Naslovnica Premium Analize i intervjui

Kada bi se Ivica Račan mogao vratiti, i on bi brzo izišao iz ovakvog SDP-a

Račan je, sa svim poznatim manama neodlučnosti, ali i priznatim vrlinama vještog taktičara, bio političar koji je znao da i u politici riba smrdi od glave i da se čisti od repa.
12. rujna 2018. u 07:35 2 komentara 285 prikaza

Ode i Bojan Glavašević iz SDP-a, svojom voljom, da ne bude ni talac jednoga čovjeka, ni jamac njegove konfuzne politike. Odlazeći, preuzima i on na sebe dio odgovornosti za stranku koja ga je formirala, i kojoj bi bio dužniji da u njoj vladaju drukčije prilike. Tad, vjerojatno, ne bi ni odlazio.

CRO DEMOSKOP 'Nitko' više nije najpopularniji političar, pretekla ga predsjednica

Kad bi se Ivica Račan mogao vratiti, vjerojatno bi se i osnivač SDP-a brzo iščlanio iz ovakve stranke, da ne živi u paklu na zemlji koji stvaraju njegovi nekadašnji drugovi. Kako bi se mogao uklopiti u ambijent očigledne krize a da se ništa ne poduzima da se iz nje iziđe; u politiku kojoj su za krizu stranke odgovorni(ji) oni koji na krizu ukazuju od onih koji je izazivaju; u atmosferu po kojoj su oni koji iz stranke odlaze krivlji od onih koji je loše vode; u stanje u kojem su oni koji žele promjene suspektniji od onih koji promjene sprečavaju. Izlaz sigurno nije u povratku u prošlost. Ali, Račan je, sa svim poznatim manama neodlučnosti, ali i priznatim vrlinama vještog taktičara, bio političar koji je znao da i u politici riba smrdi od glave i da se čisti od repa.

Pogledajte video - Razgovor s Bojanom Glavaševićem

[video: 26434 / Pogledajte gostovanje Bojana Glavaševića u studiju Večernjeg TV-a:]

Može se raspravljati o tome je li Bojan Glavašević trebao ostati ili otići iz stranke, ali ravnodušnost pa i licemjerje kojima je ispraćen svjedoče o tome da u SDP-u nemaju pravi osjećaj za svoje vrijednosti. Da je ostao, mogao je biti brend stranke, ima za to potencijala. Bez njega je SDP slabiji; nema mladih kadrova na lageru. Hoće li on biti jači izvan SDP-a? Teško, dosad su disidenti uglavnom završavali na različitim otpacima.

Pobuna u SDP-u: 'Ako Bernardić vidi da tako dalje ne ide, pa brate, reci 'Ne mogu više''

Ode i Darko Milinović iz HDZ-a, ali bez svoje volje, ne misli li se na provokacije koje je toliko ponavljao. Što bi učinio Franjo Tuđman da može vidjeti kako se urušava autoritet njegove stranke koja postaje sve brža na obaraču? Njemu se sigurno ne bi dogodilo da ijedan autobus iz Gospića prijeđe Kapelu, kad bi se prosvjedno uputio prema sjedištu stranke. Je li se lički šerif prometnuo u kamikazu, da naglasi prave namjere da želi mijenjati politiku HDZ-a, a ne samo svoje radno mjesto?

Sva proturječja ljevice

Što god sutra dodatno otkrije, teško će spasiti izgubljenu političku čast; Plenković ga je pustio da sa svojom pratnjom dođe u centralu, a onda ga je osramotio jer ga nije primio, i ponizio jer ga je isključio a da ga nije ni saslušao. Obračuni u HDZ-u nikad nisu bili nježni: stranka ima strogu hijerarhiju, da bi, tko god joj bio na čelu, funkcionirala kao akademski klub. Ni najdemokratskije stranke, uostalom, ne bi podnosile „autobusnu demokraciju“.

Marijan Kustić kustić novi predsjednik Gospićki HDZ-ovci bojkotirali su izbore za lički HDZ

Htjeli-ne htjeli, dva najsvježija bivša istaknuta člana dviju najvažnijih stranaka vraćaju u politički život dvije povijesne ličnosti koje bi slične probleme, u drukčijim uvjetima, sigurno drukčije rješavale. Tuđman bi branio svoj autoritet, pa autoritet stranke. Račan bi dežurao na zapovjednom mostu, kad je osjećao opasnosti (ne)vremena i kad je trebalo donositi teške odluke. Nije bio baš Chcurchillove krvne grupe da je pri donošenju odluka bio tako radikalan da je bio spreman razočarati i najboljeg prijatelja. Taktizirao je previše, ponekad do dosade, ali je znao otvarati biku žvale da izbroji zube, ako skolastičke rasprave nisu bile dovoljne.

Kod Bernardića nema taktiziranja, sve riskantnijom igrom do istrebljenja moga ili vašega, on podsjeća na čudaka koji je narodu govorio da prijeđe na drugu stranu, jer ondje dijele poklone. Kad je ostao sam, shvatio je da više nema poklona. Njemu će se, na kraju, to i dogoditi: da kasno odluči što će sa sobom, ne samo sa strankom. Šteta što se jedan mladi znanstvenik tako igra s vlastitom budućnošću, kad je već kao političar ugrozio budućnost jedne značajne političke stranke. Drži se očajnički funkcije kao da je rođen na njoj: i kraljevi su znali abdicirati da bi spasili kraljevstvo, a Bernardić na svojoj funkciji želi živjeti do (političke) smrti, što ga već sada svrstava u red budućih velikih gubitnika.

1 / 7
Predsjednik SDP-a Davor Bernardić

Da je od Račana išta (na)učio, znao bi kako se ostaje na vlasti, čak i kad vlast baca iz sedla i dobre jahače. Ovako će, prije ili kasnije (a svakako prekasno), doći do inventure u SDP-ovu dućanu, i otkriti kakvo je obilje tamo vladalo u oskudnija vremena, dok on nije bio poslovođa. Glavna stranka ljevice prolazi dvije krize koje su, inače, tipične za političke stranke kad ostanu bez osnivača – krizu orijentacije i krizu vođe.

Ivica Račan je koncentrirao u sebi sva proturječja hrvatske ljevice, ali ih je bio svjestan, i rješavao, koliko je mogao, tako da svojim hipotekama ne ugrozi stranku. Ušao je u politiku u najgore vrijeme, nakon slamanja Hrvatskoga proljeća, kad su jedni masovno stradavali, otpuštani ili degradirani na poslu, osuđivani i zatvarani; drugi su preživljavali u strogim uvjetima ideološke stege i sveopćeg carinjenja ideja; treći su počinjali karijere na kritici Hrvatskoga proljeća, objektivno kao saveznici pobjedničkih dogmatskih snaga.

Ivan Vrdoljak SLAVICA VUKOVIĆ Vrdoljak je HDZ-u baš dobar, zašto bi ga mijenjali za Bernardića?

Ivica Račan bio je u trećoj kategoriji, nepoznat do ‘71. i veoma poznat od ‘72.; nije pripadao tvrđoj struji, ali je kao partijski ideolog sudjelovao u demontaži masovnoga pokreta i samim time preuzeo stigmu sumnjivoga Hrvata ili hrvatskoga Jugoslavena. Pogled na taj dio političke prošlosti opterećivao ga je toliko u drugome, demokratskom dijelu karijere da nije svaki put govorio sve što je mislio. I njega je obvezivala sintagma da se sve može promijeniti, osim prošlosti. A Račan je bio jedan od političara koji je počinjao (u vlasti) kad su drugi završavali (u zatvoru): duž puta od Jugoslavije prema Hrvatskoj, od jednopartijskog komunizma prema višestranačkoj demokraciji pratilo ga je zbog toga veće ili manje nepovjerenje. Kad je došlo vrijeme velike, povijesne odluke: Jugoslavija ili Hrvatska, Račan nije bio tuđmanovski odlučan, ali je s nekoliko odluka izabrao dobru stranu: izveo je SK Hrvatske iz jugoslavenske partije i time lišio Slobodana Miloševića jedne od titovskih poluga u stvaranju velike Srbije; nije prihvatio ponudu generala da preuzme vlast u Hrvatskoj, pod njihovim zapovjedništvom i za njihov račun; s demokratskim dijelom tadašnjeg partijskog rukovodstva (D. Dimitrović, C. Sardelić…) raspisao je prve demokratske izbore i tako otklonio hrvatsko-hrvatski sukob.

davor ivanković Pobuna Vukovarca Penave ozbiljnija pljuska Plenkoviću od one iz Gospića

Nove činjenice u Europi upućivale su na to što će se događati u Jugoslaviji. U novim uvjetima, Franjo Tuđman izvlačio je najradikalnije zaključke – da ni Jugoslavija ni komunizam nisu više mogući; hrvatska suverenost bila je tada drugo ime za hrvatsku državu. Ni jedan političar i ni jedna stranka iz tog prijelaznog doba nisu išli tako daleko, što je HDZ-u osiguralo da može izvlačiti rentu i iz svojih promašaja, sve do dana današnjega. Zato će Darko Milinović teško uspjeti bez HDZ-a ili izvan njega jer je ustao protiv prve hrvatske stranke, a ne protiv njezina (sadašnjeg) predsjednika.

Nije Ivica Račan bio jedini stranački vođa koji je u borbu za hrvatsku samostalnost ušao s minimalnim planom – Jugoslavija, ali ne bilo kakva, a završio s maksimalnim ciljem – nikakva Jugoslavija. Za HDZ je samostalna Hrvatska bila povijesna šansa; za većinu drugih stranaka, alternativa velikoj Srbiji.

Ni Savka Dabčević-Kučar ni Miko Tripalo, s aureolom heroja Hrvatskoga proljeća, nisu od početka pratili Tuđmanov plan o hrvatskoj državi, a kad su mu se pridružili, postalo im je važno kakva će država biti. Bilo je straha i kod njih, ne samo kod Račana, da se u Hrvatsku s državom ne vrate neki demoni koji su je jednom uništili. Nikad natprosječni Hrvati, klasično: nacionalisti, nisu Račanu oprostili što je prokazivao HDZ kao “stranku opasnih namjera” i što je napustio sabornicu kad se glasovalo o izdvajanju Hrvatske iz Jugoslavije; prosječni Srbi pamte da ih nije “dovoljno branio” i da ih je prepustio HDZ-ovu “revanšizmu” i “čišćenju”. Trebalo je izdržati dvije revolucije, nacionalnu i političku, i spasiti stranku koja je nosila dvostruko opterećenje – komunizma i jugoslavenstva.

Darko Milinović Milan Ivkošić Od Tuđmanova HDZ-a ostao je samo strah od sličnosti Tuđmanu

Bila bi to nemoguća misija da Tuđman nije otvorio vrata za veći dio komunističkih kadrova i da novu demokraciju nije oslanjao na obje noge, desnu i lijevu. Bilo je među njima sporova, najviše baš u svezi s demokracijom i nacionalnim odnosima, ali su se međusobno uglavnom razumjeli i podržavali: da Račan održi ljevicu, a da Tuđman izgradi državu. Šef države pozitivno se i pohvalno izražavao o Račanu, šef ljevice nije u kritici prelazio granicu kad bi dovodio u pitanje globalnu Tuđmanovu politiku. Čak i kad je mislio da su HDZ i SDP dva svijeta, nikad nije govorio “mi ili oni”; sa svim školama koje je prošao, uključujući i kumrovečku, naučio je da u politici ne pobjeđuje uvijek jači, nego mudriji.

Zato bi na Milanovićevu mjestu bio umjereniji, a na Bernardićevu aktivniji. Nasljednici Ivice Račana bitno su drukčiji od njega, što ne bi bilo loše da su održali političku relevantnost stranke i da su dokazali njegovu sposobnost manevriranja. Kad mu je 90-ih trebala demokratska legitimacija, da SDP ne bude ostatak ostataka SKH, udružio se sa socijaldemokratima Antuna Vujića i oslobodio novu stranku dijela komunističkoga tereta; kad mu je 2000. trebala nacionalna iskaznica, uključio je Dražena Budišu i njegove liberale u veliku koaliciju i ublažio pritiske oporbenog HDZ-a.

Dražen Budiša i Ivica Račan | Autor : Patrik Macek/PIXSELL Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Prva je kohabitacija potrajala jer intelektualni Vujić nije imao veće ambicije od Ministarstva kulture; druga je brzo prerasla u konfrontaciju jer je Račan u Budiši gledao konkurenciju. Nakon burnog raskida njihove taktičke koalicije, Budiša je nestao iz politike, Račan je ostao šef Vlade pa šef opozicije sve do smrti. Da je Milanović bio na Račanovu mjestu, vjerojatno bi se drukčije “tukao”; on je obožavao nokaut-politiku. Po svome borbenom profilu, on je odgovarao kako-tako na drugu, kadrovsku dimenziju SDP-ove krize: posjedovao je dobre osobine vođe, čak jače od samoga Račana, ponekad i na štetu stranke; krizu orijentacije još je jače potencirao, gubeći se više u političkoj kombinatorici nego u traženju nove lijeve paradigme. Drugi nasljednik, Bernardić, imao je veliku priliku da se nametne neopterećen ni Račanom ni Milanovićem, da okupi ekipu bez kompleksa prošlih borbi i da na programu moderne i pravedne Hrvatske izgradi stranku koja će biti protuteža staromodnom HDZ-u koji teško ide do Istanbulske konvencije, kamoli dalje od njezina svjetonazora.

Kolonama na Zagreb

Ništa od toga Bernardić nije iskoristio; zato stoji tako kao duh, nekima možda i zloduh, SDP-ove gorke sudbine i drži moralne lekcije članovima koji napuštaju stranku noseći sa sobom saborske sinekure.

darko milinović analiza Izbacili Milinovića pa na vidjelo izašle stranačke tajne

Slučaj Milinovića mogao bi proći kao bura u čaši vode, pogotovo ako HDZ-ovi trgovački putnici nađu u Saboru zamjenskoga zastupnika. Ono što je i dosad bilo moralno upitno, bit će i dalje politički probitačno a zakonski nesporno. Za Plenkovića bi opasnost nastala kad bi se nezadovoljstvo širilo, kad bi novi šerifi formirali svoje kolone, kad bi kolone krenule u Zagreb i kad bi se iskrcale na Trgu žrtava fašizma.

S Glavaševićem je drugi slučaj, njegov istup iz SDP-a drma stranku, koja se sve više gubi u opoziciji, bez perspektive da će uskoro na vlast. Prije nego što počne generalni remont, SDP će se morati suočiti s istinom: zašto je pao u toliku ideološku zaparloženost, zašto je intelektualno zapušten, zašto nema rasprave koja bi izbacila na površinu nove ličnosti i svježe ideje? Zatvaranje je počelo s Račanom koji se plašio mislećih ljudi, nastavilo s Milanovićem koji ih je podcjenjivao, a s Bernardićem doseglo vrhunac jer njemu jednostavno ne treba konkurencija. Samo nekoliko pokrovitelja, ništa više! Na slučaju SDP-a potvrđuje se politološka postavka da stranka umire kad prestane misliti. Sa slabim SDP-om, moćni(ji) HDZ može biti miran. Ali sa slabom oporbom, mogu u HDZ-u rasti i drugi apetiti. Zato kriza SDP-a može postati i briga, ako ne i kriza, HDZ-a.

ČUDOTVORNA METODA
Kim Kardashian svoju mladolikost duguje tretmanima kisikom

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar navijač
    navijač:

    Hvala bogu pa se ne može vratiti kao ni partija.

  • Znam:

    Ovaj novinar jer ti imas gram mozga