Ponekad radije rabim latinsku riječ „paragraf“ namjesto hrvatske “članak“. Prije svega zato što se članak može naći i u novinama, no paragraf se nastanio isključivo u zakonu. Da ne spominjem kako se riječ „članak“ doima milostivo, dočim „paragraf“, zvuči prijeteći. Za ono za što bi te po članku tom i tom oslobodili, kad ga preobraze u paragraf dobiješ tri godine. Pritom, Paragraf je ime mojega junaka iz „Male pljačke vlaka“. Knjigovođa bande. Kad on i gorostasni Milindža poštaru Kristijanu, „rekviriraju bicikl“ , Paragraf opljačkanom državnom činovniku izda priznanicu s pečatom. Ako ne daj Bože bandi ili poštaru, bane revizija, sve je uredno provedeno kroz knjige.
Članak 21. Zakona o filmu
Članovi tijela Centra za vrijeme trajanja mandata ne mogu biti nositelji programa koji se prijavljuju na javni poziv Centra, odnosno ne smiju sudjelovati u razmatranju i odlučivanju o tim programima. Član tijela Centra koji je neposredno zainteresiran za donošenje odluke o nekom pitanju može sudjelovati u raspravi o tom pitanju, ali je izuzet od odlučivanja.
Svatko svakog tuži i vješa
O tome se paragrafu vodi sudski spor jer Borat tvrdi da je on autor ove pravne norme i da je riječ o plagijatu. Zakon veli „ne smiješ“, ali se u istoj rečenici predomisli i veli „smiješ“. Jer logično je da drugi dio rečenice, poslije zareza dopušta ono što je prvi dio rečenice zabranio. Evo što je izjavio Borat kao tužitelj pri Međunarodnome sudu za zaštitu intelektualnoga vlasništva u Dagmestanu: „Ova pravna norma koja se odnosi na našu proslavljenu kinematografiju u kojoj sam ja glavni producent, redatelj, scenarist i glumac, samo je izvedenica iz mojega temeljnoga ustavnog načela, koje se tiče svih javnih službi, javnih tvrtki, poglavito pravosuđa, vojske i policije. Mi smo naime tako skladna zajednica, jedna mala obitelj u kojoj svatko svakoga poznaje, svatko sa svakim radi, svatko je sa svakim u rodu, svatko je svakoga tužio, sudio, pljačkao i vješao te bi bilo nemoguće sastaviti bilo koji ozbiljan oblik državne i javne uprave, kad bi se sve pobrojeno isključivalo. Stoga ono što izvitoperene demokracije drže sukobom interesa, u nas je vrlina i pače uvjet; ne možeš biti ni sudac, ni policajac, ni član uprave javne tvrtke, uključujući filmsku, ako nisi s nekim u rodu, ako s nekim nemaš posao i prijateljstvo. Jedino što naš demokratski prijeki sud rigorozno kažnjava, to je nepotizam. Može ti netko biti sin, kćer, muž, žena, brat, sestra, ali nećak – ne dolazi u obzir. Prema tome, gospodo porotnici, taj članak koji se tiče moje kinematografije, izveden je iz tih ustavnih načela. I tko se je u mojoj državi jedini protiv njega bunio? Moji dični filmaši, razmaženi milijunima koje im dajem kao i brojnim Borat Oscarima. „Nismo mi nikakva mala obitelj gdje svatko sa svakim radi, svatko svakoga poznaje i svatko je sa svakim u rodu. Nismo mi tamo neka kućna obiteljska radinost, nego smo mi moćna, visoko profitabilna industrija. Mi smo… – Ma vi ste moj! “– i tu je rasprava bila prekinuta ne zbog Boratove neprimjerene popratne geste, već zato što je upravo zbog nje proglašen doživotnim počasnim predsjednikom Suda..
Ipak, unatoč uvjerljivim Boratovim argumentima, držim, kako je navedeni zakonski članak autentični hrvatski proizvod i da bi ga trebalo zakonski zaštiti kao pršut, uje ili kulen. Jer ovako nešto izvorno ne bilježi europska pravna povijest ni praksa.
Ovo je razvidni dokaz kako je dugotrajni i mukotrpni pregovarački proces kojim smo zanavijek zatvorili Poglavlje prava i pravosuđa imao i te kako smisla. Iznašli smo veleumni patent kako članovi uprava svih javnih europskih tvrtki od tih istih tvrtki legalno mogu dobivati javni novac. Ne samo da ga smiju tražiti i dobiti, već dok su u upravama, mogu istu upravu u kojoj sjede i uvjeravati zašto taj novac trebaju. Jedino su ograničeni nečim doista surovim; ne smiju glasovati sami za sebe. Mislim da bi trebalo žurno svevidnu Europsku komisiju obavijestiti o ovome našem dostignuću, te da bi se tome trebala prilagoditi cijela europska legislativa na dobrobit desetaka tisuća članova upravnih tijela javnih tvrtki, kojima se dosad bahato priječilo da od tih istih tvrtki dobivaju javni novac.
Hrvatske vode, ceste, šume, struja, žurno trebaju izmijeniti svoje okrutne zakone da član uprave ne bi smio dati novac vlastitome poduzeću dok sjedi u upravi. To je doista nehumano i flagrantno kršenje svih europskih konvencija i zajamčenih ljudskih prava i sloboda. Sklad temeljnih ćelija zdravoga društva koji se zovu krvna i poslovna obitelj, time se ozbiljno narušava.
Halapljiva rodbina
A da ne velim kako bi žurnom saborskom procedurom trebalo izmijeniti taj paragraf 21. Zakona o filmu. Jer koji je to način da ti Zakon priječi da u tijelu koje glasuje o novcu za tebe, ti kao član toga tijela – sudjeluješ u odlučivanju. Istina mudri ti Zakon omogućuje da kolege iz Tijela uvjeravaš zašto tebi i tvojoj tvrtki ne treba dati javni novac; „Preklinjem vas, ne dajte mi odmah nova četiri milijuna, kad tek što sam potrošio prethodna četiri, jer moj je film imao 144 gledatelja!”, vapi filmski umjetnik u upravi, svojim kolegama iz uprave.
– I to me je osobno koštalo tri hektara krša u Grbeču koje sam razdijelio halapljivoj rodbini nakon što mi je svaki morao predočiti pet ulaznica od mojega filma.
– A Grand Prix u norveškom Uletjenkisbergu? – usprotive se kolege.
– Ma dajte molim vas! Toga Velikoga zlatnoga morža na tome festivalu dobije svatko tko sudjeluje, jer to im je reklama za industriju kozmetičkih proizvoda od morževa sala. Prema tome dajte mi da glasujem protiv samoga sebe! – vapi filmaš pravednik.
– Ne dolazi u obzir! – oštri su oni. – Po Članu 21, Zakona, smiješ raspravljali ali ne sudjeluješ u odlučivanju! – opaki su i jednoglasni u odluci da mu silom utrape milijune.
– Ako je tako, onda ja demonstrativno napuštam sjednicu jer ne mogu gledati kako mi dajete novce!
– Zakon ne veli da moraš izići, nego samo da ne smiješ odlučivati. – primjećuju opni.
– Ma nemojte!? – uzrujava se umjetnik.
– Zakon bi da ja ovdje sjedim i gledam što mi radite?! Odoh ja na kavu, pa me zovite za sljedeću točku dnevnog reda.
Ovjereni zapisnik s ove sjednice, bio je krunskim dokazom pri Međunarodnome sudu koji je u predmetu Članka 21. presudio u našu hrvatsku korist, što je Boratu toliko teško palo da je jednim klikom na svojem Twitteru odlučio razmontirati vlastitu kinematografiju.
> > Kazahstanci Boratu uzvraćaju udarac: snima se nastavak
