Naslovnica Premium Kolumne

Kada osamostaljenje Hrvatske shvatiš kao prigodu za odmazdu, država logično postane ‘sačekuša’

Državni nam se poglavari inauguralno zaklinju na Ustav, a onda ga sami krše kad bježe od ustavnog antifašizma
01. srpnja 2019. u 13:45 1206 prikaza
Obilježavanje Dana antifašističke borbe u šumi Brezovica 2019
Foto: Borna Filić/PIXSELL

Uzmimo hipotetski, ali doista isključivo hipotetski, da je mojoj obitelji u poratnom periodu od 1945. pa nadalje učinjena velika nepravda u životima najmilijih, na dostojanstvu, u imovini. Zadnje što bih želio iščekivati, pa onda i dočekati samostalnu hrvatsku državu kao priliku za odmazdu. Bez obzira na to, opet kažem, hipotetsku žrtvu moje obitelji, hrvatska država za mene bila bi prilika za pravdu, za oprost, za korak prema budućnosti. Milo za drago ne bi bio moj politički credo, niti bih cjelokupnu filozofiju državotvorja koncipirao na personalnoj krvnoj osveti. Jer ako su već neke generacije morale osjetiti snagu nepravde, snivanje slobode kao osvetničkog pohoda opet će za nekoga biti tek stratište i horor obiteljskih drama koje će cirkularno značiti snivanje sljedeće odmazde i tako unedogled. Hrvatska država, na žalost i suprotno mojoj hipotetskoj pretpostavci, ispala je upravo to, san o vraćanju povijesnih dugova ili barem onoga što mislimo da ti dugovi jesu. Postala je klasična “sačekuša”, busija iz koje se vreba na prošle i buduće neistomišljenike.

TJEDNI PREGLED Dajte ljudi više sjašite s tim antifa spikama, ovdje sada pušu neki novi vjetrovi

To je opet dovelo do neminovnog društvenog konflikta gradiranog dalje u tjeskobu, a ona je logikom tranzicije i otimačine neprimjetno prerasla u očaj. Pomanjkanje ideje što bi hrvatska država trebala biti dovelo nas je u slijepu ulicu političke misli koja još uvijek nije na čistu kako se definirati, kome uopće dopustiti da to učini i ima li sposobnih stratega koji bi je mogli usmjeriti prema samorazumljivom smislu. Nakon ideje o odmazdi hrvatska država nije pronašla odgovor na sebe samu i u tom paradoksu nizale su se društvene maloumnosti u kojima se svaka logika smisla pretvarala u logiku antirazuma. Zato nije čudo što smo u državi sa 120 posto katolika uspjeli izglasati amandmane na svih deset Božjih zapovijedi pa se u relativizaciji izričitih zabrana poput ne ubij, ne ukradi, ne budi šupak, iznalazilo opravdanje za politički konkretno postupanje u zadanim zakonodavno-zemaljskim okvirima. Zadivljujuća je lakoća kojom je politička korektnost potukla ljudsku konkretnost.

S druge strane, u želji za važenjem ljudi su se osjećali posebno ranjivima; velika većina subjektivno je bila svjesna osobne ispraznosti i manjka kvalitete pa ih je logično željela nadomjestiti dvjema kategorijama što su se promiskuitetno nudile – nacijom i tehnologijom. Neostvarena želja za osobnom vidljivošću tek kroz kolektiv, bilo nacionalni bilo religijski, stvara iluziju subjektivnog totaliteta i čopora koji nastupa sinkrono i u kojem postajemo fizionomija, iskežena i podbuhla, ali ipak fizionomija, dok tehnologija akcelerira našu prisutnost u orbiti izmišljenog komunikacijskog postojanja. Jedno s drugim proizvodi naciju tehnologije i tehnologiju nacije, što nas opet vraća na početak frustracije zbog nedovoljne osobne vidljivosti i manjkavosti individualnog značenja. Drugi su pak u politici, točnije u snazi zapovjednog lanca, pokušali nadomjestiti ništavilo postavši faktorima koje se sluša snagom moći mjesta koje su uzurpirali. Dodamo li tome i objektivan gubitak važenja pojedinca u kolektivitetu svijeta koji je globalno odlučio strukturirati kao totalitarno, zbjegovi individua u spomenute mase logičan su i prirodan refleks straha koji će frustraciju građanina materijalizirati u jarost nacije. U takvoj atmosferi ni država ne može biti sretno mjesto, pogotovo kada ni njezin upravljački aparat nije uspio preskočiti najniže kolektivne strasti.

REAGIRALI NA PROZIVKE Ured predsjednice: Izaslanik je trebao biti Posavec; Jandroković: Lažu, nisam bio pozvan

A kako i očekivati da budemo decidirani oko smisla same države i načina njezina funkcioniranja kada se ne možemo dogovoriti ni o tome koje datume trebamo slaviti kao osnivačka prava za tu istu državu. Kada smo je osnovali, kada smo je oslobodili, kada smo je prodali na sniženju, sve se mijenjalo više puta tako da sada ni sami utemeljitelji ne bi znali slavimo li dane kada smo se osamostalili ili kada smo se odmetnuli. Pa onda predstavlja li nam Ustav temeljni dokument kojim potvrđujemo realizaciju samopoštovanja vlastitoga državnog prava ili je to tek folklorna dekoracija koju je nužno imati kad je imaju i svi oko nas. Jer ako u Ustavu kao jedan od njegovih temelja stoji antifašizam i ako se na taj isti Ustav inauguralno zaklinju državni poglavari pa, ako onda ti isti poglavari ne budu prisutni na obilježavanju tog istog antifašizma, silogistički znači da državni vrh ne poštuje svetost Ustava, da su krivokletnici, da dovode u pitanje ideju na kojoj počiva ono čemu predsjedaju.

Zoran Milanović i Davor Bernardić u Sisku PRVI PARTIZANSKI ODRED U šumu Brezovica stigli Milanović, Mesić, Bandić, Bošnjaković...

Ironija je to veća da to isto čine i branitelji čijih predstavnika također nema na antifašističkim obilježavanjima premda ih osobno smatram, dobro, ne njihove udruge koje su uglavnom interesni karteli i parapolitičke udarne grupe, nego branitelje kao romantičnu ideju koja je 1991. ustala protiv nepravde, dakle takve smatram kao ultimativne antifašiste s kraja 20. stoljeća što su se odazvali pozivu za obranu Ustava, naše tvrdoukoričene domovine. I to je uglavnom sve. Kada bi Hrvatska željela imati sadržaj koji ne bi bio prizemna metodologija koncepta oko za oko, nož za nož! Pa smo opet na početku, dakle nigdje, na onoj pretpostavci da je moja obitelj hipotetski desetkovana nakon 1945., ovu današnju Hrvatsku osjećao bih kao svoju najveću odgovornost za mir svih ostalih obitelji, za njihov napredak i sigurnost, za pravo na postojanje i za neporecivo poštovanje njihova dostojanstva koje je mojima, u toj pretpostavci, jednom bilo osporeno. I tu se ne radi ni o zaboravu ni o oprostu, nego o jednostavnoj budućnosti na koju, priznali mi to ili ne, ovakva Hrvatska opet vreba iz busije.

Uber
Usluga prijevoza
Ispovijesti sa stražnjih sjedala: Aplikacija koja nam je spasila glavu