Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Kad pohlepni pohrvaćeni slabo obrazovani kapital koristi baš svaku priliku za zaradu

Valja posebno izdvojiti demografski osviještenu priču “Beskraj” o mukama jedne majke koja panično doji svoje uvijek gladne dvije djevojčice blizanke, baš kao i priču iz novinarskog (polu)svijeta “Crnilo” koja je i više nego dokumentaristička.
08. prosinca 2019. u 23:25 0 komentara 1096 prikaza
Maša Kolanović
Foto: Borna Filic/PIXSELL

Zagrebački Profil pod uredničkom paskom Adriane Piteše objavio je zbirku priča Maše Kolanović “Poštovani kukci i druge jezive priče”. Knjigu je Maša Kolanović, inače docentica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ilustrirala uspjelim crtežima koji bi mogli biti i jeziviji od njezinih priča. Kao važan lajtmotiv, kroz zbirku priča koje se bave elementarnim ljudskim fenomenima kao što su starenje, umiranje, ali i rađanje, stalno se provlače mnogima krajnje odbojni kukci, vrlo često u obliku metaforičkih snažnih žohara.

Orhan Pamuk na festivalu književnosti Bookstan Denis Derk Na pulski književni sajam stiže i nobelovac Orhan Pamuk

No, Maša Kolanović u svom uvjerljivom antikonzumerističkom manifestu te kukce vrlo često pretvara u kupce, ljude koje međunarodne korporacije i njihove hrvatske inačice zlorabe do točke uništenja ili, točnije rečeno, samouništenja. Iako se u knjizi spominju i neki drugi gradovi (poput pomalo već potrošenog i predvidljivog Dubrovnika pa do Zadra koji je autorica puno uspješnije literarno dočarala u odličnoj priči “Frižider”), nekako su te “jezive” priče ipak vezane za grad Zagreb, njegovu potrošačku meku Ikeu, za izbjeglički hotel Porin na novozagrebačkom obodu metropole nedaleko od ranžirnog kolodvora (za koji ne znam točno što ranžira jer je željeznički promet desetkovan), za štedljiva i isplativa putovanja u susjednu Deželu koja ima puno veći BDP od Hrvatske, ali i uporno jeftiniju robu, kao i za sve one zagrebačke stanove u limenkama ili mimo njih iz kojih se nikakvim sredstvima fizičke ili kemijske sile ne mogu istjerati kukci u svim mogućim oblicima...

Zbirka Maše Kolanović tako je alternativni i antituristički vodič kroz Zagreb koji su zapravo potpuno nemaštoviti menadžerski moguli pretvorili u europski šareni i megalomanski bezsadržajni Las Vegas, i to kako u vrijeme adventa tako i inače. Pohlepni pohrvaćeni slabo obrazovani kapital koristi ama baš svaku priliku i svaki prostor za zaradu, neovisno o vjerskim ili nekim drugim pomalo profanijim blagdanima i običajima. Ova je knjiga i vodič kroz hrvatski (i ne samo hrvatski) liberalni kapitalizam u kojem se zbog profita zloupotrebljavaju najčešće stariji i usamljeni ljudi koji se ne znaju niti mogu obraniti od sjajno upakiranih nepotrebnih proizvoda iza kojih stoji upravo mafijaški ustrojena i totalno nekontrolirana potreba za enormnim zarađivanjem.

Velimir Neidhardt, hrvatski arhitekt i akademik Metropola za 21. stoljeće 'Zagreb je iscrpljen, urbano tkivo devastirano! To je lice privatnika i gradskih činovnika'

S brojnim, elegantno ispripovijedanim i emotivno snažnim pričama Maše Kolanović stoga će se lako identificirati brojni hrvatski građani. Valja posebno izdvojiti demografski osviještenu priču “Beskraj” o mukama jedne majke koja panično doji svoje uvijek gladne dvije djevojčice blizanke, baš kao i priču iz novinarskog (polu)svijeta “Crnilo” koja je i više nego dokumentaristička. Kroz brojne se priče kritizira i polemizira i s hrvatskom nedavnom ratnom prošlošću, ali i sadašnjošću koja je prepuna ustaškog znakovlja koje je doslovno preko noći postalo dijelom dobrodošlog društvenog mainstream ponašanja pa čak i više od toga. Naravno, netko može reći da autorica pretjeruje sa slovom U i da je ideološki obojena, da previše simpatizira izbjeglice, a ne voli Željku Markić, da se presrčano sjeća onih hrvatskih građana srpske nacionalnosti koji su doživjeli nepravde i grabež u vremenu Domovinskog rata kao i da mistificira socijalistički moral i socijalističko poštenje. Ali, Maša Kolanović piše o stvarnosti i o stvarnim ljudima. Drugi je problem što tu stvarnost i te ljude možda netko ne primjećuje, i to namjerno ili apatično.

Osobno, volio bih da je Maša Kolanović još surovije ekonomizirala i zgusnula svoje priče jer bi u tom slučaju bile još dojmljivije i agresivnije. Ovako je izbjegavala brutalnost koliko je god mogla, iako je pisala o jako teškim temama poput onkoloških bolesti koje razaraju i najčvršće ljubavi i obitelji, bolnim razvodima zbog treće osobe ili udovcima koji izgubljeni pokušavaju naći svoj put u beskraju koji vodi samo u jednom smjeru. “Kukci su gotovo kao ljudi”, naziv je jedne Mašine poučne i posebno osjećajne priče u kojoj apsurdi života gotovo almodovarski direktno tiješte ljudsko elementarno pravo na dostojanstven život i autentična sjećanja.

Drago Diklić DENIS DERK Zašto Diklić još nije dobio Nagradu Grada Zagreba?
THEMENBILD, Flugverkehr
Držala ih u drvenoj kutiji
Ženu zaustavili u zračnoj luci, nisu mogli vjerovati što je nosila u prtljazi
Suvremene laserske metode ispravljanja dioptrije u Opto Centru
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.