Ako nepravednu vladavinu vrši jedan čovjek, to je tiranija, ako je vrši više njih, to je oligarhija, a ako je vrši mnoštvo ljudi, onda se to zove demokracija. Može zvučati čudno, ali autori ove misli nisu ni Marx ni Trocki, nego Toma Akvinski koji je očito znao više onda nego što mi o suštini političkog smisla znademo danas bez obzira na naše demokratsko iskustvo i basnoslovnu želju uživanja u pokušajima izjednačavanja nacionalnog ekskluziviteta s globalnom pravdom. Jedno s drugim jednostavno ne ide, jedno drugo pretvara u naizgled nemoguće izvrtanje logike koju se uzima zdravo za gotovo. Pazite, jeste li se ikad zapitali tko je tu lud kad čitate vijesti s pregovora sindikata javnih službi s predstavnicima Vlade? Naizgled sve zvuči logično, osim što je kompletna besmislica. Ne shvaćate? Dakle, sindikati s predstavnicima Vlade pregovaraju o pravima učitelja, profesora, liječnika i zaposlenih u sličnim javnim službama koji su netom prije na biralištima sami izabrali predstavnike Vlade da u njihovo ime gospodare njihovim novcem i javnim dobrima, s kojima sad pregovaraju o tom istom novcu do kojeg im izabrani ne daju. Stotine tisuća ljudi dva su se puta odrekle svog individualnog “suvereniteta” i dovele se u situaciju da o njihovim plaćama i ostalim pravima pregovaraju dva njihova predstavnika koje oni – plaćaju! To što se Vlada odmah po izboru postavila u ulogu poslodavca prisvojivši vlasništvo nad erarom nikoga ne čudi, bez obzira na to što su to tek od naroda izabrani serviseri što onima koji su ih na te funkcije lansirali sada odlučuju o sudbinama, primajući, istovremeno, pozamašne naknade za to što su odlučili određivati i ograničavati egzistencije tisućama onih koji odjednom ovise o njima. Tko je tu koga birao? Tko je tu država? Čiji novac oni odobravaju učiteljima, liječnicima i svima ostalima u javnom sektoru? S kojim pravom? Koga zastupaju sindikati? Tko je tu lopov, otimač i notorna varalica? Samo u duboko poremećenom društvu ovakva se pitanja ne postavljaju i sve što se događa smatra se normalnim.
Država koja pregovara sa svojim građanima, koja u njima vidi prijetnju i koja ih u startu promatra kao socijalnu nepogodu ili barem takmaca, to nije država koja bi trebala biti izravan servis tih stotina tisuća ljudi koji je pokreću kao i pravi servis svih drugim građanima. Ona bi ih trebala pitati “što trebate”, a ne im urlati “na ovo nemate pravo”. Ona bi i “ostatak” građanstva trebala braniti i zastupati pred halapljivim privatnim sektorom, pred kapitalizmom. Ovako imamo pravnu državu – jačeg. Jasno je to bilo Tomi Akvinskom, ali ne i današnjem hrvatskom biraču. Predstavnici ljudi trebali bi dolaziti u Vladu uzeti svoje, a ne čekati odobrenje milostinje. Odmah će hrpa kastriranih ‘mislitelja’ urliknuti kako je ovo poziv na revoluciju. Može biti, ali samo u slučaju ako se između čovjeka i njegovih prava ustoboči sila. Uostalom, revolucija za mene jest ona točka u kojoj se borba za slobodu pretvara u borbu za vlast. U svakom drugom slučaju radi se samo o neposrednom raspolaganju onime što je naše. Logično je da se u hrvatskoj državi sila argumenta ne može nositi s argumentom sile. Nasilje je ovdje postalo legitimnim načinom rješavanja neslaganja. A kad se to jednom dogodi, povratka nema. Ovdje se prema nasilju odnosi suspenzivno i ono se razgranalo u golo fizičko nasilje, mentalno i socijalno zlostavljanje, prijetnje zbog različitog mišljenja i iznošenja stavova, osporavanje prava na različitost. Nemoguće je ne primijetiti suspenzivni veto koji za „prihvatljive“ oblike nasilništva sve češće koriste hrvatski vlastodršci i koji će se arbitrarno odnositi prema problemu, svjesno ga pretvarajući u kalup grupne podobnosti. Kada ti ponestane argumenta – udari, kada ti ponestane strpljenja – udari, kada ti ustreba autoriteta – udari, ako ti se netko ne svidi – udari. I sve će ti biti oprošteno ako si – naš. Zato je ovdje pitanje vlasti banalizirano do stupnja vraćanja dugova iz prošlosti. Oni koji su trenutačno na vlasti novim se gnjusobama svete onima koji su vlast bili prije i činili svoje gnjusobe, dok istovremeno čekajući dolazak na vlast već snuju stari krug gadosti kao osvetu i kao svoj opskurni doživljaj pravde. Krvna osveta ovdje nikad nije iskorijenjena. Samo joj je oduzet otvoreni titular. Istovremeno se zaboravlja kako „svaka identifikacija, i nacionalna i religijska, nije ništa drugo nego glasina“. Neprovjerene tvrdnje ili plasirane laži šuplje odjekuju iz mutne prošlosti. Čineći nasilje u ime nacije ili vjere, u ime seksualne orijentacije, u ime naših ili vaših na vlasti, otkrivamo duboku frojdovsku ukorijenjenost lepeze kompleksa koje nas u nacional-religijskim koordinatama pretvaraju u poluljude što čekaju čuda. A „čuda su samo drugi vid sile upravljene prema duhu, a ne prema tijelu“, mislio je Fromm, geografski lutajući mapom ovih prostora. I još dodaje: „da bi se vladavina sile održala, umovi ljudi moraju biti iskrivljeni na taj način da vladari i podčinjeni vjeruju da je njihov položaj odredio bog, priroda ili moralni zakoni“. Kod nas uz vlast jesu i bog, i priroda i moralni zakoni. Tako vjerujemo. Naravno da to nije istina i naravno da ništa od tog troje danas ne čini obraz hrvatske države. Ali da to uzimamo kao činjenicu, zar bi stotine tisuća ljudi za svoja prava, plaće i mirovine strepile od onih za koje su slobodnom voljom glasali.
> > Sindikati: Vlada je pogazila socijalni dijalog
> > Sindikati zastupnicima: Ne usvajajte Zakon o poticanju iseljavanja!
Ha? Pročitao sam ovo i ostao lagano zapanjen? O čemu Vi to, Gerovac? Što biste Vi, zapravo, htjeli? Uspostavu kraljevine? Ili "vlast naroda" kakvu smo imali za vrijeme bivše Jugoslavije u kojoj narod opet nije imao nikakvu vlast (nego je i te kako strepio za plaće, mirovine itd. - pa i strepio od zatvora ukoliko bi malo jače nešto "lanuo") nego je vlast imala partijska oligarhija? Razumijem što želite reći i slažem se s time da bismo mi - "običan" svijet - morali malo "lupiti šakom o stol" i zahtijevati odgovornost političara... ali kako ste Vi zapravo zamisliti da to izvedemo? Prosvjedima protiv ljudi koje smo sami izabrali? Ili promjenom izbornog zakona koji bi nam dao više mogućnosti da izaberemo zaista ljude koje želimo a ne one koje nam nametnu stranački voždovi? Koliko se sjećam, imali smo jedan takav prijedlog i imali smo potpisivanje za referendum za njega - pa su taj prijedlog svi mediji plus političari s obje strane opstruirali na sve načine, a na kraju ga odbacili zahvaljujući biračkom inženjeringu. Priliku smo imali i priliku smo propustili. I što biste Vi sada točno htjeli? Pa dajte se izjasnite, jer ovaj je tekst papazjanija bijesa i nedorečenih želja, bez predloženih metoda za njihovo ispunjenje. Što predlažete? Revoluciju? Pa nemojte me nasmijavati... Tko će sudjelovati u njoj? Oni kojima je ona najmanje potrebna obično su u prvim redovima, željni samopromocije, dok oni kojima bi zaista trebala sjede doma jer ne žele biti pijuni ovih koji bi se samopromovirali. Tzv. nevladine udruge i tzv. civilni sektor kao plaćeni, profesionalni bukači glavni su krivci što kod nas takvog otpora koji Vi priželjkujete nema.