Naslovnica Premium Kolumne

Kad tri četvrtine misli da zemlja ide ukrivo, a potpora vozačima raste, znači veselimo se što idemo k vragu

Brod koji tone prvi napuštaju mornari. Štakori ostaju do kraja
03. prosinca 2018. u 10:12 8 komentara 1559 prikaza
Vlada - sjednica
Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Ako svemir ima svoju prometnu policiju, bi li se vozaču odgovornom za jurnjavu od 3 milijuna kilometara na sat i bez alkotesta oduzelo vozačku? Naime svi se mi stanovnici globusa tom brzinom od 850 kilometara u sekundi vrtimo oko Sunca, ali to nije sve, nego nas iste te sekunde i naša mati Zemlja nosi oko sebe dvostruko brže od mlaznoga zrakoplova.

Vlada - sjednica Veće plaće Premijerova povišica za 315.000 radnika: Ovi zaposlenici su na dobitku

U svakom slučaju Zemlja, bez obzira na to kojom se brzinom vrtjela oko Sunca ili oko sebe same, posve sigurno milijardama godina ide u pravom smjeru, za razliku od naše zemlje koja, prema mišljenju gotovo tri četvrtine njenih žitelja, ide u pogrešnom, ali pritom i posve nevjerojatno, te protivno zdravome razumu i logici, potpora šoferima toga autobusa koji hrli u sunovrat – raste. Nitko im ne oduzima vozačku, ne isključuje ih iz prometa, već je taj put u pakao popločan najboljim navijačkim namjerama, iz čega se može zaključiti samo jedno; veselimo se da idemo k vragu. Da nije tako i da doista volimo svoju zemlju, u što se uporno zaklinjemo, zar bismo dopustili to srljanje u katastrofu? Ako nije riječ o tome da nama nije veselje da susjedu crkne krava, nego nas više od svega raduje da crkne naša vlastita. Ili je možda ono što zovemo javnim mnijenjem, od svih vrsta blagodati i blagostanja toliko razmaženo, da nema drugoga posla nego zanovijetati i prigovarati. Ili je možda ipak točno da brod tone, ali ga mimo drevnih pravila i običaja, prvi ne napuštaju štakori, nego najbolji i najmlađi mornari. Štakori ostaju do kraja. Ostaje i sirotinja koja ne zna plivati ili je suviše izgladnjela poput oni afričkih bijednika čiji brojevi utopljeničkih tjelesa dopunjavaju minutaže u vijestima. A na zapovjednom mostu i u kapetanskoj kajiti sve pršti od samozadovoljstva blistavim makro navigacijskim pokazateljima.

Kolinda Grabar-Kitarovi, Andrej Plenković AFERA SMS Predsjednica: Ne rušim Vladu i Plenkovića. Zašto nije sazvao VNS? Premijer: Nisam to doživio kao udar

Naš hrvatski međugalaktički Enterprise brodi stabilno i sigurno, štitovi su na sto posto, warp besprijekoran, nema proboja jezgre, kapetanski su nadnevci umirujuće dosadni i bez štofa i za jednu jedinu zanimljiviju epizodu. Istina pred strojevima za teleportiranje veća je gužva nego na hrvatskim zdravstvenim listama čekanja. Na meniju je mnoštvo poželjnih planeta, a u repu duljem nego za besplatni prvomajski grah pronose se glasine kako treba uteći s broda koji samo što nije progutala crna rupa. Nije bez vraga, ova je poštapalica namjerna, da je prvi i najveći ljudski grijeh bilo saznanje. Ono nije isto što i znanje. Znanje je korisno, uporabljivo, ono pomaže i ne šteti. Znanje je u svakom slučaju neopasno. Ali saznanje? Ono je nešto posve drugo i suprotno. Ono uključuje, svijest, spoznaju o sebi i svijetu, ono gotovo uvijek uključuje pobunu. Usput, da je kojim slučajem raj bio lociran u Hrvatskoj, zasigurno ne bi došlo do prvoga grijeha jer tu fatalnu jabuku ne bi imao tko ubrati kao ni one stotine tona rajski primamljivih hrvatskih jabuka ove jeseni. Svatko od nas naravno zna da kroz njegovo tijelo, kroz mozak i svaku stanicu jure milijardi signala mobitela, radijskih i TV frekvencija, da je svaki stupidni tvit i lajk prošao i kroz naš mali mozak i sivu koru. I? Ništa. Baš nas briga. Sav taj promet kroz naša tijela i duše ne osjećamo, o njemu ne mislimo, niti nas zanima. Ali, kad to pokušaš doista spoznati, osjetit ćeš mučninu, jednako kao i paniku kad osvijestiš da, otkako si se rodio, u tebi kuca jedan stroj, da moraš udahnuti ne bi li preživio, da svaka spriječena fiziološka potreba snažnija od svih filozofskih pitanja i odgovora.

Vlada i sindikati ODOBREN RAST ZA 5% Učiteljice i liječnici ne mogu dobiti veće povišice jer broj zaposlenih stalno raste

Poučak glasi: ono što ne možeš promijeniti ne samo valja prihvatiti takvim kakvo jest, već jednostavno zanemariti. A jednako tako ne možeš promijeniti tu našu hrvatsku Dr. Jekyll i Mr. Hyde shizofreniju. S jedne strane iste ulice sjaj, moć, radost, life stile, glamour, celebrity, velnesi, liposukcije, dvorske intrige, Istanbuli i Marrakechi, Bruxellesi, fotogalerije s premijera, pogreba i modnih revija, jurilice, jahte, milijunske jamčevine, neograničeni licence to kill po cestama i vodama, s te blistavo sunčane rajske strane ulice vatrena je stihija atraktivna, a vodena podsjeća na puknuće cijevi u stanu. A na drugoj, onoj suprotnoj strani stotine tisuća hrvatske sirotinje, siromašne majke, gladna i bolesna djeca, kontejneri pod opsadama, liječnici i učitelji kao državni trošak, a ne svrha, škverani čija je jedina nada da postanu turističkom atrakcijom. Između te dvije strane iste ulice, ta dva usporedno postojeća hrvatska svemira nema nikakvoga doticaja, baš kao što milijarde svih tih elektroničkih signala koji kroz nas prolaze nemaju doticaja s našim tijelom i dušom. Uglavnom, čini se kao da je jedan genijalni redatelj Alejandro Amenábar prije mnogo godina o tome našem sindromu snimio film koji se u izvorniku zove „The Others”, „Drugi”, ali su ga hrvatski distributeri preveli u nešto zanimljivije „Uljezi”. Distributeri uglavnom ne griješe prekrajajući strane naslove, a osim toga u tome uživaju. Hrvatski filmski bard dr. Ivo Škrabalo, više nego svojim knjigama i teorijskim radovima, veselio se kad je kao distributer smišljao naslove prvih mekih pornića, kao što su „Njoj se mili u svili” ili „Hopa cupa u krevetu.”

Vilim Ribić VILIM RIBIĆ Novca ima za vojne avione i nove lažne branitelje, a nema ga za ljude u javnim službama

Dakle, riječ je o filmu „Drugi”. Godine 1945. u sumornoj kući živi majka, Nicole Kidman, koja bez muža koji se nije vratio iz rata, u strogim moralnim i vjerskim načelima teško podiže dvoje djece koja boluju od rijetke bolesti i ne smiju se izlagati svjetlu. Kućom vladaju tjeskoba i strah, majka je na rubu ludila i postaje posve izvjesnim kako u njihov dom pokušavaju prodrijeti duhovi. No istina je posve obrnuta. Riječ je o tome da su majka, djeca i svi ostali zapravo duhovi, a do njih pokušava doprijeti stvarni svijet i živi ljudi. No, Alejandrova se filmska parabola ne poklapa posve s te hrvatske dvije strane iste ulice. Jer taj svijetli, stvarni, bogati, moćni i radosni svijet uopće ne pokušava doprijeti do toga svijeta duhova sa suprotne strane ulice, a ti isti duhovi ih nimalo ne uznemiravaju, ne dolaze im ni u san ni u javu, ne prikazuju im se u njihovim vilama, ne koračaju modnim pistama među manekenkama, tihi su i pokorni, drže se svojih pravila i svoje tamne strane ulice te se uredno svake četvrte godine odazivaju na privide zvane glasačkim kutijama. I u tome svijetu bijednih duhova, koji nemaju čak ni svojih temeljnih svojstava da nekoga mogu uplašiti, nema ne samo pobune već ni pokušaja prelaska na onu stvarnu i sunčanu stranu lice. Oni su odana i predana, navijačka publika, oni su potpora puna divljenja, jer ona suprotna, blistava strana nepogrešivo ide u pravome smjeru, a za pogrešan smjer zemlje duhova iako nikoga nije briga jer je već odavno otputovala u kozmičku crnu rupu.

Iskusi adventsku Hrvatsku
DOŽIVLJAJ NA DAR
Iskusi adventsku Hrvatsku: Donosimo kompletan vodič kroz dobru zabavu

A1 izdvaja za Vas

  • Spezispezi:

    Staljin koliko je god bio izopačenog uma je rekao jednu dobru, nije bitno tko pobjeđuje neko tko broji glasove. Tako i HDZ ima svoje brojače u agenicijama od Crodemoskopa do APIS-a, pa su rezultati uvijek njima u korist.

  • antonelić:

    vl nas gura u provaliju zajedno sa hibridima koji potkopavaju sve što počinje sa h ... to je jedno najobičnije maslo spc-a u suradnji sa jugonostalgičarsko-anarholiberalno-orijunaškoudbaško-soroševskočetničkom bulumentom potpomognutom djecom i unucima oficirčina jna ... ako bude trebalo , opet ćemo ... prikaži još! instalirati šator !!! ...

  • Avatar istovari
    istovari:

    Debilana od zemlje, debilana od glasača.