Prije nekoliko godina prijatelj mi je poklonio primjerak novopokrenutog Runovićkog lista. Jedan prilog iz povijesti mjesta donosi fotografiju na kojoj su četvorica braće u neobičnoj kompoziciji – Ante, Mate i Ivan ispruženih desnih ruku slijeva nadesno i četvrti Jakov zdesna nalijevo. Fotografija je nastala negdje u bespućima Australije, godina je 1914. Jakov se oprašta od trojice braće iseljenika koji se vraćaju u domovinu. Dirljivo? Vraćaju se na posao u Runović? Naprotiv, tragično! Braća se tek odazivlju na poziv u rat pristigao iz Beča.
Naša predsjednica ovih se dana susreće u Australiji i Novom Zelandu s Jakovljevim prapraunucima. Poziva ih da se vrate u Hrvatsku, ne u rat, već u mirnodopsku izgradnju. Govori im kako će od velike koristi biti njihovo znanje o funkcioniranju zrelog tržišnog gospodarstva koje je dovelo Australiju na sam vrh ljestvice razvijenih zemalja svijeta. Govori im kako i Hrvatska stremi sličnim ciljevima i sustavu vrijednosti, pa – eto prilike. Sluša to Jakovljev prapraunuk i ostaje zbunjen jer je upravo na nekom hrvatskom portalu vidio kako zagrebački nadbiskup poziva hrvatsku Vladu da zaštiti malog čovjeka od “nemilosrdnog nasilja diktature tržišta”. Nemilosrdnost, pa nasilje, pa diktatura. Atributi tržišta po našem kardinalu. Jakovljev prapraunuk je totalno zbunjen. Ovi moji Hrvati sami ne znaju kuda bi krenuli. Ostajem ja u Australiji… u bespućima nemilosrđa, nasilja i diktature. Vratimo se mi u Hrvatsku. Navedena stubokom suprotstavljena mišljenja o tako fundamentalnim pitanjima budućnosti nacije, kao što je uloga tržišta u gospodarskom razvitku, zorno pokazuju da kao narod imamo ogroman problem. Totalno nerazumijevanje kako povijesti tako sadašnjosti. Kada bi se radilo tek o kardinalovu ekonomskom savjetniku kojeg se ne bi posramio ni sam maršal koji je ostao bez trga u Zagrebu, ni po jada. Problem je daleko ozbiljniji. Kardinalov savjetnik prenosi razmišljanja značajnog dijela hrvatskog biračkog tijela. Manjinskog, ili većinskog, ne znam, ali značajnog dijela. Ne izriču oni svoj stav tako silovito i jasno kao kardinal u propovijedi na Veliku Gospu, ali će podržati neku populističku inačicu sličnih antitržišnih poklika. I onda se čuditi kako još veći broj mladih odlazi u Irsku, Njemačku, Australiju… upravo tamo gdje bjesni najžešći oblik “nemilosrdnog nasilja diktature tržišta”. Čuđenje je to veće što je neznanje veće. Savršena korelacija. Kada ekonomskim migracijama dodate fundamentalno promijenjene demografske trendove širom svijeta i civilizacija, onda ćete naći Hrvatsku u doslovce pogubnoj situaciji potencijalnog odumiranja po objema osnovama. Djece će se rađati sve manje, a ono malo što se rodi otići će tamo gdje za isti rad dobije veću plaću. Vijesti iz domovine tako i tako dolaze jednakom brzinom u ured u Zagrebu kao i onaj u nekom “dolje ispod” Wollongongu … Sva je sreća što naša Vlada ne sluša kardinalova ekonomskog savjetnika. Njemu će aplaudirati u Radničkoj fronti, Živom zidu… u svim neozbiljnim strankama koje se i ne opterećuju takvim problemima, dovoljni su sami sebi, rekao bi istog dana drugi nadbiskup. Vladu čeka ogroman posao koji se ne može obaviti kroz nekoliko jednostavnih poteza. Taj ogroman posao često će značiti zagovaranje rješenja koja su suprotstavljena prevladavajućim stavovima. Najčešće, bojim se. Pri tome će valjati razlučiti korijene tih negativnih stavova o “strukturnim reformama”. Nisu to samo naslijeđena i inercijom preuzeta razmišljanja svojstvena komunističkoj prošlosti. Kada bi bilo samo to, vrijeme bi riješilo problem samo od sebe. Bojim se da je korijena više, uključujući i one novovjeke. Silno nabijenih uskim interesima, bez ikakvog obzira prema tako univerzalno spominjanom “općem dobru”.
Taj ogroman posao neće moći obaviti vlade same (trebat će ih nekoliko zaredom). Neće ići ni bez bitno promijenjene uloge akademske zajednice. Prije svega onog njenog manjeg dijela koji je relevantan u istim krugovima u kojim se nalaze i najbolji australski ili njemački pandani. Danas naša akademska zajednica tragično šuti. Medijski kolo vode pojedini pseudoznanstvenici silnih političkih ambicija i uspješno blokiraju svaku tržišnu reformu kako ne bi slučajno i sami došli na red. A moraju doći na red! Tek kada proradi tržište u visokom obrazovanju i znanosti, Hrvatska će moći reći da je na pravom putu opstanka. Pravi put sigurno nije onaj koji u tišini uzima na znanje činjenicu da nam sveučilišta ne mogu doći ni među prvih 1000 u svijetu. A sva su državna, zamislite, na njima nema diktature tržišta! Université catholique de Louvain je jedno uspješno sveučilište u Belgiji. Možda bi ga za početak trebalo posjetiti i vidjeti kako se ono nosi s diktaturom tržišta. Ili možda usput konačno shvatiti da je upravo tržište ključan čimbenik naše civilizacije.
Najbolje je kad ovakvi poput škegre koji su uništili ovu državu dođu pametovati!!