Pišući prošle nedjelje o novim albumima Jonathana, BILK-a i kolekciji pjesama „Milan Blenton“ Davora Slamniga, napomenuo sam da se niti jedno od tih izdanja ne može kupiti na formatu CD-a. Dio je to ne rijetke, nego sve češće pojave zvane DIY (do it yourself), kojoj pribjegavaju mnogi glazbenici koji se ne žele vezati uz diskografske kuće i ugovore. A budući da kod nas rapidno pada prodaja CD-ova, naravno da ih je sve više koji ionako mali broj prodanih CD-a distribuiraju sami.
Do glazbe bez posrednika
Doduše, valja reći da i u svijetu postoje slični trendovi, ali mada su brojke vezane uz prodaju CD-ova i ondje u padu, dio službenog diskografskog kolača pojačava povećana prodaja drugih formata, vinila i downloada, što kod domaćih izvođača kod nas, zbog malog tržišta i broja publike, nije slučaj. No, kako je uopće došlo do toga da Compact Disc, taj sjajni komad plastike koji je gromoglasno početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća najavljivan kao definitivni nosač zvuka, u svijetu doživi golemi pad naklada, a kod nas se sunovrati u sveopću tržišnu katastrofu u kojoj se najnakladniji domaći albumi prodaju u pet tisuća primjeraka?
Odgovor je, u manjoj mjeri, u lažnoj informaciji da CD sadrži najbolji zapis zvuka – jer vinilna ploča, pogotovo originalna stara, nudi bolji zvuk – a u većoj mjeri u komforu; činjenici da su streaming servisi svekolikoj publici omogućili da do istih snimaka stigne bržim putem, slušanjem bez CD-a, bez „downloada“, tj. „skidanja“ s interneta. Doduše, situacija nije ružičasta, jer puni flac format CD-a nudi bolji zvučni zapis, dok većina streaminga ide u lošijoj mp3 rezoluciji zvuka, iako odnedavno (navodno, jer mnoge tvrtke ne daju jasne podatke) i tu postoje poboljšanja kod nekih „provajdera“.
No, ono što se sa sigurnošću zna pomalo je paradoksalno: download s najmasovnije svjetske platforme iTunesa, koji u Hrvatskoj još uvijek ne možemo kupovati, nigdje u svijetu nije iznad 320 mp3 rezolucije. Pa ako tako paše iTunesu, očito je da kvaliteta manje zanima široku publiku od praktičnosti i brzine kupovine. Situacija kod nas još je gora po kvalitetne i cjelovite albume, jer je šira publika izgubila zanimanje i koncentraciju za albumske proizvode, do te mjere da je čak prestala i krasti. Kraće rečeno, nekadašnje nelegalno i besplatno skidanje albuma, tj. krađu, zamijenila je klikanjem pojedinih hitova po YouTube kanalu. Što, dakako, rade i u svijetu, ali ondje ipak živi daleko veći broj potencijalnih korisnika streaming servisa ili kupaca albuma.
Još jedan čavao u lijes CD formata zabilo je uskrsnuće vinila, koji nude bolji, „širi“ zvuk i humaniji mastering od CD-a, te s pridruženim omotnicama kao ozbiljnim dizajnerskim rješenjima, ipak predstavlja ultimativni proizvod koji nudi više. Zato i jest sve češći slučaj da se tiska samo LP izdanje s pridruženim digitalnim kodom za „skidanje“, a bez CD-a. Mnogi se glazbenici više niti ne trude potpisivati diskografske ugovore i objavljivati CD-e, ali na YouTube kanalima i na Bandcampu imaju omogućeno preslušavanja albuma, te, naravno, i kupnju, za svotu koju odabere sam kupac.
Radi se o demokratizaciji medija za slušanje i izbjegavaju posrednika između autora i slušatelja. No, bilo bi dobro da, tko to želi, putem iTunes ili drugih servisa tko želi može kupiti i snimku u flacu, makar neki (pogrešno) tvrdili da je nemoguće zamijetiti razliku u kvaliteti zvuka. Praktičan odgovor provajdera obično je taj da „skladištenje” snimaka veće rezolucije zahtijeva veći prostor, veće troškove, čime se praktičnom iTunesu i nekim drugima uopće ne da baviti. Nažalost, glazbena industrija izmišljanjem digitalnog formata nije uspjela kvalitetno prebaciti glazbu u digitalni format, ali je uspjela postići brzu distribuciju i prodaju, pa i brzu krađu, što joj se obilo o glavu. Postigla je i redovito „nabildane” remastere starih snimaka, kako bi na radiju glasnoćom zvuka bili pandan bilo kojoj recentnoj, „modernoj“ glazbi. Putem se izgubila muzikalnost izvornih, starih vinilnih snimaka. Ukratko, izgubila se fluidnost, prostornost i kvaliteta originalnih snimaka.
Vinil je bolje rješenje
Mislim na stare, originalne vinile, a ne ove nove, remasterirane verzije starih snimaka, promijenjene do neprepoznatljivosti. Mislim na one koje možete kupiti na eBayu ili u trgovinama starih vinila po svijetu i kod nas, što bolje uščuvane. Dakle, tu niti činjenica da prodaja (novih) vinila u SAD-u zadnjih godina bilježi porast od 800 posto ne znači ništa, osim što su boljeg zvuka nego ti isti albumi na CD-u.
Pa vam je zapravo svejedno slušate li ih sa streaminga, CD-a ili downloadate, jer je vinil, makar i novi, opet bolje rješenje. Ili, budimo najprecizniji kako stići do boljeg zvuka; stare albume tiskane prije digitalne revolucije osamdesetih godina slušajte na starim vinilima, a nove CD-ove opet kupujte na novim – vinilima. Svima koji olako shvaćaju razliku između analognog i digitalnog zvuka, treba reći samo sljedeće; digitalni zvuk ne treba izbjegavati – svakom prema volji – samo treba znati i čuti razliku, pa onda odlučiti.
