Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Kancelarka Merkel pokazala je da u Europi 
ne žive samo knjigovođe

Što je prije, humanost ili sigurnost, solidarnost ili odlučnost, pravo 
ili dužnost, piše Mirko Galić
19. rujna 2015. u 21:00 13 komentara 1709 prikaza
German Chancellor Angela Merkel  (CDU, R) is having pictures taken with  refugees at the reception centre for asylm seekers, joint effort of the Federal Office for Migration and Refugees and the  'Arbeiterwohlfahrt (AWO)',  Workers Welfare Federal Associa
Foto: Bernd Von Jutrczenka/DPA/PIXSELL

Prelaskom hrvatske granice, val izbjeglica/prognanika s Bliskoga istoka nije se u bitnome ništa promijenio, i dalje se izražava kao velika ljudska drama kojoj se još ne vidi ni konac ni kraj: zna se odakle nesretni ljudi dolaze i zašto dolaze (bježe), ali još se ne zna gdje će sve završiti. S promjenom pravca kretanja, prava razlika nastaje samo za Hrvatsku, za njene vlasti i njenu politiku, za njene institucije i njenu javnost (građanstvo): ono što su do sada samo tumačili kao humani odnos prema izbjeglicama, sada moraju dokazivati, ono što su do sada gledali kod drugih, na slikama, sada će gledati uživo i živjeti kod sebe, izravno. Izbjeglička kriza počinje u nastavku kao hrvatski problem; hrvatske pogranične službe dočekuju izbjeglice, hrvatske socijalne službe osiguravaju im smještaj i hranu, hrvatske političke vlasti odlučuju o njihovu daljnjem kretanju... Ukratko, počinje novi ispit odgovornosti i zrelosti Hrvatske, kao države.

Ako se po jutru i u ovakvim teškim (ne)prilikama dan može prepoznavati, ne bi trebalo strahovati da se "mađarski sindrom" može ponoviti u Hrvatskoj: politika gotovo unisono, s nekoliko nevažnih izuzetaka, pokazuje da nije izgubila pamćenje, i polazi od toga da pripadnost Europi obvezuje (kolikogod je Europa u nekim kritičnim godinama zaboravljala Hrvatsku); humani pristup dominira u krugovima, svjetovnim i vjerskim, od kojih se takav pristup najviše očekuje, a šira javnost, medijska i ostala, potvrđuje da znade koliko se može naučiti na tuđim greškama. Osim nekoliko stvarno izdvojenih slučajeva vjerskoga ili rasnoga sektaštva, kakav se događa i u zemlji ljudskih prava i sloboda i političkoga azila (gradonačelnici Belforta i Roannea bi izbjegličke "kvote" popunili samo kršćanima, kao slovački premijer Fico prije njih), nije dosad bilo opasnijih i ozbiljniji ispada ksenofobije. Potvrde li dvije polovice vlasti, bez obzira na različitu realnu političku moć, poglavito u izvršnoj vlasti, s njima i glavne političke stranke, temeljiti konsenzus o izbjeglicama, ne bi trebalo strahovati da se i Hrvatska može prometnuti u ružno pače Europe. U strahu se znadu pojaviti velike oči; u Hrvatskoj bi do skretanja moglo doći uglavnom samo u jednome slučaju – kad bi se s izbjegličkim pitanjem manipuliralo u (pred)izborne svrhe. Raspoloženje nije takvo da bi birači nagradili one koji bi se poslužili takvim trikom. Kampanju, ipak, ne treba zatvarati prije nego što je i počela. Čak i da izbjeglički val dotle prođe kroz Hrvatsku, uz Dunav ili nekim drugim putem, posljedice će sigurno ostati. Može li se postići da ne opterećuju izbore, u kojoj god se fazi zapleta ili raspleta, odigravala tada izbjeglička drama, na našim ili vanjskim pozornicama? Prve saborske čarke, i prve lekcije s državnoga vrha o tome što (ni)je trebalo učiniti s izbjeglicama u prvoj noći, ne jamče ni političko primirje, kamoli idilu, među političkim silama.

S iseljenicima su se već prvoga dana uselile i dvojbe koje opterećuju europsku politiku i sve zemlje koje su se prije Hrvatske izravno suočavale s izbjeglicama, tj. s ljudima, ne samo s izbjegličkim problemima: što je prije, humanost ili sigurnost, solidarnost ili odlučnost, pravo ili dužnost? Kancelarka Angela Merkel rješava dio dvojbi: liderskim nastupom kakav je europska politika dugo čekala, a nije ga doživjela digla je dramu izbjeglica/prognanika na najviši rang drame Europe. Kad su toliki "uvjereni Europljani" rezignirano pristajali da na kontinentu nema vođe koji u sebi sjedinjuje odlučnost i mudrost, gđa Merkel dala je nadu koju se prihvatili i na drugoj strani Rajne, kao vlastito ohrabrenje, da Europa nije sastavljena samo od "knjigovođa". Kritičari koji su je doživljavali kao Bismarcka, dakle negativno, ili su zašutjeli pred činjenicom da njemačka kancelarka preuzima 17 puta veću obvezu za svoju zemlju od obveze koju bi trebala po(d)nijeti Francuska, ili su pozdravili njenu volju da stane ispred, na čelo kolone. Ne bez Francuske, nego zajedno s njome, što vodeći njemački filozof Jurgen Habermas, često oštri kritičar "nove hegemonističke politike" Berlina, postavlja u "Le Mondeu", kao uvjet za uspješno provođenje izbjegličke operacije . "Francuska i Njemačka – piše Habermas – moraju pokazati da postoji čvrsta europska jezgra, sposobna da djeluje i vuče naprijed." Za mudre ljude to je jedini način da se u pitanju izbjeglica ne nastavi produživanje političke tragedije razjedinjene Europe, i da se stvori blok zemalja koji će spriječiti shizofrena ponašanja koja dolaze iz srednje Europe. Da se stara, dobra demokratska Europa uspješnije postavi prema bivšim komunističkim zemljama koje se, izgleda, nisu do kraja oslobodile utega vlastite prošlosti, kako poslijeratne, staljinističke, tako i ratne, nacističke.

Politički teret izbjegličke krize toliko je velik, teško rješiv i za najjača, najzdravija gospodarstva, kakvo je njemačko, da i moćna kancelarka mora hodati po jajima, i poslije dva hrabra koraka naprijed, napraviti jedan taktički korak natrag, suspenzijom Schengena. Pragmatici će naći opravdanje – da Njemačka, i Europa s njome, ne odustaje od cilja primanja izbjeglica, nego samo mijenja neka sredstva, a idealistima nije prihvatljivo da na velikom europskom tržištu vrijedi samo sloboda kretanja za robe, a ne i za ljude. Njihov strah nije nerazumljiv: ako Europa u svakoj prilici žrtvuje nešto od svojih stečevina, jučer u eurozoni, a danas u schengenskoj zoni, što će od Europe ostati? I što će biti sa samom idejom Europe i njena ujedinjenja?

Da je živ i da može vidjeti surovu stranu života ili sudbine ljudi koje jedni zovu izbjeglicama, a drugi migrantima, najveći kritičar kapitalizma, Nijemac Karl Marx, mijenjao bi formulu o bauku koji kruži Europom; više to ne bi bio kapitalizam, nego bi bauk nad Europom vidio u izbjeglicama. Toliko se stara i bogata dama preznojava i drhti pred plimom izbjeglica koji u valovima dolaze s Bliskog istoka, kao da se nikada u svome životu nije brčkala u takvoj vodi. Okolnosti su suviše ozbiljne da bi se moglo davati maha cinizmu; završili bi, inače, s lošom usporedbom: kome je u cijeloj situaciji teže – Europljanima koji traže "globalno rješenje" i ne mogu ga naći ili nesretnicima koji kucaju na njena vrata, u strahu da im se neće otvoriti, i nastavljaju neizvjesni put od egzila do azila. Hrvatska je u tome jedna stanica: ne najteža, čini se po svemu.

Da je živ jedan drugi Nijemac, dramatičar Bertolt Brecht, i da se ponovno nađe u izbjeglištvu u Francuskoj, kamo je bio pobjegao pred nacizmom, opet bi se pobunio zbog medijske relativizacije: "Nismo mi ni imigranti ni izbjeglice, mi smo prognanici!" Semantičko pitanje postaje prvorazredno političko pitanje. Ako je riječ samo o izbjeglicama, onda su oni mogli, ali nisu morali bježati, reći će jedni, i podizati zidove, da ne bi za prvo vrijeme morali hraniti još nekoliko tisuća (nije brojka najbitnija, pogotovo ako skriva čovjeka) ljudi, pa makar im je bacali onako kako se više ni stoka ne hrani, a kasnije i posao, možda i (kršćansku) postelju. Ako su samo izbjeglice, ti su ljudi ipak zbog nečega izbjegli, a izbjegli su od rata, da ne poginu oni, njihova djeca, njihovi roditelji, njihovi prijatelji, ljudi oko njih, samo za to što između dviju diktatura, političko-vojne, i fanatično-religijske, ne mogu izabrati ni jednu: za nove, vjerske vladare oni su loši muslimani jer ne mogu 24 sata na dan vezati oči, a za nekadašnje diktatore uvijek su bili građani drugoga reda jer nisu obožavali njihove diktature.

Ako su ti nesretni ljudi više od izbjeglica, tj. prognanici u brechtovskome smislu, netko ih je prognao, protjerao iz njihovih domova, iz njihovih gradova i sela, iz njihove zemlje, reći će drugi, s razumijevanjem za njihovu nesreću, i pružiti im azil, najprije u srcu, u takvoj humanitarnoj drami sve odatle počinje, a onda im otvoriti put (tj. granice) koji vodi do mukotrpnog novoga života, na koji su se uputili. Da ima posla samo s izbjeglicama, Europa ih ne bi mogla dočekivati sa zidovima, ako ne zbog jačih, vrijednosnih razloga, koji je i danas čine posebnom u svijetu, kao civilizaciju slobode i ljudskih prava, onda zbog formalno-pravnih razloga, tj. međunarodnih ugovora i konvencija koje države dostojne svoga imena obvezuju da izbjeglice prime na dostojan način i da im pruže utočište.

Svakome bi trebalo biti jasno, valjda, i posljednjem birokratu u Bruxellesu koji bi o tome mogao odlučivati, da je Hrvatska premala da se suoči sama s tolikim problemom i da ga trajno rješava. Samo mali dio izbjeglica moći će i ostati u njoj, velikoj većini Hrvatska može biti tek usputna stanica na putovanju prema drugim obećanim zemljama. Kakav će biti prvi i privremeni susret s ljudima kojima se nesreća čita iz pogleda i iz lica, hoće li u tome odnosu biti dovoljno razumijevanja za njihovu nesreću? Ne pokaže li dovoljno razumijevanja, ne govorom tijela nego govorom (iz) srca, Hrvatska bi izdala samu sebe: nema zemlje u Europi koja je u sasvim pamtljivome vremenu pružala ruke izbjeglicama, kao što je to činila Hrvatska u vrijeme Domovinskoga rata.

Želi li sačuvati kakvu-takvu perspektivu, Europa ne može gledati kako se na njoj grade novi zidovi; svaki istinski Europljanin, pristaša njena ujedinjenja, osjeća stid kako se neke članice Unije, ne samo vlade nego i njihovi građani (90 posto Mađara ne želi izbjeglice, 80 posto Slovaka, 75 posto Poljaka...), odnose prema ljudima koje je protjerala politika, kao što je i njih tjerala iz njihovih zemalja, ne taklo davno, 1956., 1968. ili 1981., kad su bili ugroženi i tražili – i dobivali – podršku u državama do kojih su mogli doći. Europska unija ima jednu ugrađenu sistemsku grešku: dok su zemlje samo kandidati za članstvo, moraju prolaziti kroz pravo "čistilište" da dokažu da su zrele za zajednički život; kad postaju članovi, ništa ih više ne može primorati da ne provode vlastita "čistilišta" i da ne prakticiraju politiku koja je sasvim suprotno vrijednostima na kojima se stvara ujedinjena Europa. Kakogod se dalje razvijala i završila izbjeglička kriza, iz nje se već sada može izvesti takva lekcija. Za drugu, jednako važnu lekciju Europa još nije spremna: kako će sprečavati da se ne ponavljaju ratovi i sukobi koji proizvode izbjeglički tsunami?

Dok još nije uspjela zbrinuti prognanike-izbjeglice koji bježe pred ISIL-om, kojeg je, nota bene, stvorila zapadna politika, Zapad, s Europom, mirno gleda nastavak – turski obračun s Kurdima, ulazak Rusije u rat u Siriju. Dokle tako? Nije dovoljno vikati da je Hanibal stigao pred vrata; treba spriječiti nove Hanibale, da se ratovima ne bi formirali novi izbjeglički valovi!

>> Europa sad gubi i srce - Umjesto učinkovitih mjera za spašavanje ljudi, europska elita vodi skolastičke rasprave o "kvotama"

>> Ljevica nije uspjela transformirati moderni svijet

Valentina Valjak
NEOPISIVA TUGA
Valentinu su pokopali u vjenčanici i s prstenom na ruci, dogodine bi bila doktor znanosti
Zaklada Novo Sutra
ONI MOGU SVE
Čudotvorna terapija pomoću konja odsad će biti moguća u svim vremenskim uvjetima
  • bokida 2:

    Na slijedećim izborima će mo vidjeti kako će se i s kim slikati.

  • branko-kockica:

    Zar je moguće da novine objavljuju ovakve gluposti? Merkel je rekla da će primiti samo Sirijce. Sirijaca je tek 20%. Ostale, Pakistance, Afganistance, Somalce, Eritrejce, neće primiti. Isto tako, nema namjeru prvo sve primiti kod sebe, a onda se s ... prikaži još! njima gnjaviti i vraćati ih natrag. Zato je sagrađen i mađarski zid, zato je sklopljen dogovor Dublin, zato imamo i dogovor o kvotama i sve ostalo. Kad imamo 10 milijuna ljudi koji će krenuti u 2 godine, zida jednostavno mora biti. Na Grčku se ne može računati zbog topografije i općenite situacije, na Srbiju također jer njoj sve ovo odgovara jer se iseljava i Kosovo, na Makedoniju također jer se iseljavaju i njeni Albanci pa joj to odgovara, na Albaniju također jer bježe i njeni ljudi, a osim toga Albanija direktno sudjeluje u krijumčarenju ljudi. Dakle, zid treba biti na središnjem Balkanu, odnosno na južnim i istočnim granicama Hrvatske, BiH (ili Crne Gore) i Mađarske. To je strategija na koju se računalo, a koja je pala u vodu zaslugom nepostojanja mozga kod Zoke, Besne i Ostoje. Zato ćemo sad dobiti zid sjeverno od Hrvatske, i Hrvatska, tzv. EU zemlja, postaje zona "velikog Bliskog istoka", odnosno upravo ono o čemu trabunja Milanović, a to je veliki sabirni logor, jedan veliki kaos s nepostojećim granicama prema Africi i Aziji, i sa zidom prema Europi.

  • Avatar Neanderthalac
    Neanderthalac:

    Ha, ha, ha, Njemačka je zaista došla do dna.