U Beogradu vlasti opet propuštaju priliku da se na pozitivan način uključe u rješavanje srpsko-hrvatskih problema koje je Srbija najviše sama stvorila. Umjesto da se postave konstruktivno prema procesu pomirbe, koji su u Kninu odgovorno lansirale hrvatske državne vlasti i politički predstavnici hrvatskih Srba, Vučić i društvo i dalje po Hrvatskoj radije traže dlake u jajetu, nego da uklanjaju vlastite balvane s puta pomirenja.
Za sve je kninski poziv na pomirbu bio velik – ili barem značajan – korak naprijed u odnosima Hrvata i Srba, osim za srbijanske vlasti; one sumnjiče Srbe iz Hrvatske za izdaju srpstva, a hrvatsku državu da nastavlja voditi antisrpsku politiku! Još jednom se Srbija poigrava vitalnim interesima hrvatskih Srba da žive u miru, sigurnosti i ravnopravnosti s Hrvatima u Hrvatskoj. Ako su im htjeli pomoći kod raspada jugoslavenske države, u Beogradu su, prvo, trebali podržavati mirni razlaz njezinih republika, a ne organizirati pobunu i izvesti agresiju na Hrvatsku. Svi bi bili na dobitku da su se Srbija i Hrvatska razišle civilizirano, kao Češka i Slovačka. Vaclav Havel već je angažirao Roberta Badintera da napiše demokratski ustav Čehoslovačke Republike kad su Slovaci stali izražavati želju za vlastitom državom.
Tragični likovi
Umjesto da na bratski narod ide oružjem, Havel je organizirao mirnu rastavu; dva naroda, po njegovu svjedočenju, poslije toga imaju bolje odnose nego ikad u povijesti. Ali, Srbija u prijelomnome vremenu nije imala predsjednika Havelova intelektualnog i demokratskog formata. Slobodan Milošević bio je poluinteligent i diktator koji je od svega što je povijest tada izbacila na površinu razumio da je nastupilo vrijeme za “Veliku Srbiju”. I to je krivo razumio, jer je umislio da Srbe može ujediniti oružjem, a da se druge narode neće ništa pitati o njihovoj budućnosti.
Na taj je način zasijano sjeme zla; Srbija i dan-danas žanje njegove plodove: nije u stanju osloboditi se hegemonizma, kojim održava sukobe gotovo sa svim svojim susjedima iz nekadašnje Jugoslavije. Srbiji dramatično nedostaje vođa koji će je izvesti iz totalitarizma, i uvjeriti Srbe da je Jugoslavija propala i da je “Velika Srbija” doživjela neuspjeh (ako neće reći: poraz). Zoran Đinđić nije imao sreće, Boris Tadić hrabrosti, Vojislav Koštunica mudrosti, a Tomislav Nikolić nije imao ništa što bi udaljilo Srbiju od pogubnih velikosrpskih mitova. Njezini sadašnji vladari, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić su ljudi prošlosti, formirani uz Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića, tragične likove srpske politike kojima su haaški suci gledali kroz prste.
Kad opet krivo upućuju hrvatske Srbe na konfrontaciju s vlastitom domovinom, oni ne čine ništa drugo, nego brane vlastitu prošlost. Tko je Srbe u Hrvatskoj 90-ih godina gurnuo u pogibelj? Vlasti iz Beograda, prije svega: sve su učinile da sruše Jugoslaviju, koju su tobože branili, da bi svi Srbi živjeli u jednoj državi. Čista avantura i prijevara! Samozvane i nedorasle vođe hrvatskih Srba povjerovale su da imaju snage formirati vlastitu državu na hrvatskome tlu, i priključiti je “Velikoj Srbiji”; radili su to po uputama iz Beograda. Oduzeli su šansu svome narodu da nađe mjesto u novoj hrvatskoj državi koja bi se lakše demokratski organizirala da na nju nije bila izvršena agresija.
Dinamit u džepovima
Da su htjele pomoći Srbima u Hrvatskoj, srbijanske su vlasti, umjesto sile, mogle tražiti jamstva za njihovu sigurnost i ravnopravnost u novoj državi. Imale su veći diplomatski utjecaj od hrvatskih vlasti, uživale su simpatije kod nekih od najznačajnijih država, kao što je bila Mitterrandova Francuska; bez problema bi dobili položaj zaštićene, ili čak povlaštene manjine, u najboljim europskim demokratskim tradicijama. Uostalom, kod međunarodnog priznanja, Hrvatska je preuzela posebne obveze zaštite svojih manjina, srpske prije svega; na nju je Beograd igrao, prokazujući Hrvatsku da obnavlja ustaštvo, da bi imala opravdanje za agresiju. Ustaše jesu počinile veliko zlo, ne samo prema Srbima; ne mogu se njima pravdati napadi na demokratsku Hrvatsku. Isto kao što četnički, ili drugi srpski teror, ne daje pravo Hrvatima da se nasilno odnose prema Srbima.
Srbija, na žalost, i dalje tjera svoje, na štetu boljih odnosa s Hrvatskom, i preko leđa hrvatskih Srba. I oni su prošli svoju Golgotu, da generacija koja rat nije provela u Kninu, i koja nema ništa s kriminalnom politikom tamošnjih vođa, ne bi imala moralne i političke snage ići brže i dalje od Beograda, i kad se zauzima za pomirbu, i kad se ispričava zbog hrvatskih žrtava. Time se ona izborila za moralnu poziciju da može i drugima odmjeravati krivicu i odgovornost za sve nesreće koje su izvorno potekle iz Beograda i kad su se zbivale u Hrvatskoj. Za takvu politiku, potrebno je dvoje: i institucije i ličnosti hrvatskih Srba, i glavne poluge hrvatskih vlasti, Vlada i predsjednik Republike. Šteta je što Srbija ostaje po strani, ili čak na putu pomirbe.
Tko odbija pruženu ruku, ili ima nečistu savjest ili nema dobre namjere. Pomirba će teći sporije i teže, i neće biti kompletna, dok se u Beogradu ne pojave demokratske vlasti koje će prihvatiti obje pružene ruke. I pružiti svoju. Nije jasno kako Aleksandar Vučić zamišlja uvesti Srbiju u Europu, a da je prije toga ne izvede iz ratova, koje sam održava. Još je nejasnije tko ozbiljan u Europi misli da može podržavati državu čiji predsjednik drži dinamit po džepovima.
1. Ratna odšteta 2. Suđenje za ratne zločine 3. Pokajanje i priznanje agresije sa srpske strane 4. Odsteta zarobljenicima u konc logorima u srbiji 5. Karte minskih polja 6. Povratak opljačkanog kulturnog blaga 7. Srbi moraju reći gdje su masovnevne grobnice u kojim je još barem 1.100 Hrvata čiji ostaci nikada nisu pronađeni.