Već zaboravljena afera Fimi-media – zbog koje je premijer Ivo Sanader bio uhićen prije deset godina – još se razvlači po sudovima, a ovaj je tjedan svjedočio Mladen Barišić, tada rizničar HDZ-a i ravnatelj Carinske uprave.
Njegovo je svjedočanstvo kobno za Sanadera, a porazno za Marka Perkovića, jer tvrdi da je pjevač došao u Carinsku upravu kako bi od Sanadera dobio novac da ne pjeva za konkurentske stranke tijekom predizborne kampanje.
“Bolje da si platio Barišiću da ne pjeva nego Thompsonu”, glasi gorki vic iz tih vremena kojega sam se iznenada sjetio. Kada nešto bespomoćno gledamo, poput korupcije vlasti ili prodaje ideala, humor dobro dođe. Netko će prigovoriti da je cinizam utočište pasivnih, ali ima slučajeva kad ostanete bez riječi. Recimo, mogu zamisliti situaciju u onoj međimurskoj obitelji koja je mrtvu ženu držala u škrinji za zamrzavanje: “Dušo”, kaže domaćica ukućanu, “donesi mi, molim te, smrznuti grašak”. “Ne vidim ga”, odgovara on dok kopa po škrinji. “Pa pogledaj ispod noge, ti stvarno ništa ne možeš naći.”
Crni humor nekim je ljudima prirodan, kao jednoj mojoj mladoj kolegici koja je, rezignirana nakon što su oni penzioneri izgorjeli u ilegalnom staračkom domu u Zagorju, primijetila: “Pa lijepo da se država brine da si starci mogu prije smrti barem malo ogrijati kosti.”
Barišića katkad vidim na tržnici. Ja dođem pješice, a on se doveze BMW-om koji ostavi na ulici, sa sva četiri upaljena žmigavca. I uvijek mi bude žao Sanadera. Mislio je da će to što je Barišiću napunio ormare odijelima i košuljama Brioni, i stavio Patek Philippe sat na ruku, biti dovoljno da ne propjeva na policiji. I tu je pogriješio, ali kako znati: podmititi moćnog neprijatelja ili nemoralnog suradnika?
I jednih i drugih ima na pretek, i prijekim okom gledaju tko će se prvi istaknuti da mu podmetnu nogu. Teška dilema, dostojna Machiavellija – a tko pogriješi, nema pravo na ispravak.
Nedavno sam čuo anegdotu o partizanu, mitraljescu neke dalmatinske brigade, ratnom junaku koji je jadno zaglavio 1948. OZN-a mu je pred zoru zalupala na vrata i onako bunovna pitala je li za Tita ili Staljina, a on je odgovorio da mu nije jasno pitanje. Nakon nekoliko godina na robiji razjasnilo mu se, ali nadimak mu je ostao: do kraja života zvali su ga “Nijejasno”. Kao u predstavi “Mriješćenje šarana” Aleksandra Popovića, kad lik pita može li se u danom trenutku, kada treba izabrati između Tita i Staljina, odlučiti za jednoga, a kasnije, kada se situacija razbistri, za drugoga. Dobio je spreman odgovor: “Da, ali ne na slobodi!”
A što tek reći o Milanu Kujundžića koji je kiksnuo zbog dva pišljiva apartmančića u Novalji, bijedne oranice u Novom Zagrebu i skromnih 80 kvadrata okućnice? Zbog tih tričarija izgubio je položaj ministra zdravstva upravo uoči pandemije. I umjesto da doživi svojih pet minuta slave, da stoji ponosno pred kamerama iz sata u sat, da nacija hvata svaku riječ s njegovih usta, da uvodi izvanredno stanje i posebne mjere, da naređuje prekomandu liječnika i zatvaranje granica, da bude novi Tito koji probija srijemski virusni front i Churchill koji se pobjedonosno iskrcava na normandijske obale korone – što bi sve dalo vjetar u leđa njegovim predsjedničkim i premijerskim ambicijama – sada jadan mora sjediti na kauču u sobi i gledati na televiziji Vilija Beroša i Alemku Markotić kako daju izjave novinarima, skromno, stručno i bez ikakva šepurenja.
Pa to je da svisneš! A sve samo zato što je dao u dvorištu u rodnoj Ivanbegovini napraviti onaj bazen u kojem se sigurno nije nikada stigao ni okupati.
Da je znao da je iza ugla zvjezdani trenutak, on bi se jamačno bio strpio. Ne bi za onu kuću u Markuševcu napisao da vrijedi 900.000 kuna, nego bi lijepo napisao 2 milijuna, i nikom ništa; i ne bi na Pagu zatajio onaj drugi apartman, kao da je nezakoniti sin, nego bi ga ponosno priznao pred svima; i lijepo bi naveo u imovinskoj kartici onu privatnu pozajmicu od 300.000 kuna za novu kuću u Maksimiru, zašto se sramiti prijatelja.
Da, sve bi to napravio sada, da može u politici čovjek ispraviti grešku, da se može u stranci opredijeliti za obje strane, da se na vlasti može podmititi i prijatelje i neprijatelje, da se može imati i imetak i ugled, da se može biti i veleposjednik i vojskovođa, rentijer i lider, apartmandžija i državnik. I Miroslav Škoro je otkrio da je teško biti predsjednik Republike i u fušu naplaćivati parking pred bolnicom 15 kuna. Tako pasti zbog malih grijeha? Šteta, baš šteta.
Živko69 čudno,pišeš da je "dobivao od države nove stanove" a kada je umro na svoje ime je imao samo nekakvu straćaru/vikendicu kod Pojatnog,te je svojih zadnjih 15-tak godina živio je na Trešnjevci kod Dijane Pleštine u njenom stanu..Živko znam da si sendvičar HDZ ovdje na portalu VL ali za ovaj svoj uradak u Središnjici ne ćeš dobiti ni lipe jer će te šefovi tako našpotati da si stvarno ,čak i za njihov ukus pretjerao..ne možeš braniti svojeg nikad prežaljenog bivšeg šefa tako da pljuješ lažno po davno umrlom političkom oponentu-zato je zbog takvih poput tebe i pobjedio Milanović...,nastaviš li tako lagati samo ćeš okrenuti glasače protiv HDZ -ne lagati Živko69,biti iskren i ne pisati gluposti!!(znam da ti je to sve jako teško-ali moraš se Sendvičaru pomiriti sa povješću kriminala svojeg neprežaljenog Vođe-i shvatiti da ti je sada netko drugi šef u stranci)