesanta” već priprema prijevod na talijanski jezik
16. siječnja 2016. u 08:43 0 komentara 854 prikaza
Veljko Bulajić
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

Gotovo je nemoguće na bilo koji način biti dijelom hrvatskog filmskog svijeta a da se ne sudarite s likom i djelom Veljka Bulajića, iznimno agilnog i u zrelim godinama. Kao krunu svoje impresivne karijere, Bulajić je nedavno u zagrebačkom kinu Europa predstavio svoju ambicioznu monografiju “Vlakom bez voznog reda u povijest filma”, punu hvalospjeva koje su mu pisali neki od najvećih domaćih i stranih autora. Ni dva mjeseca kasnije, iz Bulajićeva ureda javili su nam da se knjiga već prevodi i na talijanski jezik, u izdanju uglednog časopisa “Cinema Sesanta” osnovanog davne 1955. godine.

Osim o uspjesima koji ga i dalje čine jednim od najuspješnijih filmaša ovog podneblja, Bulajićeva monografija svjedoči i o jednom drugom vremenu, u kojem su produkcijski uvjeti bili neusporedivi s današnjima. U vrijeme u kojem je Bulajić stvarao bilo je moguće da država s cijelom svojom vojskom stane iza nekog ratnog spektakla, radile su se velike svejugoslavenske koprodukcije, film je bio jedan od glavnih interesa tadašnje političke vrhuške.

Danas, kada se Hrvatski audiovizualni centar svakodnevno bori da pribavi novac za razvoj te umjetničke i privredne grane, a naši autori usprkos neusporedivo manjim budžetima napokon ponovno obilaze najveće svjetske festivale, Bulajićeva monografija zanimljiv je put u povijest domaće kinematografije ispričan kroz razvojne etape i danas aktivnog autora, koji još čeka na svoj posljednji veliki film.

Donosimo tekstove Ive Brešana, Branka Lustiga i pokojnog Mirka Kovača o liku i djelu Veljka Bulajića.

Ivo Brešan, književnik i scenarist

Filmom “Neretva”pokazao je da i neprijatelji mogu biti čestiti ljudi

Ivo Brešan | Autor : Hrvoje Jelavić/Pixsell Foto: Hrvoje Jelavić/Pixsell

Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Kad malo razmislim, otkrivam da poznajem zapravo dva Veljka Bulajića, ne zato što bi on bio neka dvostruka osoba, nego zato što su se u mojoj svijesti stvorile o njemu dvije posve različite predodžbe. Prvi je od te dvojice redatelj Veljko Bulajić iz 60–ih godina kojega kao čovjeka nisam poznavao; tada je on za mene bio samo slika iz novina, dakle, puka apstrakcija. Ali sam zato bio veliki poklonik njegova djela. Držao sam ga nenadmašnim magom domaće kinematografije i našim možda najvećim filmskim stvaraocem koji se i po intenzitetu i po ekstenzitetu izdvajao od svih ostalih. Drugi je Veljko kakvog sam osobno upoznao, čovjek i prijatelj čijim sam suradnikom na nekoliko projekata imao zadovoljstvo biti. Pa recimo ponešto o jednom i drugom Veljku. Prvi put me impresionirao svojim “Vlakom bez voznog reda”. Kako sam bio dobar poznavalac talijanskog neorealizma, odmah sam osjetio da taj film ide tragovima tipičnih ostvarenja toga smjera, ne zaostajući kvalitetom za najboljima od njih, primjerice, za Rossellinijevim ili De Sicinim filmovima, a neke, kao De Santisovu “Cestu dugu godinu dana”, čak i nadmašujući. Ono što kod Veljka najviše zadivljuje je gradnja radnje kroz dva istovremena tijeka, jednog u kojemu se prati kretanje mase i drugog, unutar njega, u kojemu se otkriva niz pojedinačnih sudbina. U “Vlaku” se to izrazito osjeća. Ova dobitna kombinacija, masa – pojedinac, na kojoj se grade i drugi Veljkovi filmovi kao “Kozara”, “Uzavreli grad”, “Veliki transport” i još neki, najviše dolazi do izražaja u njegovu najboljem ostvarenju “Bitki na Neretvi”.

Teško bi bilo u tome filmu izdvojiti neki lik kao glavni. Ili da budem precizniji, u glavnoj ulozi tu je Narod, koji ne čine samo borci nego i ranjenici i civili, starci, žene i djeca. Svi se oni kao cjelina kreću preko Scile i Haribde ratnih zbivanja na našim prostorima prema slobodi, koju na kraju relativno i dostižu, premda je svima jasno da ih do one prave slobode čeka još dugačak put. Pritom se radnja povremeno zaustavlja na pojedincima, kako na partizanskoj tako i na neprijateljskoj strani, otkrivajući njihove intimne dvojbe i unutarnje drame. Ovaj film je za mene bio veliko ugodno iznenađenje. Nakon niza tzv. partizanskih filmova koji su bolovali od crno-bijele karakterizacije, Veljko je, dosta hrabro za ono doba, pokazao da se i među neprijateljima mogu naći čestiti ljudi. Sjetimo se talijanskog poručnika (Franco Nero) koji shvaća da su mu partizani po svojim ciljevima bliži od vlastite vojske, ili njemačkog časnika (Hardy Kruger) koji zadivljen visinom morala protivnika odbija izvršiti zapovijed za napad. U vrijeme kad se pojavio, ovaj je film imao mnogo protivnika koji su ga držali dekoracijom vladajuće ideologije. No bilo je potrebno da se ta ideologija raspadne pa da se on sagleda u svom pravom svjetlu, kao vrhunski ratni film u produkcijskom i umjetničkom smislu, koji može stajati uz bok najboljim svjetskim ostvarenjima toga žanra. Na kraju su mu i ti protivnici, nakon što su ga u novim okolnostima vidjeli na HTV-u, priznali sve te vrijednosti. (O tome sam se imao prilike osobno osvjedočiti.) Uostalom, bez obzira na to što tko mislio o filmu, njegova je kvaliteta u svijetu potvrđena još onda kad je nastao.

Najviše me fasciniralo to što se on, premda neupitna veličina, ponašao kao jednostavan i skroman čovjek

Naime, nominiran je za Oscara, do čega se ni prije ni poslije njega nije vinuo nijedan naš film. A sad nešto i o onom drugom Veljku Bulajiću. Prvi put smo se sreli kad je on došao na ideju da snimi nastavak “Vlaka bez voznog reda”. Taj film završava dolaskom seljaka na prostranu i plodnu vojvođansku ravnicu gdje je svatko trebao dobiti svoju parcelu zemlje koju će obrađivati i od toga živjeti kao slobodan čovjek. Ali ubrzo su se sva ta obećanja i nadanja rasplinula, svi su utjerani u seljačke radne zadruge u kojima su postali gotovo kmetovska radna snaga koja po cio dan rinta za bijednu plaću. Da bismo radili na scenariju, Veljko je došao u Šibenik pa smo vrijeme provodili malo u radu, a malo šećući gradom i razgovarajući ne samo o filmu nego i o brojnim drugim temama, pri čemu sam otkrio da se moji stavovi u mnogočemu podudaraju s njegovima. Nakon toga smo na isti način radili na još dva projekta: “Donator” i “Libertas”. Ne bih želio govoriti o tim filmovima niti davati njihove ocjene jer sam preduboko u njima. Zato ću se radije osvrnuti na Veljka kao čovjeka.

Najviše me fasciniralo to što se on, premda neupitna veličina, ponašao kao jednostavan i skroman čovjek ne postavljajući se iznad drugih i razgovarajući sa svakim na ravnoj nozi, bez obzira na to radi li se o važnoj osobi u gradu ili nepoznatu čovjeku s ulice ili iz kafića. Kako sam se dulje družio s njim, otkrivao sam još neke njegove simpatične osobine. Recimo, upornost i strpljivost. Kad bi se ukazala neka poteškoća, nikada nije paničario niti gubio nadu; naprotiv, mirno i staloženo nastojao je stvar riješiti ne odustajući ni onda kad se činilo da nema za to nikakvih izgleda. Nijednom ga nisam vidio uzrujanog, čuo da je na nekoga povisio glas ili zapazio da ga je uhvatila bezvolja. Ništa ga nije moglo natjerati da odustane od onoga što je započeo, ma kakve se zapreke pritom ispriječile. Sjećam se koliko je dugo trajao rad na filmu “Libertas”, najprije na scenariju. Tekst je kolao od Šehovića do mene, od mene do Kovača, od njega do Veljka, a onda bi se nastavilo sve iznova istim redosljedom. Kad je počelo snimanje, ubrzo je bilo prekinuto zbog nedostatka novca, potom je poslije duljeg vremena nastavljeno, ali se opet moralo na još dulje vrijeme prekinuti zbog Veljkove bolesti. Slobodno se može reći da je od začetka ideje do konačnog proizvoda proteklo gotovo 10 godina. Svatko bi drugi u tim okolnostima rezignirao i odustao, ali Veljko je stoički primao sve nevolje i nije mirovao dok stvar nije doveo do kraja.

Branko Lustig, producent

Bulajić me spasio od profesionalne likvidacije

Branko Lustig | Autor : Davor Puklavec/PIXSELL, Josip Regović/PIXSELL Foto: Davor Puklavec/PIXSELL, Josip Regović/PIXSELL

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

U trenutku kada je nastajao film “Kozara”, bilo je već snimljeno mnogo tzv. partizanskih filmova, u čemu su se natjecale sve republike bivše Jugoslavije. Zato se od toga filma očekivalo mnogo, osobito uzevši u obzir da je njegov autor već iza sebe imao uspješna ostvarenja poput “Vlaka bez voznog reda” i “Uzavrelog grada”. U fazi priprema po kvalitetnom scenariju, ali tehnički zahtjevnom, bio sam angažiran kao organizator snimanja. Veljko Bulajić mi je u jednom trenutku priopćio da ću preuzeti cjelokupnu organizaciju filma sa svime što se pod tim podrazumijeva. Surađujući s direktorom Bosna-filma Isom Tauberom, izveo sam film do kraja i dosljedno realizirao operativni plan koji sam svaka dva dana analizirao s Veljkom. Zvuči gotovo nevjerojatno da je “Kozara”, tada najambiciozniji jugoslavenski film, snimljena za samo 54 radna dana, montirana i obrađena za 45 dana. Takav bi se film u Americi snimao triput dulje i cijena proizvodnje bi mu bila barem nekoliko puta viša.

Veljkovo školovanje u Italiji, asistiranje velikim talijanskim redateljima, a i rad na filmovima tzv. industrijske produkcije, razvili su u njemu komplementaran osjećaj za režiju i organizaciju produkcije. Međutim, nisu svi događaji za vrijeme nastanka “Kozare” tekli onako kako smo zamislili. Iznenada, kao grom iz vedra neba, u fazi priprema, s političkog vrha donesena je odluka da budem udaljen sa snimanja, jednako kao i iz krugova domaće kinematografije, te izopćen iz članstva Društva filmskih radnika. O toj drastičnoj odluci saznao sam među posljednjima i nisam imao nikakvih saznanja da mi se priprema profesionalna likvidacija. Što se zapravo dogodilo? Jednom prilikom u klubu Društva filmskih radnika, gdje smo u ono vrijeme provodili sate i sate, družili se i gledali filmove, ja sam u nekom dobrom raspoloženju izjavio da je vanjska politika Jugoslavije pogrešna, da Tito nije u pravu kada nepravedno osuđuje Izrael, a pristrano podržava politiku arapskih zemalja. Tom prilikom sam nehotice rukom srušio čaše sa stola i taj je lom čaša registriralo više prisutnih.

Nekoliko dana poslije, Veljko je bio pozvan na razgovor k predsjedniku filmskog savjeta Jadran filma, članu Centralnog komiteta, gdje mu je priopćeno da me treba udaljiti iz ekipe, a poslije toga da ću biti i isključen iz Društva filmskih radnika kao politički nepodoban građanin. Nije mi bilo lako u tim trenucima jer je u međuvremenu u pripremi bio i sastanak na kojemu me trebalo politički raskrinkati. Međutim, Veljko Bulajić čvrsto je stao u moju obranu: “Ako Branka Lustiga moram udaljiti iz ekipe zato što ga neki cinkaroši optužuju, prekidam pripreme filma. I mene optužuju da sam informbiroovac jer mi je brat Stevo, scenarist “Kozare”, bio na Golom otoku.

"Sve je u redu, ali Hollywood nije u mojoj prirodi", rekao mi je

Zbog čega se ti cinkaroši nisu tamo u Klubu suprotstavili Lustigu, već su s njim nastavili piti?” Takav njegov stav doslovno me spasio i omogućio mi da se predam filmu s puno energije i ljubavi. Kasnije, 1963. godine, kada se dogodio katastrofalan potres u Skoplju, Veljko me usred noći nazvao i rekao da idemo u Skoplje na nekoliko dana snimiti dokumentarac o posljedicama potresa. Rekao mi je da ga je to zamolio gradonačelnik Skoplja Blagoje Popov te sam odmah sutradan organizirao let u Skoplje. Ondje smo, realizirajući film, umjesto nekoliko dana, ostali punih pet mjeseci. Veliki se trud isplatio, osim brojnih nagrada (poput Grand-prixa u Veneciji i UNESCO–ove nagrade Kalinga), film je bio prikazivan u cijelom svijetu, i u kinodvoranama i na televiziji, te je bio pokretač brojnih akcija pomoći i solidarnosti razrušenom Skoplju.

U nezaboravnom sjećanju ostat će mi i realizacija filma “Pogled u zjenicu sunca”. Sve sam precizno razradio: 42 dana snimanja, s eksterijerima na jednoj i drugoj strani Sljemena, i samo tri dana interijera s četvoricom glumaca, malim brojem statista i jednim konjem kojeg će izgladnjeli tifusari ubiti i pojesti. Ali je izvještaj meteorološkog zavoda potpuno preokrenuo plan snimanja.

Naime, izvijestili su da će snijega na Sljemenu biti tek možda, i u prekidima, samo nekoliko dana. Zavod je sugerirao snimanje na Velebitu, a to je značilo odustajanje od realizacije filma jer financijski plan nije predviđao tolike troškove snimanja izvan Zagreba koji su uvećavali proračun za trećinu. Nekoliko dana kasnije Veljko mi je dao novi scenarij: bez statista, bez nekoliko epizodnih uloga. “Imaš četiri glumca i konja kojeg će tifusari pojesti. Idemo na Velebit!” U selu Krasnom, lokaciji koju sam pronašao na Velebitu, film smo snimili za 38 dana u nepodnošljivim, promjenljivim vremenskim uvjetima: od snježnih oluja do sunca koje bi odjednom obasjalo cijelu planinu. “Pogled u zjenicu sunca” mnoge je iznenadio jer je to bio prvi film u tadašnjoj kinematografiji koji je govorio o moralnim dilemama, kukavičluku te gubljenju vjere u ideale u teškim trenucima borbe za život. Takav film, bez trijumfalizma i herojstva uobičajenog za partizanske filmove, bio je iznenađenje kod nas, ali i u inozemstvu. Iako je bio distribuiran u nekoliko zemalja, film u našoj sredini nije dobro prošao, a slično je bilo i u zemljama istočne Europe. Prisjećajući se danas našeg zajedničkog rada, visoko profesionalnog, te prijateljstva i bezrezervnog međusobnog povjerenja, mogu zaključiti da je naša suradnja također bila i moja škola za kasnije uspjehe u američkoj kinematografiji.

Posebno se pak sjećam jednog našeg susreta u mom domu u Los Angelesu kada sam ga pitao zašto ne želi, poput primjerice Romana Polanskog, snimati u Americi. Imao je u to vrijeme brojne ponude, a i ja bih mu svojski pomogao.

“Vjerojatno ću jednog dana shvatiti da sam pogriješio, ali ne mogu prelomiti. Sve je u redu, ali Hollywood nije u mojoj prirodi”, rekao mi je tada. Prije otprilike godinu dana, dok smo sjedili na kavi u “Charlieju”, Veljko se sjetio tog razgovora i pitao me: “Što misliš, jesam li možda ipak pogriješio što se nisam otisnuo u svijet?”

Mirko Kovač, pisac i scenarist

Napadali su ga kolege koji su htjeli biti kao oni

Mirko Kovač | Autor : Duško Marušić/PIXSELL Foto: Duško Marušić/PIXSELL

Foto: Duško Marušić/PIXSELL

Veljka Bulajića davno sam upoznao, već je tomu barem četrdesetak godina. Uvijek je postojala obostrana želja za suradnjom, bilo je i pokušaja, ali su se često znale ispriječiti neke izvanfilmske stvari. Možda bi se na osnovi onoga što smo radili, svatko na svojoj strani, moglo pomisliti da su naše koncepcije i estetike različite, ali surađujući s njim posljednjih godina, tamo negdje od sredine devedesetih, uvjerio sam se u nešto što krasi samo velike, vrhunske stvaraoce, a to je prilagođavanje suradniku, uz istodobno čvrsto zadržavanje na svojim stajalištima. On je jedan od najboljih suradnika na scenariju koje znam, a radio sam s mnogim poznatim redateljima. Način na koji crpi iz svojih scenarista gotovo je delikatan jer on zapravo stalno provjerava ono što i sam misli i osjeća. Ima vrlo izoštren osjećaj za svaku scenu i svaki detalj koji mu suradnik predloži pa ako mu se nešto učini slabim ili nedostatnim za film, neće to grubo odbaciti i osporiti, samo će reći: “Možda je to dobro, ali ja to ne bih umio režirati”.

U Bulajićevu poimanju filmskog posla bitna je uloga scenarista koja je često u našoj kinematografiji podcjenjivana. On je do te uloge držao i pomno pratio što se zbiva na filmskoj i književnoj sceni tako da su značajni autori, filmski i književni, tu školu prošli. Ne vjerujem da je netko mogao doći Bulajiću s gotovim scenarijem i ponuditi ga za realizaciju jer je on zapravo idejni začetnik svih svojih projekata, on bira scenariste koje će usmjeravati prema sebi, s kojima će izraditi mnogo verzija i isplanirati cijeli film. Naime, kad dođe realizacija, kasno je za scenarij, moguća je još samo neka tehnička ili manja scenska prilagodba, ali ono što će kasnije biti srž njegova filma, on je već donio na teren, tisuću puta prožvakano i dobro zgotovljeno.

Veljko Bulajić nije od onih redatelja koji kreće od neke priče ili zgodne fabulice, nego ide upravo suprotno. Najprije kreće od svoje preokupacije da se uzme događaj koji ima društveno, nacionalno i povijesno značenje, događaj koji nosi proturječja i tragedije, da bi tek onda počeo u takvu kontekstu kovati svoju priču, brusiti karaktere i sudbine, graditi jednostavnu dramaturgiju. Otud i timski rad na scenariju; gotovo sve njegove filmove uvijek potpisuje više scenarista i, naravno, sam redatelj pod čijom se palicom usklađuju različiti pristupi i često oprečne scenarističke ideje. Kada smo se dogovarali za suradnju na scenariju filma “Libertas”, već je u ladici imao nekoliko verzija, ali je htio još više izvući iz biografije velikog hrvatskog pisca i komediografa Marina Držića, premda su na prethodnim verzijama radili vrsni autori Brešan i Šehović. Na moje pitanje zašto želi takav film i vraćanje renesansi, odgovorio je da ga zanima sudbina komediografa u nesporazumu s vlastima te da vjeruje da ta priča korespondira s našim vremenom. I dok smo radili na scenariju stalno je inzistirao na priči koja bi morala imati i nešto avanturističko, nešto poput pikarskog romana, a da se istodobno zadrži i okrutna politička priča koja još traje. Mnogo puta razgovarali smo o filmu općenito, o filmovima drugih, a umio je, s vremenske distance i na nov način, promatrati i vlastite filmove svjestan da u velikom opusu jednog autora, makar se zvao John Ford, uvijek ima neujednačenih djela, kao što se i veliki pisci pamte po dvije ili tri slavne knjige. Iz tih razgovora shvatio sam da Bulajića ne fascinira film s periferije, čak ima odbojnost prema filmovima koji se “nasitno” bave kritikom ove ili one politike, ne privlače ga redatelji koji šarmiraju nekim štosovima i gegovima, niti oni koji se zabavljaju žanrovskim kombinacijama ili kakvim erotskim zgodama, kao što ga odbija prazna “estetizirajuća dosada” te sve ono što oponaša svjetske trendove koji se ovdje teško kaleme i primaju. Naravno, to nikako ne znači da je Bulajićev pristup filmu isključivo epski, jer je i sam imao mijene, ne toliko stilske koliko istraživačke. U tom smislu karakterističan je njegov film “Pogled u zjenicu sunca”, a snažni dokumentarizam filma “Skoplje ‘63.” pretočio je u potresno umjetničko svjedočanstvo. Taj mu je film donio mnoga svjetska priznanja, između ostalog i nagradu UNESCO–a “za vrhunsko umjetničko i humano ostvarenje”.

Veljko Bulajić stoji čvršće nego ikad; vrijeme je njegovim filmovima dalo visoku ocjenu

Bulajić je nedvojbeno jedna od najzanimljivijih sudbina i figura hrvatskog i jugoslavenskog filma. To mu priznaju i oni koji su ga svojedobno žestoko osporavali hvatajući se tada mahom za sve ono što je danas prevladano jer više ništa ne znače pojmovi kao što su “dvorski redatelj”, “režimski čovjek” itd. Te riječi sada zvuče prazno, a iza takva bijesa i buke ostali su veliki filmovi “Vlak bez voznog reda”, “Kozara”, “Uzavreli grad”, “Bitka na Neretvi” i dr. Već sada se može reći da su njegovi filmovi trpjeli zbog svega onoga što se nazivalo društvenom klimom, u kojoj se on snalazio bolje ili gore od drugih. No, jedno je izvan svih dvojbi, a to je njegova upornost, njegova radna energija, njegova satnica na nogama, njegovo komuniciranje s različitim ljudima i felama, poslovna uspješnost, umjetnički rezultati, filmsko znanje, smisao za bitno – sve to, i još mnogo toga, nije imao nijedan filmaš. Oni iz branše koji su ga napadali zapravo su sanjali da budu kao on, ali to je bilo nemoguće, naprosto nedostižno, jer on je posjedovao više talenata i svaki od tih talenata usmjerio je isključivo prema filmu. Točno je da se umio pozvati na neke političke autoritete, ali to je bilo u obranu filma i to je uspijevalo u podaničkom društvu. Čak i to nije bilo nužno jer on je u rukama imao neoborive argumente i snažne adute. Njegovi su filmovi rušili sve rekorde gledanosti, osvajali svjetska priznanja, igrali u kinima na svim kontinentima i vrtjeli se na malim ekranima u distribuciji glasovitih TV postaja. A autor tih filmova, u svijetu bez ideoloških mjerila, bio je cijenjen, nagrađivan, pozivan u stručne žirije poznatih festivala. Ne znam je li još neki hrvatski redatelj imao čast sjediti u žirijima kanskog, venecijanskog i moskovskog festivala.

I nakon mnogo godina, i mnogih zabluda, osjećam da će biti nužno provjeravati stare majstore koji su u svom vremenu često bili izloženi nekim kriterijima i mjerilima koja su mogla nauditi samo filmu. Ako do te provjere dođe, Veljko Bulajić stoji čvršće nego ikad; vrijeme je njegovim filmovima dalo visoku ocjenu. Onima koji mu nisu bili naklonjeni, preostaje korigirati vlastite stereotipe i pogrešne prosudbe.

>> Rođen u talijanskoj, ali odrastao u hrvatskoj kinematografiji

>> Veljko Bulajić: Vrdoljak je "čistio" ljude s HRT-a

SLAVNI HRVAT
Toni Kukoč otkrio detalje o najvećem: Ubojstvo oca prelilo je čašu, svi smo sjedili i plakali
udruga Prias
ZA LJEPŠI GRAD
Kako je jedna ekonomistica ljubav prema psima pretvorila u posao i pri tome došla na ideju o boljem okolišu
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.