Bivši europarlamentarac i premijer male države članice s oko 5 milijuna stanovnika na rubu EU i s najduljom vanjskom granicom u EU uključio se u utrku za novog predsjednika Europske komisije. I tu već, nakon prve rečenice, svaka sličnost prestaje i vjerojatno ostaju razočarani svi oni medijski komentatori i političari koji su u hrvatskoj eho-komori najavljivali da će se, znaju oni sigurno, predsjednik hrvatske Vlade i bivši europarlamentarac Andrej Plenković uključiti u utrku da postane “Spitzenkandidat” Europske pučke stranke i novi predsjednik Europske komisije.
Kandidat iz prve rečenice još i govori pet jezika. Ali nije iz Hrvatske, nego iz Finske – Alexander Stubb. Danas je zaključen rok za kandidature unutar Europske pučke stranke i Stubb i Nijemac Manfred Weber su jedina dva natjecatelja u utrci koja će odrediti “Spitzenkandidata” iliti vodećeg kandidata europskih pučana na europskim izborima u svibnju 2019. godine.
U ožujku ove godine, dok su druge novine nadobudno javljale kako u Bruxellesu iznenađujuće velik broj ljudi podržava Plenkovićevu kandidaturu te iz malog prsta isisavale čiju sve potporu navodno ima Plenković za tu poziciju, ova je kolumna prva objasnila koja su realna ograničenja za takav scenarij i zbog čega mislimo da su takve glasine čista fantazija. I to fantazija koju su u opticaj pustili Plenkovićevi unutarstranački i unutarnjopolitički protivnici, koji žele da Plenković što prije ode i iz Vlade i iz HDZ-a, samo se to ne usude reći, pa kalkuliraju da puštanje priče o tome kako Plenković odlazi ponovo u Bruxelles na visoku i uglednu funkciju u EU predstavlja lijep način da mu to kažu (iako se ni to ne usude reći javno, nego kao trbuhozborci).
Danas, kad je očito da se najave o Plenkoviću kao “Spitzenkandidatu” za šefa Komisije ne obistinjuju, u opticaju je malo modificirana verzija iste fantazije, jednako nepotkrijepljena ijednim valjanim argumentom zbog kojeg netko misli da bi se takvo što moglo dogoditi: a to je teza da Plenkovića u novoj Komisiji čeka pozicija visokog predstavnika EU-a za sigurnosnu i vanjsku politiku. Kamo sreće da Plenković ili bilo koji hrvatski političar bude u poziciji dobiti tako utjecajne dužnosti u EU kakve su predsjednik Komisije ili europski “ministar” vanjskih poslova.
Ali, kao što se fantazija o šefu Komisije raspline kad stanete i razmislite bi li zaista bilo vjerojatno da EU u razdoblju najveće krize povjeri najvažniju dužnost nekome iz najnovije države članice koja nije ni u euro zoni, ni u Schengenu, niti u jednom od najviših stupnjeva integracije, tako i teza o hrvatskom nasljedniku Federice Mogherini pada već na ovom sitnom detalju: zar netko iskreno vjeruje da bi EU povjerila nekome iz Hrvatske da vodi dijalog o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova, i tu o trenutku kad je taj dijalog dobio opasan zaokret u smjeru pregovaranja korekcije granica i razmjene dijela teritorija?
Ostatak EU ne želi Hrvatici ili Hrvatu povjeriti ni portfelj europskog povjerenika za proširenje, što će vjerojatno u budućem sazivu Komisije dobiti osoba iz Bugarske, moguće trenutna povjerenica za digitalnu ekonomiju Mariya Gabriel. A kamoli da bi Hrvatska dobila mogućnost da vodi EEAS, službu za vanjsku politiku Unije, i da bude nepristrani, iskreni koordinator u pregovorima Prištine i Beograda. Sve ovo ne znači da Plenković kao političar nema potencijal da bude dobar europski povjerenik, možda čak i potpredsjednik Europske komisije.
Ali ne sada, ne u ovom izbornom ciklusu nakon europskih izbora u svibnju, među ostalim i zato što ima važnog posla (od kojeg bi bilo kontraproduktivno pobjeći) i u nacionalnoj politici u Hrvatskoj i u europskoj politici, kroz vođenje predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije u prvoj polovici 2020. godine. Zadaci su mu preteški i preveliki da bi od njih pobjegao, pogotovo u zemlji i društvu koja ima određeno iskustvo s jednim HDZ-ovim premijerom koji pobjegne kad zagusti, pa završi – tako kako je Ivo Sanader već završio. “Ja sam svoju dionicu odradio” čuvena je izjava, ali ne baš čuvena po dobru.
Tko će, na kraju, biti novi predsjednik Komisije? Teško je reći, ili Weber ili Stubb, a možda i netko potpuno izvan sustava “Spitzenkandidata”, što je scenarij koji gura francuski predsjednik Emmanuel Macron, ali evo jedne skromne procjene: novi predsjednik Komisije bit će, po prvi put u posljednjih 15 godina, netko tko se NIJE pojavio u onom čuvenom Sanaderovu TV spotu iz 2007., u kojem europski političari (među njima i Jean-Claude Juncker) hvale Sanadera i HDZ, i pozivaju hrvatske birače da ih ponovo izaberu. Kraj jedne epohe.
Nakon dvije godine vlasti ove vlade imamo svekoliko gušenje demokracije, nepotizam, korumpirani sabor temeljen na ucjenama i trgovini a na ekonomskom planu po konkurentnosti i investicijama pretekla nas je srbija. Izgubili smo agrokor i upravo gasimo brodogradnju. Da nema doznaka iz inozemstva i turizma, kljuć u bravu. Ako europi treba igrač takvog kapaciteta nek si ga slobodno uzmu čim prije