Zadnju kolumnu završio sam dramatičnim upozorenjem – “Dubina i doseg ekonomskih gluposti sintetiziranih u svijesti biračke većine polako nas pretvaraju u naciju potpuno nesposobnu za bilo kakav ekonomski napredak. Želimo li ga mi uopće?“ Velike riječi, reći ćete. Nacija koja je u ovom trenutku nesposobna za ekonomski napredak... Ili ga uopće ne želi... Razmotrite stoga sljedeću stvarnu situaciju.
Rekonstrukcija u glavama
Razgovaram prije nekoliko tjedana s jednim od vodećih bankara. Pita me za stanje u jednoj vrlo uspješnoj hrvatskoj kompaniji. Da mu to ukratko objasnim kažem: “Eto, jedini im je problem što sada sezonski imaju gotovo 300 milijuna kuna viška na žiroračunu, znaš da s druge strane nemaju ni kune kredita, pa traže najpovoljniju ponudu iz banaka za kratkoročni depozit“. A bankar će: “A što će mi njihov depozit? Morao bih im platiti neku sitnu kamatu, a odakle ću zaraditi za tu njihovu kamatu, kad ni oni ne investiraju. Iz kojeg projekta? Da još više posuđujem državi“?
Proanalizirajmo ovo. Dakle bankaru se nudi depozit koji on ne želi!? Istodobno, totalno solventna i ultralikvidna kompanija nema potrebe za generiranim novčanim viškom!? I sve to u situaciji kada je 350.000 registriranih nezaposlenih, a država generira godišnji deficit veći nego što je bio ukupni proračun prije dvadeset godina! Eto, tako vam izgleda naša ekonomska stvarnost kada je pogledate očima najuspješnijih. Očito je nešto jako ozbiljno u pitanju. Ovakve apsurdne situacije ukazuju na to da je problem u nekim fundamentalnim čimbenicima, koji se ne da riješiti nikakvim kratkoročnim mjerama ni politikama.
Kada najbolji ostanu bez posla, a imaju itekako snažan motiv da zarade više, onda je situacija uistinu ozbiljna. Kada jedna ugledna i velika kompanija želi investirati, ima gotove projekte i studije izvedivosti, isplativosti, i ima novca na raspolaganju puno više nego što joj treba za realizaciju projekta, a ne može ga realizirati zbog uobičajenih prepreka – onda očito svi mi imamo veliki problem. Kada banka ne želi veliki depozit iz kompanije koju prati desetljećima, onda je to isto tako i problem svih nas. U oba sektora. Realnom i financijskom. O državi ne treba ni govoriti. Dakle, imamo totalni problem.
Kada najbolji zaustave aktivnosti, što se onda tek događa s onim prosječnim ili ispodprosječnim? Logično je zaključiti da su se zaustavili još prije. Je li onda neobično što već šest godina čamimo u vrlo ozbiljnoj krizi?
Kada najbolji zaustave aktivnosti, a izloženi su i domaćoj i svjetskoj konkurenciji, onda ne pomažu mjere tipa političkih apela, prijetnji, naredbi ili čak uvođenja nekakvih radnih obveza. Radi! Investiraj! Nikada i nigdje to nije palilo, neće ni kod nas. Silom se ništa postići ne može, barem u ekonomiji.
Kada najbolji zaustave aktivnosti, onda je to znak da je potrebna rekonstrukcija velikog dijela države i gospodarstva. Najvećeg dijela. Ali, ta se rekonstrukcija mora dogoditi prije svega u našim glavama i srcima. Tu su glavni problemi. Stoga nije potrebna nikakva rekonstrukcija kroz zakonodavnu aktivnost. Dapače, imamo tisuće zakona koji su sasvim u redu, europski. Problem je, doduše, s njima što ih se ne držimo i što se ne provode. Ta nepodnošljiva lakoća ignoriranja zakona i posvemašnja selektivnost i arbitrarnost u sankcioniranju stvaraju osjećaj ne samo nesigurnosti i neizvjesnosti nego i beznađa. Neizvjesnost i nepredvidivost najveći su neprijatelji ekonomskog sustava.
Afere uvijek državne
Podsjetimo se na neke dijelove potrebne rekonstrukcije. Tako nema povećanja hrvatske konkurentnosti bez ukidanja oko 400 nepotrebnih općina, gradova i županija. Nema fiskalne konsolidacije bez javnog priznanja da ovako konstruirano javno zdravstvo, pod HDZ-om ili SDP-om, generira svake godine novi deficit od najmanje 1% BDP-a. Pa nek’ se uvede sedam radnih obveza, neka se ne napravi nijedna operacija, deficit će ostati. Nema investicija dok se DORH umjesto izdavanjem dozvola bavi progonom ovoliko gladnih usta u dugačkom hranidbenom lancu državne administracije. Danas HAC, jučer HGK, sutra neki drugi H... Uvijek državni. Nikad privatni...
Nema izlaska iz krize sve dok brojke ne štimaju. S ovako skupom državom, s ovakvim tržištem rada, s ovakvom administracijom, s ovakvim stavom javnosti prema privatnim poduzetnicima i menadžerima – nikada neće niti mogu štimati.
Realno do boli