Tebi što mjest’ boga bdiješ, nad sudbom nas siromaha, život svoj do zadnjeg daha zaklinjem ja. Raskidasmo mrske lance, iskovasmo, pravdo, tebe. I možda tu, na pragu bijede, sloboda sja. Do nje put je krvav i dug, al’ je za nju mrijeti spreman hrvatski puk”. Ovo je početak ne neke predsocijalističke budnice nego “Gupčeve zakletve maču”, arije iz rock-opere Gubec-beg. Upravo smo ušli u 2020., što znači da je prošlo 45 godina od praizvedbe nečega što je nastajalo četiri godine, što samo dodatno otkriva autorsku ozbiljnost i želju da se napravi velika stvar.
Genijalan libreto i ništa manje upečatljiva glazba, uz minuciozno aranžiranje rezultirali su djelom koje bi u povijesti svakog naroda, a pogotovo ovako kulturno anoreksičnog, trebalo imati zasluženo posebno mjesto, uz najiskrenije štovanje autorskog trojca Krajača, Metikoša i Prohaske. Ne znam koliko je točno bilo prošlo od same praizvedbe kad sam dobio LP te rock-opere. Imao sam osam godina i bio uvjeren već nakon prvog slušanja da Matija Gubec ne može izgledati nikako drukčije nego kao Branko Blaće i da svijet ne može biti mjesto u kojem nepravda, sila, prezir prema čovjeku, zakon jačega na bilo koji način i ikada mogu i smiju pobijediti.
Gubec-beg imao je biti premijerno “emitiran” 1973., dakle na 400. obljetnicu Seljačke bune, događaja koji je podjednako dobro dokumentiran kao što je i dalje obavijen prijeko potrebnom mistikom da bi mogao biti izvorom umjetničkog nadahnuća i implantatom u kolektivno narodno sjećanje. Vođa bune Matija Gubec u jednom je trenutku, i to onom nenarodne, jugoslavenske majorizacije, bio proglašen simbolom socijalno-povijesno svjesnog pojedinca koji je žrtvujući se stao na čelo pokreta protiv vlasti korumpirane gospode, temeljene na božanskom pravu i ovozemaljskom nasilju. Paradoks je da je isti taj Gubec, stvaran ili ne, razapet i okrunjen užarenom krunom ili tiho nestavši u mraku vremena, dakle da je taj simbol hrvatskog socijalnog bunta na početku hrvatske priče o osamostaljivanju početkom 90-ih, iz nekih nacionalno osviještenih usta bio proglašavan pukim turskim agentom i provokatorom koji je radio protiv interesa hrvatske države.
Eto, lako je u mijenama vremena i trendova od Augustinčićeva diva koji dotiče nebesa postati nacionalni izdajnik i prodana duša koja razara naciju socijalnim zahtjevima. Ni prvi, ni zadnji. No, vratimo se operi koja je praizvedbom u Lisinskom također ušla u povijest, a nekim tekstovima i arijama mogla bi ući i u lektire i narodnu predaju, da postoji kod nas imalo pameti i da ovaj narod svoje predaje ne pretvara u kapitulacije. Pameti i dobrog ukusa. Uglavnom, u spomenutoj „Gupčevoj zakletvi maču“ Gubec se obraća tom rekvizitu smrti kao jedinom istinskom savezniku koji je na kraju, u očaju i bijedi, a protiv galgi i groba, ostao seljaku. „No dođe krvav čas. Kad mora čut naš glas. Jer danas bira kmet; živjet ili mrijet“, odlučno i posve svjesno konzekvenci otkriva najtežu dilemu čovjek koji je stih-dva prije rezignirano zaključio „no gluh ostade bog“ na sve molbe i vjeru potlačenih. Što ostaje? Jedino da sami, „na snijegu i ledu“ pokušaju nemoguće i nezamislivo – rušiti nepravedni poredak. Posebno je dirljiv finale te arije u kojem Gupčeva momčad plebiscitarno uzvikuje „Gupče, kraljem nam budi!“, a ovaj im odgovara: “Ako treba kraljevati, svak će sobom vladat znat. Ako treba život dati, dat ću vam ga kao brat“.
Naravno, ne potpuno lišena patetike s mjerom, „Gupčeva zakletva maču“ kao i cijela rock-opera pretvara se u neprolaznu socijalnu megagrađevinu koja u Krajačevim stihovima sadrži elementarnu potrebu za ispravnim, slobodnim i dobrim svijetom, u kojem čak i kad bog zakaže, a to je bilo svako malo, pravi i iskreni vođe neće imati potrebu skladanja autoriteta krunom, nego će autoritet biti njihova kruna iz jednostavnog razloga što vrijede i što se znaju podrediti višem, zajedničkom cilju.
Možda će se nekome sve to učiniti naivnim, možda iz mene i danas progovara impresija osmogodišnjaka koji s nevjericom sluša da se netko zaklinje maču, znači svojoj, unutrašnjoj snazi, a ne maršalu ili bogu, znači utvari i vanjskoj sili, no svijet u kojem kad treba kraljevati, „svak će sobom vladat znat“, nije svijet u kojem je vlast ovladala sobom, nego svijet u kojem je sobom ovladao čovjek. Onaj koji je prestao zloupotrebljavati, manipulirati, podvoditi, skrivati se iza naroda, svojatati ga, koji je prestao silovati boga i koji otvoreno i časno djelima potvrđuje život, a život potvrđuje djelima. I danas ja to čujem kod Krajača, Metikoša i Prohaske i možda baš zato Gubec-beg i nije najpopularnije djelo koje ovo vrijeme može zamisliti iz vizure svojih „velikaša“ koji opet kmetovima kroje sudbinu u ime svog božanskog prava, u ime boga i države u koje, sve skupa, vjeruje sve manje i manje ljudi. Kako smo se doveli u situaciju da ponovno moramo razmišljati u koordinatama duboke kastinske provalije? Možda je objašnjenje jednostavnije no što se čini, možda su i Krajač, Metikoš i Prohaska, poput samog Matije Gupca, bili ne umjetnici i autori remek-djela, nego plaćenici stranih agentura zaduženi da podrivaju ovu napaćenu samostalnost i prije no što je navodno uspostavljena.
Scene koje su vas najviše iznenadile: Najveći hit bila je djevojka na parkiralištu
