Nobelova nagrada za mir 2012. pripala je Europskoj uniji za “više od šest desetljeća doprinosa unapređenju mira i pomirbe, demokracije i ljudskih prava u Europi”. Nagrada koja nerijetko izaziva polemike ovaj put je posebno podijelila javnost, pogotovo jer je u to vrijeme glavna tema bila Grčka, njezini dugovi i involviranost europskih institucija u njezin oporavak.
Ovo nije bio prvi put da je nagrada dodijeljena očito politički motivirano jer je manje dana na osnovi zasluga (iako su one neosporne), a više zbog nade u projekt Europske unije. Sedam godina kasnije, jasno je da je to bio tek početak duboke krize Unije, ali i europskog identiteta. Trideset istaknutih filozofa, povjesničara i nobelovaca početkom ove godine su napisali manifest upozoravajući da se ideja Europe liberalnih vrijednosti i otvorenog društva mijenja alarmantnom brzinom. Izrazito jaka retorika u dokumentu direktno je upozoravala na problem rasta populizma, desnih pokreta, prolongiranog Brexita i pozivala na promjenu stava u strahu da se Europa “ne raspadne pred našim očima”.
Izbori za Europski parlament u svibnju pod povećalom su cijelog svijeta. Emmanuel Macron, koji se pozicionira kao nasljednik dosadašnje centralne figure proeuropskog razmišljanja, Angele Merkel, sam se vrlo teško bori s unutarnjim problemima u Francuskoj, od vlastite nepopularnosti, nemogućnosti provođenja zakona do kontinuiranih prosvjeda žutih prsluka od prošlog studenog. Istodobno, desnica se sve više organizira i povezuje kroz države te politički analitičari predviđaju veliki porast podrške strankama s anti-imigracijskim, ksenofobnim ili nacionalističkim programom.
Nazivajući ove pokrete ekstremizmom više nije stvar mišljenja, dovoljno je pogledati u povijest i vidjeti ponavljanje istih političkih, semantičkih i idejnih obrazaca koji su i doveli do potrebe za stvaranjem otvorenog i demokratičnog društva bez konflikta – što je u temeljima Europske unije.
Upravo povratak osnovnim premisama nastanka i potrebe za zajednicom koja ovaj volatilni kontinent drži u balansu moći i radi na međusobnom povezivanju, sad je najpotrebniji. Turski pisac Orhan Pamuk, jedan od potpisnika manifesta, tako ističe da “bez ideje Europe – slobodu, prava žena, demokraciju, ravnopravnost teško je obraniti u mom dijelu svijeta”.
Europa je kolijevka kulture na koju se oslanja cijeli svijet, intelektualno i kulturološki, a Europska unija najveća je civilizacijska tekovina našeg vremena koja upravo liberalne, inkluzivne i progresivne vrijednosti propagira i njeguje već više od pola stoljeća. Ugrožavanje tog bastiona zapadnjačkih vrijednosti dovodi do potencijalnog kaosa, nereda i dodatno polarizira društvo već opterećeno nesigurnosti. U valu oprečnih mišljenja, podijeljenosti i neizvjesnosti oko budućnosti Unije, odzvanja izjava atribuirana Henryju Kissingeru, nekadašnjem američkom državnom tajniku – Koga zovem kada želim nazvati Europu?
Znaci ovi sastavljaci manifesta izgleda se boje bilo kakve opozicije 'liberalizaciji' Europe ili usporavanja iste. Bilo kakvu opoziciju razuzdanom liberalizmu smatraju ne-europskim vrijednostima. Daleko smo stigli. Tesko je ipak takvom jednoumlju prihvacati demokraciju.