Neki tvrde da se razlika vrijednosti dobrog i lošeg krije u funkciji vremena. To bi, recimo, značilo pretpostavku da je Pavelić ostao na vlasti 50 godina, da ga ne pamtimo primarno po Jasenovcu, nego po samoupravljanju koje je mogao u tih pola stoljeća uvesti. Ili da je Tito ubijen ili da je umro 1948. godine, ne bismo ga pamtili po najvećem sprovodu svih vremena jer bi vjerojatno bio tajno zakopan na nekoj beogradskoj adi u neoznačenu grobu, a pamtili bismo ga jedino po njegovim krvavo crvenim bataljunima koji su žive ljude zazidavali po slovenskim jamama. Međutim, to je vrijeme, dijete koje se igra, dijete koje ima stvarnu moć, kako ga je definirao Heraklit.
Dobrovoljni davatelji kičme
Dobro i loše u funkciji vremena znači mogućnost prilagodbe konkretnim potrebama. Kada se to uzme kao činjenica, onda i naš napor, ono što radimo, čime se bavimo najisplativiji postaju ako su nekome iskoristivi. Poništena individualnost rezultat je društvene iskoristivosti i to je stara priča o odustajanju od vlastitog ja, a uime materijalne naknade. Sve se češće takve stvari ne događaju isključivo pojedincu, nego cijelim grupama, pa i strukama. Ni novinarstvo, jasno, nije ostalo imuno. Vrijeme se poigralo i s njime, umjesto da novinarstvo utječe na vrijeme. Prve novine koje su se pojavile u Hrvatskoj bile su, piše Josip Horvat, Ephemerides Zagrabienses, u prijevodu, jednostavno da jednostavnije ne može biti – Zagrebačke novine. Izlazile su na latinskom 1771. godine, “svake subote na četiri strane, a prodavale su se uz cijenu od tri novčića na Novoj Vesi, u Kaptolskoj tiskari kojoj je bio upravitelj Antun Jandera”, veli Horvat. Izašlo je samo 50 brojeva i ni jedan primjerak, koliko se zna, na žalost nije ostao sačuvan. U međuvremenu, od 1771. godine mnogo se toga dogodilo, čitateljima tih prvih novina nezamislive stvari, i to do te mjere da se danas čak i ja, koji sam sastavni dio ove struke, pitam kako će se zvati posljednje novine u Hrvatskoj. Nezamislivost nestajanja može biti tek posljedica nadobunog shvaćanja naše društvene nezamjenjivosti, a novinarstvo je učinilo puno toga da si samo oduzme pravo na takav stav.
Kroz stoljeća dobrovoljno i podatno bili smo glasovi politike, ideologije, nacije, kapitala, velikih vođa i ideja, malih naroda. Proizvodili smo bogove da bismo mogli pred njima padati na koljena, besprizorne smo slavili kao autoritete, postavši tako dobrovoljni davatelji kičme. U tek rijetkim trenucima pokazivali smo što bismo mogli i trebali biti. I nije točno da su moderne tehnologije krive za sunovrat novinarstva, nego je novinarstvo modernim tehnologijama odlučilo definirati vlastitu sudbinu. Da bi se spriječila predvidljivost i da bi se nakon svih spomenutih peglanja obraza moćnih, ukoliko želimo biti više od svjedoka vlastite dezintegracije, uvjeren sam da je konačno i više no ikad došao trenutak da novinarstvo bude glas čovjeka.
Jahve našeg kapitalizma
Neiskrivljen, neiskvaren, beskompromisan i glasan do one decibelske razine zbog koje će popucati svi zidovi nepravde na ovom svijetu. Pisati u interesu moćnih, a očekivati da te kupuju i čitaju, da ti vjeruju ugnjeteni u najmanju je ruku nepristojno. Danas velike priče nose imena “malih” ljudi. Onih koji se svakog dana tuku sa životom, koji ustaju da bi obitelji osigurali egzistenciju, koji još nisu pali pod kotače podivljalog sistema, koji novac osiguravaju alkemičarski i koji pronalaze načina da se njihova djeca ne osjete poniženo u redovima za neizvjesnu budućnost. Herojska djela događaju nam se pred očima, a nama ona nisu dovoljna ako su premalo “selebriti”.
Nekad smo imali Centralni komitet, posvećen zamak u koji se nije smjelo dirnuti, danas je to Agrokor, Jahve hrvatskog kapitalizma. Nekad je moć bila koncentrirana u politici, danas je politika moći koncentrirana u novcu. U oba slučaja, a ne govorimo o krajnostima, nego o kontinuitetu, zaboravljalo se na ljude ispod površine. Kao da ih se tu trajno željelo smjestiti. Vrijeme koje se s nama poigrava toliko je dramatično u svom mogućem epilogu da bi i samo objektivno kroničarenje bilo nedostatno. Danas treba djelovati, isključivo u interesu čovjeka. I to ne može viši biti anakrono pitanje nacije, ideologije, politike, biznisa, to je pitanje elementarne pameti. Koliko će čovjeka biti u novinarstvu, toliko će čovječnosti biti u cijelom društvu.
