Naslovnica Premium Život i stil

'Radio sam u Njemačkoj sezonu kod hrvatskog gazde. Plaća - sića. Ljepše mi je ovdje'

Dvoje sezonaca, kolega iz kampa, iz okolice Požege, ovdje su se upoznali i – vjenčali. Čak smo i bili na vjenčanju. A i trenutačno među novima ima parova. Čak četiri!
23. lipnja 2019. u 23:07 32 komentara 24150 prikaza
Primošten: Reportaža s vlasnicima restorana i sezonskim radnicima
Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/10

Sezonci. Ljudi koji – zbog love spakiraju kofer i krenu u nepoznato. Jedan na Pag, drugi na Rab, treći... na Prvić. Tamo prije nisu bili, ne znaju što ih čeka, ali idu. Novac. Mnogi od njih rodili su se s čudnom manom, kao i njihova djeca. Moraju jesti... A posla u njihovu gradu nema. Na obali, ovisi gdje, mogu zaraditi i – 7000 kuna mjesečno. Neki više, neki manje, no to je novac koji se spominjao neslužbeno u razgovorima. Slavonski Brod, Imotski, Bihać, Beograd... I svi na Jadran. Tamo ima posla... Proveli smo dan s tim ljudima, sa sezoncima.

Hvar Istražili smo Zvali smo oglase za sobaricu: 'Osam sati rada? Slobodan dan? E, niste vi za taj posao'

– Stari, ja sam ti sezonac već 50 godina – kaže Makedonac Miki (64) na rivi u Primoštenu. Ili – selu, kako domaći zovu mjesto.

– S 15 godina, bila je to 1969. godina, ja sam ti prodavao sladoled u Šibeniku. Pa nekoliko godina poslije došao sam u sezoni u Primošten. Tu sam 40 godina. I ne bih išao nikamo drugdje. Primošten je najljepše mjesto na svijetu – govori Miki.

U selu za Mikija tvrde da ima najbolji sladoled.

– Rodio sam se u Gostivaru, a tamo ja najbolji roštilj koji možeš probati – veselo će slastičar.

Primošten: Reportaža s vlasnicima restorana i sezonskim radnicima | Autor : Hrvoje Jelavić/PIXSELL Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL – Stari, ja sam ti sezonac već 50 godina – kaže Makedonac Miki (64) na rivi u Primoštenu

Šah je u gepeku Golfa dvojke

Miki je ovdje kao sezonac najdulje. Ima i novih. Friških, kojima je tek – prvi dan.

– Drugi. Meni je drugi dan! Jučer mi je bio prvi... A nikad prije nisam sezonu radio – kaže konobar Ante Donkić (23). Mladić iz Metkovića radi u kampu Adriatic. Uz razvikani šibenski Solaris, to je najbolji kamp na ovom dijelu Jadrana. Zaista je lijepo. No, Ante je došao – raditi.

Šibenik: Unatoč vrućini gradska plaža Banj je poluprazna muke po sezoncima `Poslodavac je radniku na sezoni osigurao smještaj u šatoru i tuširanje na plaži`

– Promjena je uvijek teška, iz sigurnosti doma došao sam u nepoznato. Nisam znao što me čeka. Srećom, moj susjed iz Metkovića Nikola radio je u kampu prošle godine sezonu, pa su mi ovi prvi dani puno lakši. Imam nekog svog. Lani sam radio u jednom od tri kafića na ušću Neretve, pokraj Blaca. No, tamo ovog ljeta nije bilo posla za mene. Previše nas je. I morao sam potražiti gdje ću na obalu odraditi sezonu.

Što ste ponijeli sa sobom?

– Šahovsku ploču! Eno je, još je u gepeku starog Golfa dvojke kojim sam došao u Primošten. Nisam je još stigao izvaditi. A Nikola i ja veliki smo šahovski rivali. Igrat ćemo, ovdje, kad bude vremena.

Zašto ne Irska?, pitamo ga.

– Brat Ivan je u Irskoj, u gradu Enfieldu. On je otišao s još troje prijatelja gore, prezadovoljni su. No, ja sam student, studiram nautiku u Splitu, pa bih da sam otišao u Irsku morao odustati od faksa. A bilo bi šteta, pri kraju sam. No, kad završim faks, Irska je i dalje opcija, može se uštedjeti mjesečno i tisuću eura.

Dublin Velika reportaža iz Irske 'Napokon djeci mogu priuštiti sve, imamo auto, odemo u restoran'

Što je majka rekla, oba su joj sina otišla na sezonu?

– Mama Vesna, inače najbolja mama na svijetu, rekla nam je: “Sinovi, neka vam je sa srećom. Provedite se, zaradite nešto.” Nije joj lako, obojica smo otišli, ali bori se i ona... Ako će trebati šaljem dio prve plaće doma! – veli Donkić.

Sluša priču susjed Nikola Marević (22). I on je iz Metkovića i on je konobar, i on je na istom mjestu. Šahovski protivnik.

Primošten: Reportaža s vlasnicima restorana i sezonskim radnicima | Autor : Hrvoje Jelavić/PIXSELL Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL Ante Donkić (23) i Nikola Mareković (22) – konobari u sezoni koji vrijeme prije smjene krate – igrajući šah

– Nedostaje ti kad nemaš nikoga svoga u nepoznatom mjestu. Eto, ja sam lani, kad sam radio prvu sezonu, išao svake večeri dva kilometra pješke do Primoštena, pa dva natrag, samo da bi se družio s prijateljem koji radi u Beach-baru pokraj hotela Zora. No, s vremenom, ovdje se stvorilo sjajno društvo. Mi sezonci i domaći, ekipa nam je prava. Svaku večer nakon posla, a radimo u smjenama, sjednemo na pivo. Najmlađa je kolegica Sara, njoj je 20 godina, ona je iz Grabašnice, a najstariji je Rade, on je u petom desetljeću života. I zanimljivi su im dijalekti. Ljudi iz Metkovića, neki i iz Slavonije, drugi iz Đakova, ima nas iz Hercegovine. Pa bude situacija da mi pričamo o – gaćama, kako mi kažemo za hlače, a Slavonci se križaju... I živimo pod istim krovom. U kampu mi sezonci imamo male garsonijere. Svaki svoju sobu. Eto, ja sam i dobio novi krevet. Malen je ali je udoban. Osjećam se kao doma. Ni o hrani ne moram razmišljati jer kuhar ih restorana kuha za sve, za goste i za nas. On meni ručak, a ja njemu kuham kavu. On baš voli kavu. A ja volim jesti. Baš smo se našli, konobar i kuhar, haha – kaže Nikola.

Karolina Amidžić Dosje Slavonija 'Tko god kaže da u Njemačkoj teku med i mlijeko, taj nema pojma!'

Idete li kući?

– Ne. Iako bismo mogli, stigli bismo otići na dan doma. Imamo slobodne dane. Ali, gužve su, turisti... Pa bi sad trebalo preko Trogira, Splita, Omiša, Makarske...

Koliko ste ovdje?

– Lipanj, srpanj, kolovoz i rujan. Lani sam sa sezone otišao kući 1. listopada. Da budem iskren, veselio sam se novoj sezoni, veselio sam se ljetu. Ako ćemo se šaliti, kod kuće je sad krenula najveća sezona košnje trave – a da i ne govorim o vrtu, o smokvama, krumpiru, maslinama. Kojima treba briga. Tako da sam ‘kliznuo’ na vrijeme, haha... – smije se Marević. Veseo je.

– Ma dečki su super – kaže voditeljica restorana u kampu Ksenija Brajnov (36). Ona je domaća. Nije sezonac.

– Putujem svaki dan 50 kilometara, živim u Marini pokraj Trogira. A to je i razlika između domaćih i sezonaca – oni koji su ovdje stalno, oni su sezonci! Tu žive, sve im je pri ruci.

Irska ŽIVOT VANI Stručnjak upozorava na problem u Irskoj: 'U odnosu na nas su u srednjem vijeku'

Zašto nema domaćih radnika?

– Mnogi su otišli u inozemstvo. Neki imaju apartmane, pa se bave time. I da, sve manje nas je domaćih koji radimo. Ja sam sretna, imam posao blizu kuće. I prezadovoljna sam poslom – govori Ksenija.

Otkucava 15 sati. Njima počinje smjena. Ujutro su bili na kupanju, a sad kreće posao. Do 23 sata.

– Sezonci su nam jako dragi. Jako ih volimo – kaže direktorica kampa Adriatic Danijela Grubišić.

Primošten: Reportaža s vlasnicima restorana i sezonskim radnicima | Autor : Hrvoje Jelavić/PIXSELL Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL Danijela Grubišić – direktorica Kampa Adriatic

Zašto?

Odmah je življe! Čim dođe netko s drugačijim mentalitetom, kolektiv raste. I to ne kažem, ovako, usput. Baš je pozitiva.

Ona im je šefica. Nju prvu vide kad dođu u nepoznato.

– Do prije dvije godine pokrivali smo se s lokalnim stanovništvom, bilo je u Primoštenu i okolici dovoljno domaće radne snage. Više je nema. I sad tražimo ljude iz drugih krajeva zemlje i regije.

Željko Marković Željko Marković: 'Stvarno volim Irsku, ali odoh ja u Njemačku. Danke, Deutschland'

Kako izgledaju sezonci kad prvi put uđu k vama u ured? Kad dođu na sezonu?

– Skeptični su. Ali, već sutradan su opušteni, opuste se preko noći.

Koje poslove, konkretno, rade ljudi koji dođu u kamp Adriatic? Koga ste tražili?

– Konobare, sobarice, recepcionere, čistačice, kontrolore koji su produžena ruka recepcije.

A kako ste ih pronašli?

– Eto, kuhara Antu našli smo – preko Facebooka! On je iz Imotskog, a netko je vidio na toj društvenoj mreži da kao kuhar traži posao. Eto, danas radi kod nas! A gosti, neki od njih su ovdje i po 50 godina. Primjer su obitelji Faleknhorst i Maier, koji su dolazili kao klinci, a sad su u kampu na plaži s unucima – veselo će šefica kampa.

čistačica Nedostatak radne snage Drama u sezoni: Nema tko čistiti apartmane. Gotovo me preklinju da dođem i nude višu cijenu

Nastavljaju sa svojim poslom, a mi se šećemo kampom, od recepcije prema – mobilnim kućicama. U kampu nam kažu:

– Čuj, tu ima i ljubavnih priča. Eto, u ovom trenutku imamo četiri para! Upoznaju se ovdje, zajedno rade, a čak smo išli i na jedan pir! Dvoje sezonaca, kolega iz kampa, iz okolice Požege, ovdje su se upoznali i – vjenčali. Čak smo, neki od nas i išli na svadbu. To je lijepa priča – govore u kampu.

Ovdje ćemo još sresti i – Tomislava Butka (26), mladića iz Tribunja, koji je domaćin u autokampu.

– Radio sam u Njemačkoj sezonu. U mjestu pokraj Karlsruhea, ali imao sam sreću da sam radio – kod hrvatskog gazde. Pa je i plaća, iako sam radio u Njemačkoj, tada bila – hrvatska. Sića. Haha. Ljepše mi je ovdje. Štoviše, tu sam od travnja do studenog. I živim u kamp-kućici. Tako da ja, ako ćemo iskreno, kampiram najdulje od svih! Gotovo 200 dana godišnje. Ma ja sam kamper i pol – kaže Tomo.

Kad nekome od gostiju treba nešto pomoći, on im je na usluzi.

– Gosti su zahvalni. I nakon što riješimo problem, žele mi se odužiti. Evo, Nijemac kad je zadovoljan sa mnom – da mi nekoliko limenki piva. A Čeh, on, ako želi zahvaliti – da mi bocu becherovke...

Auschwitz SPECIFIČNA STRANICA Drugačija vrsta turizma: Promoviraju se mračna mjesta, evo što se nudi u Hrvatskoj

Mali od kužine

Iz kampa se selimo u – selo. U Primošten. U sam centar, ispod Crkve. K Lani Vego (38) djevojci sa zagrebačke Šalate, odrasle u Rockefellerovoj ulici. Tu na živopisnom mjestu, u starom gradu, u dvorištu stare kuće, sa sestrom Ivom vodi riblji fast food Garbin. Moderno – a cijena porcije girica povoljna – 35 kuna.

– Studirala sam u Rimu, pa pet godina radila u Ženevi. No, posljednjih 18 godina ja sam svaku sezonu radila u Primoštenu. Naši roditelji, nakon što su otišli u mirovinu, preselili su se tu u ‘selo’ pa sestra Iva i ja vodimo mali riblji kutak.

– A ja? – ubacuje se Ante Sokoša Peko (50), dobri duh Primoštena. Čovjek kojeg poznaje cijeli grad. Koji je, eto, dan prije svojim brodom “Jebe mi se” (sjetit će se neki priče o njemu otprije dvije godine), spašavao turiste koji su na pučini imali havariju.

– Ti si mali od kužine – veli mu Lana.

– Nisam, ja sam – menadžer! – smije se Peko.

– Eto, u Primoštenu sam i pronašla ljubav. Peku – kaže Lana.

Eulogio Bordas Eulogio Bordas: 'Turizam ima smisla samo ako domaći ljudi od tog posla bolje žive'

– Prihvatili su me domaći, čak su me željeli i učlaniti u Klub prijatelja Hajduka. I posao nam ide, turistima je doživljaj pojesti girice, popiti čašu domaćeg babića, pojesti lignje koje su prije nego što ćemo ih ovdje staviti u ulje stigle direktno iz mora. Hvata ih naša frendica ribarica...

Iz Primoštena za – Rogoznicu. Kip Gospe od Loreta vidi se – iz oba mjesta. Sjedamo u restoran Antonijo, nakon Lanterne, najstariji u mjestu. I nismo ovdje slučajno. Vlasnik restorana je – Ante Radić (55). Predsjednik udruženja obrtnika Šibenik i drugi čovjek ceha ugostitelja ovog dijela Jadrana. Autoritet za pitanja ugostitelja.

Primošten: Reportaža s vlasnicima restorana i sezonskim radnicima | Autor : Hrvoje Jelavić/PIXSELL Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL Ante Radić (55) – vlasnik restorana Antonijo i predsjednik udruženja obrtnika Šibenik

Obrtnik sam 34 godine! S 21 godinom otvorio sam prvi restoran, tada nas je bilo tek četiri u mjestu. Eto, kuhar koji radi, moj majstor Goran Blažev, sa mnom je 20 godina. Ma kad se i pogledamo, on odmah zna što su gosti naručili, pa kaže: “Šefe, je l’ idu škampi na buzaru?” A ja samo kimnem...

Što je s kvotama, o tome se ovih dana mnogo priča?

– Došlo je vrijeme da nam kvote više ne trebaju, već nam treba liberalizacija. Dijelim muke kao i svi ostali poslodavci. Pa ako postoji šansa da ljude zaposlimo, da ljudi dobiju plaću, a gosti dobiju uslugu, onda to moramo i učiniti! Zar ne? Eto, najgore što se može dogoditi je da – nemamo ljude koji će gostima ponuditi uslugu, a ako hoćete i – uzeti gostu novac.

Morski pas prasac PRASAC Ova rijetka vrsta morskog psa sve je viđenija u Jadranu

Što konkretno nedostaje?

– Ljudi. Standard gostiju, njihovi zahtjevi, sve su veći iz godine u godinu. Dolaze nam kvalitetni gosti, koji i traže kvalitetnu uslugu. A za to trebamo – ljude. Eto, kod mene bi komotno mogla raditi još trojica konobara. Jer, trebamo se više potruditi. Paziti na detalje. Kvaliteta traži veći broj ljudi .

– Nedostaje još 30 posto radne snage. Svatko bi, kome posao ide, uzeo još dvoje ili troje ljudi. Da bude lakše, da može raditi kvalitetno, da može posložiti smjene kako treba. I međusmjene.

Što mogu napraviti ljudi koji žele doći na sezonu?

– Onaj tko želi raditi, koji će doći i reći: “Evo, ja sam konobar, želim i znam raditi”, taj će dobiti priliku. Eto, netko će ostati pet dana na probi. Neka proba. A ako se pokaže, ima posao ovo ljeto. Ima i dogodine.

VIDEO Evo kolike su zapravo plaće po zanimanjima u Njemačkoj:

Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša
  • elkomadante:

    nitko pametan van zemlje ne radi za sunarodnjake

  • Avatar Zgubider.
    Zgubider.:

    "...'Radio sam u Njemačkoj sezonu kod hrvatskog gazde. Plaća - sića. Ljepše mi je ovdje'..."___11. Božja zapovijed: Kad ideš van, kloni se zemljaka poslodavaca!

  • Immanuell:

    Pa zašto si otišao van raditi kod hrvatskog poslodavca, pobogu čovječe?