Kada netko izrekne dijagnozu izravno u glavu, onda pacijent obično doživi teški šok! Osobito ako je dijagnoza teška i neugodna i ako ju je dao netko tko je zaista autoritet. Tako je prije nekoliko dana, otvarajući znanstveni skup “Od ksenofobije do prihvaćanja različitosti”, izraelski predsjednik Reuven Rivlin kazao je da je Izrael bolesno društvo, ali i da je dužnost onih koji vode naciju da počnu liječiti tu bolest. Njegova dijagnoza vrlo je jasna i precizna – tenzije i mržnja između Židova i Arapa nikada nisu bile gore, a njihovi međusobni odnosi nikada lošiji. Za izraelskog predsjednika nasilno ponašanje koje je proželo društvo, i to od dječjeg vrtića do vrhova vlasti, potpuno je neprihvatljivo.
Za njega je skandalozna i činjenica da su Židovi i Arapi u potpunosti napustili međusobni dijalog. Štoviše, svojim sunarodnjacima poručio je da ne samo što su zaboravili kako biti dobri i pozitivni Židovi nego su zaboravili kako biti pristojna ljudska bića sposobna za civilizirani dijalog s nekim tko je različit od njih. Zgrožen je time što izraelski tinejdžeri hodaju po ulicama i izvikuju: “Smrt Arapima!”
Borac za prava manjina
Poznat je i kao borac za prava manjina, pa nije čudno što se prije nekoliko godina žestoko obrušio na grupu rabina zato što su od svojih sunarodnjaka zatražili da ne iznajmljuju stanove nežidovima. Kazao im je da njihov zahtjev sramoti židovski narod i dodao da, kad bi neki drugi narod bilo gdje u svijetu tražio da se ne iznajmljuju stanovi Židovima, bio bi proglašen antisemitom i bio nabijen na stup srama. A kad su ga upitali što misli o uvjetima u kojima u Izraelu žive izbjeglice iz Afrike, on je kazao da kao demokrat i kao Židov ima intenzivnih problema s koncentracijskim logorima u kojima ljudi žive u improviziranim skladištima i ne mogu se slobodno kretati.
Jako mi se sviđa ta izravnost i precizna jasnoća političara koji se nalazi na visokoj političkoj dužnosti. Često se pitam biramo li mi neke političare na visoke dužnosti zato želimo da nam povlađuju i klize niz dlaku ili zato da nas, između ostalog, upozore da smo kao narod zahirili, da postavi dijagnozu i da nas pozovu da se saberemo i počnemo mijenjati. Ljudi, pa i cijeli narodi, vrlo često ne vide da je greška zapravo negdje u njima pa za neku veliku nevolju uvijek okrivljuju one druge. Drugi nas ugrožavaju, potkopavaju i vode nas u propast, a mi smo nevini poput tek rođenih beba. Kod psihoterapije pojedinca stvari se radikalno mijenjaju u trenutku kada osoba počne polaziti od sebe i polako uviđati svoje pogreške i shvaćati u kojoj je mjeri ona odgovorne za vlastite nevolje i patnje. Tu počinje put izlječenja. Oni koji ostanu pri tome da su krivi oni drugi nikada neće krenuti na put izlječenja. Dijagnostičari i liječnici u jednom će trenutku od njih dignuti ruke i proglasiti ih beznadnim slučajevima.
I na kraju...
Izraelski predsjednik pokušava kao kakav dobronamjerni psihoterapeut upozoriti da je društvo zaglibilo u gotovo psihotičnu situaciju iz koje neće biti izlaza ako se nešto radikalno ne shvati i ne promijeni. Vjerojatno je svjestan i toga da se takvo stanje svijesti ne reflektira samo na unutarnju scenu nego ima utjecaja i u širim razmjerima. Kada se sve ovo uzme u obzir, i nije tako čudno što se mirovni proces između Izraela i Palestinaca “kiseli” već gotovo dvadeset godina i što se ne vide ni naznake da bi ga netko mogao izvaditi iz turšije. Na jučerašnji dan prije 19 godina jedan radikalno usmjeren židovski doseljenik ubio je premijera Yitzhaka Rabina samo zato što je želio sklopiti kompromis s Palestincima. I upravo je to bio ključni događaj koji je doveo do toga da sadašnji predsjednik kaže da je društvo kojem stoji na čelu – bolesno. Štoviše, on vrlo otvoreno govori kako je protivnik rješenja dviju država na teritoriju Izraela te naglašava da radije želi vidjeti Palestince kao punopravne građane Izraela nego da gleda Izrael rascjepkan na komadiće. I tu je zapravo dubinski u pravu zato što je nakon svih godina jalovih nastojanja potpuno jasno da je rješenje dviju država koje mirno postoje jedna uz drugu totalna utopija i politička patopsihologija.
I na kraju... Željela bih večeras upaliti TV i u Dnevniku od nekog našeg političkog lidera čuti našu nacionalnu dijagnozu, ali i poziv da se zamislimo nad sobom i da se počnemo mijenjati. I, naravno, uz nadu da nekoga takvoga nećemo odmah proglasiti neprijateljem naroda prišivajući mu pritom niz nesretnih povijesnih atributa.
>>Picula: Priznanje Palestine od Švedske doživljavam kao koktel motiva
>>'Palestinsko pitanje je kompliciranije od Ikeinog namještaja'
Marina, jesili to mislila na premijera Milanovica, ili Josipovica oni uvjek govore da su hrvati bolestan narod?