Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Sport premium

Kada Ljutiće pitaju 'a što ako ne uspijete?' oni odgovaraju: Mi smo već uspjeli!

Pogrešno rade i treneri i profesori koji misle da sami mogu od djece napraviti uspješne sportaše ili umjetnike bez roditelja, kažu Amir Ljutić i Martina Cvjetko Ljutić roditelji Tvrtka (17), Zrinke (16), Dore (13) i Hrvoja (11)
25. prosinca 2019. u 22:14 0 komentara 5866 prikaza
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/5

Tvrtko! Zrinka! – zazvao je Amir Ljutić najprije najstarijeg sina, pa kćer. Prekasno. Tvrtko i Zrinka već su bili prozujali na biciklima i mogli smo ih samo ispratiti pogledom u leđa dok su jurili po još jedan krug oko Jaruna. Njihovu mlađu sestru Doru nismo više ni pokušavali zaustaviti dok ne završi “lagani” regeneracijski trening koji im je tata tog jutra propisao: krug trčanja, dva na rolama i tri na biciklu. Sve skupa ni četrdeset kilometara. Sitnica.

JAKOV SEDLAR 'Mi Hrvati se znamo ponositi sportom, ali kada se treba ulagati onda smo vrlo nisko'

Zato je najmlađi Hrvoje, koji je taj dan zbog prehlade imao poštedu, neko vrijeme uživao u punoj pozornosti kolege fotoreportera uživjevši se spremno u ulogu maskote cijele obitelji. Obitelj Ljutić je i inače teško uhvatljiva, osobito ako ih sve želite sresti u isto vrijeme i na istom mjestu. Uspjeli smo ipak upriličiti dva susreta i oba su bila dragocjeno iskustvo, poučni i nadasve ugodni sati u krugu obitelji posvećene skijanju, ali i drugim sportovima, i mnogo čemu drugom što doprinosi zdravom razvoju i odrastanja djece.

Ljeta provode na moru, u hrvatskim i inozemnim kampovima na mjestima s dobrim vjetrom za jedrenje na dasci. Dvoje je najstarijih već i u tom sportu, u slobodnom stilu, osvojilo europske medalje. Ipak, na prvom je mjestu skijanje, zbog kojeg tata Amir sa sve četvero djece dobar dio jeseni i zime provodi na ledenjacima i u skijaškim centrima u režimu intenzivnog treniranja. Glavne su im baze Hintertux i Innerkrems, gdje djeca pohađaju i austrijsku školu.

Plenković, Marić KARLO LEDINSKI Sportski kolektivi tonu, spasimo ih prije nego što bude kasno

Već su mnogima zapeli za oko

Tvrtko je ove jeseni navršio sedamnaest godina i već uspješno skuplja FIS-bodove u juniorskoj konkurenciji, u kojoj je jedan od mlađih i uspješnijih natjecatelja, nerijetko i na pobjedničkom postolju, osobito u slalomu. Godinu dana mlađa Zrinka privukla je pozornost već pretprošle zime pokupivši trofeje na Topolinu, najpoznatijem dječjem skijaškom natjecanju, onako kako je to u njezinim godinama učinila Janica Kostelić.

U toj će se kategoriji natjecati još i ove sezone, dok Tvrtko sredinom siječnja 2020. ide u Švicarsku na Omladinske zimske olimpijske igre. Rezultati koje će oboje na tim natjecanjima postići bit će važni za budućnost obitelji jer njihov tata i trener Amir Ljutić očekuje da će Tvrtko, a za njim onda i Zrinka, od sljedeće godine ući u sustav reprezentacije pod okriljem Hrvatskoga skijaškog saveza, u kojem već i sada pomno prate napredak Ljutićeve djece i na mnoge ih načine pomažu, u prvom redu u skijaškoj opremi, što je i te kako važna stavka u tom skupom sportu.

A djeca su već zapela za oko i markama kao što su Elan, čiji su dječji program odlično promovirali, dok Tvrtko danas skije dobiva od Atomica, a Zrinka od Rossignola. Amir je zagrebačko dijete. Otac je u Zagreb došao na studij iz Banje Luke, majka je Zagorka, imoćanskih korijena, iz Pregrade. Nakon što je desetak godina radio u struci kao inženjer brodostrojarstva, Amir se potpuno posvetio sportu kojim je zaluđen još od djetinjstva usmjerivši tim putem i svoju djecu.

Zlatne tenisače na glavnom Trgu dočekale tisuće navijača Karlo Ledinski Talent nije dovoljan, bez pomoći države sport će nam propasti

A supruga?

– Ona je iz Varaždina, znate, klavir, Barokne večeri i to... nimalo sportski tip – predstavlja Amir kroz smijeh sasvim drugačije naslijeđe koje je u njihovu zajedničku obitelj donijela supruga. Martina Cvjetko Ljutić profesorica je njemačkog i engleskog i prevoditeljica.

– Pratila me, naučila skijati i jedriti i bez njezine podrške ne bi bilo ničega. Ona predstavlja ravnotežu u našem životu – odmah ozbiljno dodaje Amir. Oboje bi bili presretni kada bi si mogli financijski priuštiti da cijela obitelj bude neprestano na okupu. Ali, zasad je to nemoguće. Dok je Amir s djecom na snijegu, Martina ostaje u Zagrebu, radi i čeka ih, pružajući im i na daljinu sigurnost pouzdane logističke baze u kojoj se planiraju i organiziraju mnogobrojne aktivnosti koje treba obaviti izvan sportskih terena – od rasporeda nastave i ispita u školama i zdravstvene zaštite, do one druge polovice odgoja i razvoja koja čini ravnotežu: odlaska na koncerte i u kazališta, u skladu sa sredstvima koja u skromnom obiteljskom proračunu preostanu nakon svih golemih skijaških izdataka.

A i kad su već razdvojeni, voljeli bi da si mogu angažirati servisera koji bi se brinuo o skijama umjesto Amira, koji bi tih nekoliko večernjih sati u kojima brusi skije mogao provesti s djecom kao otac. Zato Martini nije ništa draže nego kad uspije cijelu obitelj “prevariti” i iznenaditi ih neočekivanim posjetom, kao što je to nedavno učinila za jednog produljenog vikenda banuvši u njihovu bazu podno ledenjaka Hintertux.

Maksimir SLAB KADAR Loše upravljanje najveći je problem hrvatskog sporta!

– Kao da su nešto naslutili i kao za inat taj su me dan nazivali više nego obično. Najprije sam morala parkirati već na Bregani da bih s njima razgovarala, a onda me Zrinka nazvala baš jako željna razgovora s majkom kada sam već bila na samo dvadesetak minuta od njih. I tada sam parkirala i razgovarala s njom kao da sam u Zagrebu. Napokon sam se prišuljala do njihovih prozora, čekala da Amir uključi brusilicu za skije da me ne izda zvuk ulaznih vrata. Iznenađenje je bilo potpuno – kaže Martina dok veselo sjećanje još uvijek sjajni na licima ostalih.

– Ja sam baš cijeli taj dan zamišljao kako bi bilo da mama sad odjednom uđe u sobu – dodao je Hrvoje, koji si još dopušta uživati u ulozi mezimca, ne samo mamina i tatina nego i sestara i starijeg brata, koliko god to oni pokušali prikriti podbadanjima tipičnima za braću i sestre koji se vole mnogo više nego što to žele pokazati. Osobito pred strancem.

Obitelj Ljutić na ovakav sportski način živi već dvanaest godina. U stanu u Sloboštini, koji je poklon brojne obitelji Martinina oca, provedu jedva mjesec dana godišnje. Utoliko je bilo dragocjenije mirno obiteljsko nedjeljno jutro koje su velikodušno podijelili sa mnom. Plivački trening je bio tek poslijepodne, a čini mi se da je zbog mog posjeta za na večer odgođen i odlazak na misu, obvezni dio nedjelje, barem kada su svi na okupu.

Je li vrhunski sport nezdrav? Ondje gdje završava težak fizički rad za vrhunske sportaše počinje trening

– Da ste došli na dan kada su stigli s puta, ne biste mogli ući u stan od prtljage i opreme – kaže Martina hvaleći djecu kojoj pakiranje i raspremanje vlastitih stvari predstavlja već rutinu. Velika doza samostalnosti, sudjelovanje u obiteljskim poslovima, briga za sebe i vlastite stvari, neke su od vrijednosti koju ističu roditelji kao glavni dobitak od načina života koji vode. Cijena takvog načina života u novcu je velika i obitelj je dobro zna.

Ne vodi nas ta ‘ambicija’

– Prošle smo godine potrošili 663 tisuće kuna samo na ski-karte, smještaj, putovanja i sve ostale troškove, među kojima je bio i pomoćni trener kojeg smo na neko vrijeme morali angažirati. Bez hrane. Uvijek tražimo i nalazimo najjeftiniji smještaj jer, ako ne pazite, troškovi se učas utrostruče – govori Amir.

Dio troškova pokriva sponzor Cedevita, a dobar dio i prijatelji koji bez ikakvog vlastitog računa pomažu osobno i preko svojih tvrtki. I rodbina. Primjerice, djed se svojedobno odrekao radionice u svojoj garaži koja je služila kao spremište za svu tu silnu skijašku opremu. Sada imaju na raspolaganju garažu u Trnskom, gdje drže i ljetnu kampersku opremu i daske za jedrenje, kao i svu zimsku, uključujući sedamdesetak pari skija od prošle i ove sezone.

Ogroman biznis Budućnost hrvatskog sporta: bez države sport će propasti

U svakom dosadašnjem predstavljanju Ljutićevih u medijima neizbježna je bila usporedba s Kostelićima. Amiru se ta usporedba ne sviđa, ali je i razumije. Ne sviđa mu se onaj dio u kojem se podrazumijeva da bi i njegova djeca trebala izvanrednim sportskim uspjesima “vratiti” sve što je u njih “uloženo”.

– Mnogi me pitaju što ako ne uspijete... a ja uvijek odgovaram isto: Mi smo već uspjeli. Djeca već sad imaju mnogo sportskih rezultata, ali uz to su dobili i usvojili mnoge druge vrijednosti i stekli dragocjeno iskustvo koje njihovi vršnjaci nemaju – kaže Amir.

– Da nas je vodila samo ambicija, sigurno ne bismo živjeli ovako kako živimo. Kada smo prije šest-sedam godina prvi put sami izvan bilo kakvog programa krenuli u Innerkrems, imali smo valjda sto eura u džepu, a cilj nam je bio da nam djeca budu na zraku i snijegu, da idu tamo barem cijeli siječanj u školu, da uče njemački. I uspjeli smo ostati do polovice ožujka. Meni je uletio poneki prijevod, Amiru satovi skijanja, a nikad neću zaboraviti osjećaj blaženstva kad su došli s autom natovarenim hranom i iskrcali nam cijelu smočnicu – ispričala je Martina.

Andrej Plenković otvorio Svjetsko juniorsko prvenstvo u judu 'TO JE ONO ŠTO ZASLUŽUJU' Plenković: Povećat ćemo nagrade za vrhunske sportaše za 100%

No, Ljutićima su Kostelići i te kako važni. Bez njihova primjera, kaže Amir, nikad im uopće ne bi palo na pamet nešto toliko ludo kao što je odluka jedne hrvatske obitelji da se posveti skijanju. Oni su im otvorili put i dali primjer.

– S druge strane, nije baš točno da mi baš toliko nismo skijaška nacija kako se misli. Postoje mnoga skijališta, osobito u Gorskom kotaru, koja su potpuno devastirana, kao Bjelolasica, ili se uopće ne koriste koliko bi se mogla, uz malo investicija. U tim bi krajevima, do kojih se i iz Zagreba stiže za malo više od sat vremena, djeca bi mogla skijati cijele zime svaki dan nakon škole – govori Amir.

A djeci, osobito Tvrtku i Zrinki, osim što su im uzori, Ivica i Janica Kostelić su i prijatelji. Prate ih, savjetuju, podržavaju, a Zrinka s Ivicom zna i zasvirati otkako se prebacila na rock i električnu gitaru. Naime, dok se odlazilo na skijanje, neko je vrijeme u ionako pretrpan kombi trebalo stati i violončelo koje je Zrinka učila i na koje je posebno morala paziti jer je bilo posuđeno iz glazbene škole. Dora je, pak, neko vrijeme učila flautu, ali glazbeni se pedagozi u njihovu slučaju baš i nisu proslavili.

Djeca u bazenu OPREZNO Ovi sportovi nisu pogodni za sasvim malu djecu

– Ja profesore razumijem jer su im svima školski kapaciteti mali, pa se onda posvećuju najviše djeci koja puno obećavaju i koju će moći slati na natjecanja. Zato, čim bi od naših čuli koliko vremena provode na skijanju, uglavnom bi od njih digli ruke. Slično je nažalost i u sportu, osobito onim baznim sportovima poput gimnastike i atletike. Država bi se trebala pobrinuti da stvori uvjete i bazu u kojoj bi sva djeca stekla temeljnu sportsku i glazbenu kulturu bez obzira čime će se poslije u životu baviti. Tako bi nam nacija bila i zdravija i pametnija i cijelo bi društvo dugoročno od toga imalo i te kako puno koristi – govori Amir uz suglasnost supruge.

Djeca prozru puste riječi

– Još nešto pogrešno rade i treneri i profesori: misle da sami mogu od djece napraviti uspješne sportaše ili umjetnike bez uključivanja roditelja, a bez njihova sudjelovanja, primjera i spremnosti cijele obitelji na žrtvovanje nema rezultata. Također, svako od naše djece je drugačije i mi ih nipošto ne nastojimo ukalupiti, ali ja sam šokiran kada čujem moderne pedagoge koji tvrde da dijete već u ranoj dobi od tri do četiri godine može i mora samo izabrati čime će se i do koje mjere baviti. S tim se apsolutno ne slažem i mislim da roditelji moraju djecu usmjeriti na neki put i pomoći im da ostanu uporni i prebrode prve krize. Nakon toga sve ide lakše. Ali, to mogu samo vlastitim primjerom – odlučan je Amir.

– Djeca vrlo brzo prozru puste riječi i one ih ne mogu pokrenuti ako im roditelji ne daju primjer. Ne možete od djeteta tražiti nijedan napor ili odricanje na koje i sami niste spremni – dodaje Martina.

Opatijska inicijativa Žele se spasiti: pet loptačkih sportova ujedinilo se i traže zakonske promjene

– Skijanje osobito traži žrtve, a ono je kod nas, na žalost, postalo sport i razonoda samo za one koji to financijski mogu priuštiti sebi i svojoj djeci. Ali, ako se požele time ozbiljnije baviti i kada se treba žrtvovati, svi oni otpadaju – kaže Amir te dodaje kako iza svih velikih skijaša, pa i onih iz puno bogatijih skijaških zemalja, uvijek stoje cijele obitelji pune entuzijazma i spremne na odricanja.

Razmaženi su – dodaje Zrinka o djeci koju bi i sama znala vidjeti uplakanu u rana hladna jutra pred žičarama. A na tu temu već i Hrvoje strpljivo drži dva prsta u zraku i javlja se za riječ:

– Neki sam dan bio na treningu nakon kojeg smo išli na šlauf oprati kopačke četkama. Mene su drugi mlađi dečki požurivali i pitali me što tako dugo radim i zašto toliko pomažem mami koja će ionako kopačke oprati kod kuće – kaže jedanaestogodišnjak koji još uvijek u Buzinu trenira i nogomet i koji uopće ne razumije životni koncept prema kojem bi njegove kopačke čistila mama.

U razgovoru s kolegom Brajdićem iz sportske redakcije Večernjeg lista Amir Ljutić je svojedobno rekao da Hrvoje ne svira nijedan instrument, ali mu se čini da je glazbeno najnadareniji i da možda ima čak i apsolutni sluh. Ni dvije godine poslije, za kraj našeg druženja, Hrvoje je najprije na pijaninu odsvirao Odu radosti, a onda uzeo gitaru i uz pratnju savršeno skinutu s originala, bez ijednog sata u glazbenoj školi, otpjevao “Happier” Eda Sheerana.

Ivica Kostelić Prekvalifikacija Ivica Kostelić se prebacio na novi sport! I već je upisao prvu pobjedu

Božić doma, Štefanje trening

Gdje će biti za Božić, Ljutići još ne znaju. Ovisi o snjegovima i uvjetima za treniranje, ali u svakom slučaju blagdan uvijek nastoje provesti i proslaviti na okupu. Dugi niz godina u to su doba bili zajedno u Innerkremsu te otišli na polnoćku u malu crkvicu u kojoj se misa služi samo tri puta godišnje. Uz obvezno kićenje bora i druženje za blagdanskim stolom, Božić ima posebnih čari, bilo u Austriji bilo u Zagrebu.

– Osjećaj Božje prisutnosti na snijegu u planini je poseban, nekako prisniji i dublji. A lijepo je osjetiti blagdansko ozračje i u Zagrebu uz sreću baka i djedova što smo im bliže. Tada skoknemo na jedan dan i do Varaždina, a to znači na sam Božić jer već na Štefanje se odlazi dalje na treninge – kaže nam Martina, očito zadužena i za duhovni odgoj obitelji, i to vrlo nadahnut.

– Moj tata, deda Dašek, njeguje tradiciju svoje mame, bake Jelene, i za cijelu obitelj sastavlja i ispisuje male papiriće s tekstom, odnosno molitvicom vezanom za biblijske likove povezane s vremenom došašća i Božića, koje onda izvlačimo na prvu adventsku nedjelju. Imamo ceduljice za Malog Isusa, Mariju, Josipa, Elizabetu, Zahariju, Ivana Krstitelja, proročicu Anu, starca Simeona, pa preko pastira, slamice, magarčića, ovčica sve do Baltazara i kralja Heroda. Djecu to jako veseli i uvijek ih najviše zanima tko će izvući Malog Isusa, a tko Heroda. Na glas pročitaju tekst i tako dobiju na neki način pouku i misao za razmatranje i primjenu u vlastitom životu tog razdoblja do Božića. Veseli me kad vidim koliko im je to postalo važno. Kad se potužim da mi je hladno, Hrvoje mi uvijek kaže da je on slamica i da će me grijati i ugrijati jer je tako pisalo na ceduljici koju je jednom izvukao, s poukom da svojom toplinom i prisutnošću grije ljude oko sebe. A ove je godine izvukao ovčicu i nastavlja nas grijati svojim mekim krznom. Dora je zvijezda repatica, Zrinka Mali Isus, Tvrtko Josip, Amir štalica, a mene je dopala proročica Ana. A imamo i svoju tradiciju vezanu za darove sv. Nikole kada prozor i njihove čizmice ukrasim njihovim papirnatima crtežima i ukrasima koje su izrađivali još u dominikanskom Dječjem vrtiću “Blažena Hozana” časnih sestara dominikanki. I djeca se razvesele kad vide svoje crteže pa se zajedno prisjećamo tih dana i teta u vrtiću koji nam je bio velika pomoć i podrška – raznježeno mi je prenijela adventske novosti iz svoje obitelji Martina.

vaterpolski savez o Opatijskoj inicijativi konferencija Opatijska inicijativa samo nudi neka rješenja za hrvatski sport

Od Ljutićevih sam otišao sretniji i nadahnutiji, dotaknut vrijednostima koje oko sebe tako rijetko susrećemo u pravom, nepatvorenom obliku da pomislimo da više i ne postoje, pokraj svih onih koji nam te vrijednosti glume.

I premda to Ljutići ne traže, ja ću na kraju uputiti vlastitu božićnu poruku sadašnjim i možda budućim sponzorima ove posebne obitelji. Tata bi bio mnogo mirniji, mama kod kuće spokojnija, a djeca sigurnija kada bi na duga zimska putovanja prema snježnim i životnim vrhuncima, kojima su obasjana njihova lica i pogledi, kretali u kombiju koji nije star petnaest godina, koji nema već drugi odavno isluženi motor i koji nije nedavno stao u dimu umalo se zapalivši nasred ceste. Srećom, ovaj put to se dogodilo u Zagrebu, a ne negdje u planinama.

ski
Veliki vodič kroz Nassfeld
Isprobajte lokalne specijalitete, zaplešite uz legendarnu Nenu i skijajte na 110 km besprijekornih staza
Grawe
PRIHVATI IZAZOV
Izazov za sve trkače koji žele pomoći drugima
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.