Kazalište je jedini umjetnički zavod na koji se kod nas razmjerno dosta troši. Uz toliku vladinu i dvorsku potporu dođosmo dotle, da se hrvatska drama gotovo ignorira, da se dramski prevodi daju bez osnove i sistema, da se uz tolike narodne žrtve još nije stvorio pravilan kazališni jezik i da cijela legija dramskih umjetnika, nemajući pored opere i operete prilike da glumi, troši nezasluženo sasvim pristojne plaće, koje bi se u našim teškim materijalnim prilikama mogle upotrebiti za mnogo korisnije svrhe”. Tako je u kolovozu 1910. godine u tekstu u “Hrvatskoj Slobodi” grmio Antun Gustav Matoš, slavni hrvatski književnik, violončelist, ali i kazališni kritičar.
U opsežnom tekstu Matoš secira repertoar i upravu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Njegovo pero nema milosti. Smeta mu forsiranje operete pa tvrdi da HNK ne postoji da bi bio “podružnica orfeuma i tingl tangla” i gdje se “za lijepi hrvatski novac kvari ukus publike”. Ljuti se što se hrvatski komadi daju preko srca i bagateliziraju. Tvrdi da se iz neslavenskog dramskog repertoara grabi bez osnove, kao na tomboli. “Tobožnjim modernističkim ukusom pokriva se posvemašnja oskudica pravog plana i ukusa”, piše Matoš i kazališnu prevodilačku literaturu naziva bluffom i literarnim švindlom. Pa to ilustrira činjenicom da se u Zagrebu Shakespeare prevodi na hrvatski ne s izvornika, nego s njemačkoga. Matoš je nesretan što je drama u sjeni opere i operete. Smetaju mu i umjetnici sumnjive vrijednosti koji beru lijepe plaće, a glume jedva dva, tri puta mjesečno te se i u tim uvjetima usuđuju izaći na scenu ne naučivši ulogu.
“Današnji naši glumci su rentijeri”, jetko zaključuje Matoš. Buni se protiv toga da publika nameće svoj “pokvareni ukus austro-mađarskog, tuđinstvom rastrovanog i birokratskog Zagreba” kazalištu. Birokratima naziva i upravu, a u njoj su te 1910. godine bili Vladimir Treščec kao intendant, Josip Bach kao direktor Drame, Srećko Albini kao direktor Opere te Ivo Vojnović kao glavni dramaturg!? Matošu je Vojnović dekorativna figura, Treščec mu je tek birokrat, a Bachu spočitava da mu podjelu uloga odrađuje supruga. Posebno ismijava okružnicu intendanta Treščeca kojom je ovaj zabranio glumcima da javno raspravljaju o kazališnim prilikama. Čak im je naredio da upravi prijave kolege glumce koji ne poštuju ovu odredbu i postanu – špiclovi. Na kraju teksta Matoš srčano zahtijeva da se u HNK uvede kult hrvatskog čistog jezika i naglaska, jezična čistoća i solidnost u prijevodnoj literaturi, gajenje hrvatske drame i domaćeg repertoara, da se emancipira drama od zapostavljanja, uvede dobar i moderan operni repertoar, svede opereta na najmanju mjeru i umanji birokratizam i protekcionizam.
“Neka naše kazalište bude što manje zabavno i financijsko poduzeće, a što više umjetnički zavod za podizanje višeg dramskog i glazbenog ukusa”, podcrtava Matoš apel koji je i stotinu godina nakon što je napisan više nego aktualan u zemlji koja uz HNK u Zagrebu ima još četiri nacionalne kuće. Mnoge Matoševe rečenice kao da su pisane za naše prilike. Mnogi problemi nisu riješeni u ovih stotinjak godina. A iznad svih ovih tvrdnji zlokobno lebdi rečenica koju je Nataša Dangubić izgovorila na kraju dodjele Nagrada hrvatskog glumišta u zagrebačkom HNK: “Čuvajte kazalište. Nemojte da nam glave završe na nogometnim loptama.”
