Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Kad svaka žrtva stradala u prošlom ratu, bez obzira na čijoj to strani bilo, postane čovjek...

Karmela Špoljarić uvodi nas u svijet svog literarnog junaka koji u najmanju ruku nije uspio u životu
14. listopada 2020. u 12:02 1 komentara 562 prikaza
Foto: Petar Glebov/PIXSELL

Zagrebačka autorica Karmela Špoljarić na književnu je scenu ušla na velika vrata romanom “Nije ovo Twin Peaks” za koji ju je Društvo hrvatskih književnika nagradilo Slavićem, nagradom rezerviranom za prvijence. A još prije je (2011. godine) dobila i treću nagradu Marin Držić za dramu “Nula kuna po minuti”. U međuvremenu je objavila i roman “Major Tom” i zbirku priča “Pazi što ćeš poželjeti”, a nedavno joj je Hena com pod uredničkom paskom Jagne Pogačnik objavio treći roman nazvan “Rašomon”.

Novi roman Karmele Špoljarić "Rašomon" je zaokruženo prozno djelo sa trilerskim filmskim krajem

Riječ je o zaokruženom proznom djelu čiji nam početak obećava još jedan intelektualizirani roman o zagrebačkom, uvjetno rečeno, lumpenproletarijatu koji prodaje stare knjige na Britancu i bori se s luzerskom pozicijom u društvu koje se još nije oporavilo od Drugog svjetskog rata, a već ga je zadesio novi, podjednako fatalan i uznemirujući Domovinski rat. Kratkim, često i eksplozivnim, ali i krajnje reduciranim rečenicama, Karmela Špoljarić uvodi nas u svijet svog literarnog junaka koji u najmanju ruku nije uspio u životu. On maltretira svog brata i prezire njegov malograđanski trešnjevački život, živi s majkom koja ga ne voli i jedva ga trpi te nikako ne može presjeći simbiotičku i patološku vezu s fatalnom Suzi koju jednom prilikom čak i žestoko pretuče u ljubomornom ispadu po kojem ga se može ubrojiti u neubrojive (i nažalost prebrojne) zlostavljače žena. Ispisujući predvidljivu storiju o nesređenom sredovječnom Zagrepčaninu koji se ipak još uvijek može dopasti ženama i naći si seksualnu partnericu, Karmela Špoljarić portretira i mučnu hrvatsku sadašnjicu koja je itekako opterećena ratnim i predratnim zbivanjima. Jer otac našeg junaka bio je vojno lice pa je tih ranih devedesetih i njegova obitelj automatski postala sumnjiva jer se nije uklapala u isključivi novohrvatski poredak. A i majka je ostala vjerna nekim svojim potpuno nematerijalističkim idealima zabetoniranim u mladosti pa je i nakon devedesetih redovito hodočastila u Kumrovec. Da bi se iskupio od obiteljskog “prokletstva” i očistio ljagu s imena, brat kao dragovoljac odlazi u rat. A u ratu se nađe i naš knjigoljubac koji stalno citira Handkea, Julie Zeh i Kamova, posuđujući njihove rečenice i uklapajući ih u svoja psihička i životna stanja. Naravno, on u rat ne ide zbog uvjerenja, nego bježeći od neželjenih susreta koji nemaju nikakve veze s ratom i povijesnim prilikama koji su od Hrvatske konačno napravili samostalnu državu, ali i od vlastite savjesti od koje ne odustaje.

A baš ta savjest ga u neočekivanom, gotovo trilerskom finalu romana dovodi do jedino mogućeg kraja: samoubojstva koje ne trpi prigovor ni odlaganje. I mjesto samoubojstva neobično je. Dunavska je to plivajuća beogradska splav na kojoj mladež iz cijele Europe, ali i iz Hrvatske, bezbrižno i bezglavo traži zaborav, seks i opijate svih vrsta i tarifa. Zbog čega je sjetni Zagrepčanin koji ima i terapeutkinju, ali i druge ventile za opuštanje i izbacivanje toksina iz sebe ipak odlučio dići ruku na sebe i to baš tamo negdje na metaforičnom ušću Save u Dunav, u bivšoj jugoslavenskoj prijestolnici koja, čini se još nije potpuno odustala od jugoslavenskog mita? Odgovor se krije u jednoj bezobzirnoj ratnoj epizodi u kojoj je naš bezazleni ilički prodavač knjiga (koji se ipak usudio dići ruku na ženu i to jedinu ženu koju bespogovorno i bezuvjetno voli) pobijedio vlastite strahove i krenuo spašavati brata bez obzira na opasnost.

"femicid" pascala engmana Rukavica bačena u lice multikulturalnom švedskom društvu kojim mnogi nisu zadovoljni

Autorica je tu epizodu koja je postala vrhunac i glavni pokretač ili, bolje rečeno, preokretač ovog romana ispričala čak u dvije verzije, kao u nekom eksperimentalnom filmu u kojem se redatelj igra dvojnim ili višestrukim pogledima na istinu. Time je roman dobio i na dodatnoj dinamici i postao dijelom antiratne proze koja ne želi relativizirati poziciju žrtve i ubojice niti borca za slobodu svoje domovine koji se bori protiv agresora, ali inzistira na očovječenju svake žrtve koja je stradala u prošlom ratu bez obzira na kojoj strani pala i u kakvim okolnostima. Poruka romana nije optimistična. Smrt je nekada doista veća od života.

s
OHR SAVJETNIK
Muči vas svrbež „tamo iza“? Saznajte kako ga se riješiti
  • mali zgon:

    nikada zrtve brutalnih agresora ne mogu biti i nisu iste kao zrtve onih koji su se branili...osim u hrvatskoj po novom nauku tzv.pupavstini..