Središnji park Velike Kladuše, lijep i održavan, s jedne strane omeđuje Ulica Hamdije Pozderca, a s druge Ulica maršala Tita. Ishodište obje ulice na Trgu je mladih, koji je put za Hrvatsku i EU i obližnji granični prijelaz. Iako to sigurno nazivu trga nije bila namjera, preko njega danas mnogi mladi Kladušani napuštaju svoj rodni grad i BiH u potrazi za poslom. To je i osnovni problem ovog pograničnog bosanskog krajiškog mjesta. Što se tiče one dvije ulice iz prve rečenice, Hamdija Pozderac je politički pokrovitelj Agrokomerca, tvrtke koja je obilježila Veliku Kladušu, i partizan, a oko NOB-a, koji je vodio maršal, u Kladuši se, izgleda, svi slažu, a te tekovine njeguju.
Spomenici partizanima obnovljeni su, biste Kladušana iz NOB-a na istaknutim su mjestima, a njihova imena i dalje su u nazivima ulica. Oko toga su sve lokalne vlasti bile jedinstvene do i nakon raspada SFRJ, no ovaj rat od 1992. do 1995. podijelio je Kladušu na “babine i didine”, abdićevce i Alijine, a i unutar Kladuše na autonomaše i kontraše. Ratovao je brat protiv brata, otac protiv sina, ista vjera, ista krv...
– Danas u Kladuši, od svih bosanskih općina i gradova, u stanovništvu imate najveći udio onih koji se opredjeljuju kao “ostali”. To su abdićevci koji se ne žele identificirati s Bošnjacima pa kažu da su ostali – kaže nam 27-godišnji Amir Purić, mladi novinar lokalnog nezavisnog portala kladusa.online.
Deseci tisuća u dijaspori
U samom središtu mjesta, tik do glavne džamije, spomenik je poginulim pripadnicima Armije BiH od 1992. do 1995., podignut 90-ih, dok poginuli „abdićevci“ nisu navedeni. Oni su pokopani na posebnom groblju, prije im je čak i dženaza bila zabranjena, a spomenika i dalje nema iako Kladušom od 1997., slažu se svi, ponovo vladaju Babini ljudi. No, svaki načelnik do sada, iako je imao u startu makar načelnu Babinu potporu, okrenuo se od njega. Stoga mu nije, izgleda, preostalo ništa drugo nego da se sam kandidira i u listopadu pokuša zasjesti na čelo Velike Kladuše. Unatoč presudi za ratne zločine kojom je u Hrvatskoj osuđen na 15 godina zatvora.
Većina s kojima smo razgovarali misle da mu je pobjeda zajamčena. Ukratko, četiri su kandidata, “Babo” ima svoje biračko tijelo, a ostali će se glasovi raspršiti na preostalu trojicu. To bi značilo da bi se 77-godišnji Fikret Abdić nakon 30 godina na velika vrata mogao vratiti u Veliku Kladušu. A tamo ga čekaju i veliki problemi.
Nema više Agrokomerca, koji je, neposredno, i doveo do međusobnog rata Bošnjaka u tom području. Posla nema, mladi se iseljavaju, živo je u gradu jedino u srpnju i kolovozu kada brojna dijaspora, ima ih oko 25.000, navrati na godišnji u svoj rodni kraj.
– Kako se živi? Pa nikako. Ja sam radila do rata u Agrokomercu i više nigdje, a moje kćeri bore se za preživljavanje. Jedna ima 28 godina i inženjerka je radiologije, ali već je četiri godine na birou. Možete misliti kad ona s tom strukom nema posla kako li je tek drugima. Sada uči njemački pa će van. Žao mi je što odlazi, ali znate što, da sam mlađa, otišla bih i ja – kaže nam Mirsada koju smo zatekli s unukom u parku. O Abdiću ne želi govoriti. – Znate kakva je ovdje situacija i što je bilo, politika me ne zanima – dodaje.
A Mirsadina kći jedna je od 300 Kladušana s diplomama koji su trenutačno na Zavodu za zapošljavanje, potvrđuje nam to Amir Purić.
– Od 2005.-2006. nazadujemo. Možda je to i odraz krize, ali zadnjih godina ostatak kantona napreduje, a mi idemo i dalje prema dolje. Po mojoj procjeni od 2013. izgubljeno je 700 radnih mjesta. Sada u cijeloj Kladuši radi možda 3600 ljudi, a prije rata Agrokomerc je sam zapošljavao 13.000 radnika. Onda vam je jasno odakle to da je, unatoč svemu, Abdić i dalje najveći politički autoritet u Kladuši. Drži ga nostalgija, unatoč tome što je svaka njegova ideologija i politika doživjela poraz. Pa on je i podržao sve dosadašnje načelnike pa napretka i dalje nema – dodaje Purić.
A zadnje razočaranje u nizu bio je, izgleda, aktualni načelnik Edin Behrić, izabran za načelnika 2012. kad je imao 24 godine. Osvojio je gotovo 13.000 glasova, više nego svi ostali kandidati zajedno, postao tako najmlađi načelnik u povijesti BiH, podržavao ga je Fikret Abdić, dobio je nagradu „Lider nove generacije“ Europskog pokreta u BiH. No, ubrzo se i on odvaja od Babe, a unatoč tome što je pomeo konkurenciju prije četiri godine, više se neće kandidirati za načelnika.
– To je najveće razočarenje, no kad gledate, bolje vidite da nije ni imao nikakve referencije. Slučajno je postao načelnik, preporučio ga je Fikret Abdić i to je jedina njegova referencija. Ovo mu bio prvi posao u životu – objašnjava nam Purić. Dodaje i da mladi načelnik nije sklon medijima, i da redovito krši Zakon o pristupu informacijama. Ni mi nismo mogli doći do načelnika, iako smo pokušali, jer je bio zauzet druženjem s dijasporom. U Kladuši je, naime, cijeli prošli tjedan bio program posvećen dijaspori, od koje su mnogi navratili u svoj zavičaj.
U porastu je taj ekstremizam, vehabizam, posebno među mladima, srednjoškolcima. Čudno je to za ovu sredinu, da ima na desetke mještana u Siriji, kad mnogi naši na zapadu žive
A iz SAD-a gdje živi od 1996. navratio je i 65-godišnji Fikret Kurić. Ispod Starog grada, iliti Babinih dvora kako su ih nazivali oni koji su 80-ih autobusima iz Hrvatske išli u Kladušu u nabavu i obilazak, zatekli smo ga kako sa suprugom Eminom i prijateljima iz Sarajeva, gotovo pa turistički, fotografira panoramu mjesta.
– Meni je žao omladine, znate, bio sam u onom sistemu predsjednik omladine Kladuše, pa mi je žao gledati školovane mlade, a bez posla. Cvjetaju trgovina i ugostiteljstvo, a proizvodnje ni u tragovima. Ne može se usporediti Kladuša sada s Kladušom nekoć i Agrokomercom. Agrokomerc je sve financirao, i ovo što vidite ovdje bilo je njegovo. Izgrađeno za poslovne partnere, u tradicijskom bosanskom stilu, ali ipak uređeno po mjeri i moderno. Luksuzni restoran bio je tada u Starom gradu. Cijeli Agrokomerc bio je sačuvan nakon rata, moglo se proizvoditi odmah i dalje, a uništili su ga poslijeratna mešetarenja i igrarije – kaže nam Fikret. Za razliku od nekih drugih, on otvoreno podržava Abdića.
– Običnoj raji Fikretov je dolazak jedina nada, ljudi misle da će on moći nešto pokrenuti, no što će biti, vidjet ćemo. Vjerujem da će pobijediti, no da ga neće blagonaklono dočekati u Sarajevu. S obzirom na presudu kakva jest, neće biti ravnopravan pregovarač s ljudima u Sarajevu – smatra.
Na istom mjestu susrećemo i malo mlađu dijasporu. Najbolji prijatelji od malih nogu, 25-godišnji Haris i Husein u Švicarsku su otišli prije nekoliko godina. I zbog toga ne žale. Cijeli su rat proveli u Kladuši, završili škole, “raduckali” malo, kažu, ali pravi posao dobili su tek u Švicarskoj.
Znali dobiti i batine
– Dok smo bili mladi, ovaj kraj bio je više babin nego didin. Nije bilo konflikata, nema ih ovdje u samoj Kladuši ni sada, no kad smo krenuli u Bihać na fakultet, prvi smo put primijetili podjele. Svi te drukčije gledaju. Bio ti za Fikreta ili ne, ako si iz Kladuše, gledaju te i profesori i drugi studenti drukčije. Neki su na izlasku u Bihaću znali dobiti batine samo zato što su iz Kladuše – govori Haris, dok Husein ističe da su mu stariji govorili da je takav odnos prema Kladušanima bio i prije rata.
– Ljubomora prema bogatijem kraju, našem tada razvijenom kraju – kaže i priznaje da to više nije tako. – Sedam dana radio sam za 500 njemačkih maraka, to je O.K. dok si momak, dok nemaš obitelj pa imaš za kavicu. Ali nije to dovoljno za obitelj. Otišao sam k rodbini u Švicarsku, našao posao, upoznao djevojku i oženio se nedavno. Sad navraćam na godišnji odmor – govori nam Husein.
Obojica su bila politički aktivna, priznaju da su podržali sadašnjeg načelnika i radili 2012. u njegovoj kampanji. No kažu da su se razočarali u njega.
– Da je Fikret rekao da glasamo za bundevu, mi bismo svi glasali tako. Narod je tog načelnika izabrao jer ga je Fikret predložio, jednostavno. On se kasnije uplašio i podlegao pritiscima iz Sarajeva i sada nema ništa od obećanog razvoja gospodarstva – kaže Haris, a Husein dodaje: – Ako Bog da, Fikret će dobiti izbore.
Abdić donio dostojanstvo
Pitamo ih otkud takva vjera i odanost Abdiću.
– Moja majka i otac išli su ranije u Karlovac skupljati sijeno za nadnicu, a onda je došao Fikret i osigurao im dobar posao pred kućnim pragom. Donio im dostojanstvo. To se ne zaboravlja, posebno kod tih starijih generacija. Prije Fikreta Kladuša je bila selo. On je bio nešto pokrenuo. Treba nam posla, kao i cijeloj BiH, i nadamo se da će Fikret opet pokrenuti gospodarstvo kao nekoć“ – uvjerava nas Haris dok Husein to potvrđuje i moli nas nešto.
– De, nemoj objaviti prezime da me ne bi oni iz Sarajeva po Facebooku tražili i slali svakakve poruke. Ovdje u Kladuši nema problema, svi me znaju, imamo i prijatelje čiji su očevi poginuli u Armiji BiH. Stvarno nema nikakvih problema, zezamo se, družimo međusobno. No, u Sarajevu je druga priča. Za njih smo izdajnici, govorili su nam za rata da mi nismo Muslimani, da smo četnici i svašta. Kažu sada „mi smo pobijedili“. Dobro, pobijedili ste, ajte onda nešto napravite ovdje, dajte neku promjenu od te 1997., a ne samo gore da bude. Ja nikad u životu nisam bio u Sarajevu, pa vidi se njihov odnos prema nama, prema stanju cesta samo. Nikad nas ne dolaze obići, samo kad glasove trebaju pokupiti – objašnjavaju Haris i Husein.
Pa kako onda ovdje sve funkcionira bez pomoći države?
– Imamo sreću da je puno ljudi odavde otišlo vani pa donose novac. Već se treća generacija Kladušana rodila vani. Tako da 20 godina preživljavamo i bez pomoći Sarajeva – kažu. Na veliku ulogu dijaspore u održavanju opstanka Kladuše upozorava i novinar Purić.
– Ne utječe puno dijaspora kroz izbore, možda ih tek oko pet posto glasa. No, puno je bitniji utjecaj kroz novac koji donose i šalju rodbini te time donekle jamče socijalni mir. Otvorili su i oni nekoliko tvrtki, zaposlili mlade dispečere za strane tvrtke s dobrom plaćom – ističe Purić dok pokraj nas prolaze dobri i noviji automobili s njemačkim, austrijskim, švicarskim, slovenskim i drugim stranim tablicama.
Dijaspora ima novca. Kafići su puni, kod mlađih iz dijaspore čuje se već strani naglasak. S druge strane nema ni puno tradicionalnih islamskih obilježja, starije žene znaju imati marame ili hidžab, ali ne mnoge, mlađe još rjeđe. No, činjenica je da je Velika Kladuša mjesto iz kojeg su deseci otišli na ratište u Siriju, neki su i poginuli.
– U porastu je taj ekstremizam, vehabizam, posebno među mladima, srednjoškolcima. Čudno je to za ovu sredinu, da ima na desetke mještana u Siriji, kad mnogi naši na zapadu žive. Nije religija nikad bila istaknuta. Uzrok su ekonomska situacija i nesigurnost pa mladi nađu neku sigurnost u tim krivim stvarima – ističe Purić koji misli da bi zapošljavanje tu pojavu bitno smanjilo.
A oni koji nisu dijaspora posao nalaze uglavnom u poljoprivredi ili uslužnim djelatnostima. Agrokomerc, koji je u 90-postotnom državnom vlasništvu, sada zapošljava tek nekoliko stotina ljudi, ima nešto obrtnika, no teško je doći do nekog dobrog posla.
To na svojoj koži osjećaju i 20-godišnje prijateljice Džejlana Baltić i Helisa Miskić.
– Trudimo se, i roditelji se trude da nas odgoje i odškoluju, ali džaba kad nema posla – kažu uglas. Razmišlja Džejlana da ide van “jer ovdje radiš cijeli dan za džabe, ne isplati se”. Ni s društvenim životom nisu zadovoljne, izlaze u Cazin jer je tamo, kažu, bolja i smirenija atmosfera. Pitamo ih za Agrokomerc, znaju li kako je bio nekoć...
– Svi pamte Agrokomerc, opisuju nam i roditelji. No, politika je jako loša, gubite svu volju zbog toga. Ne znam hoću li ići glasati jer se uvijek tu vrte neki isti ljudi, a nitko ništa nije učinio za narod. Nas se ništa ne pita, znate. Samo želimo da ne moramo od roditelja čekati koju marku, nego da im mi vratimo za sav trud koji su uložili u nas i naše školovanje, no mi jednostavno ne možemo dobiti priliku – misle Džejlana i Helisa.
No, ima i mladih koji misle da nije sve baš tako crno te da se isplati boriti za Veliku Kladušu, pa i politički. Jedna od njih je 25-godišnja Selena Ramić, školska kolegica iseljenika Harisa i Huseina. Selena je bila, a i sada jest, kandidatkinja na listi bivšeg načelnika Admila Mulalića, načelnika Kladuše u dva mandata, od 2004. do 2012.
– Pusto je nekako, tužno kad nije ljeto ili praznici. No, situacija je u cijeloj BiH takva, ne samo kod nas. Mislim da ljudi vide da je za Mulalićeva mandata bilo bolje nego danas i zato sam aktivno uz njega na ovim izborima. Nitko nije čarobnjak da može preko noći nešto promijeniti – govori Selena. Ona ne podržava Abdića, kao njezini školski kolege, no misli da su ipak podjele iz rata iza njih.
– Svi su siti rata, treba gledati naprijed, da se radi, da se ima posla. Treba posla i u cijeloj BiH, mora se pokušati nešto napraviti da se pokrene gospodarstvo – dodaje Selena.
Hoće li Kladušu moći pokrenuti Fikret Abdić, čovjek koji ima 77 godina i koji bi mandat, ako ga dobije, završio u 82. godini, čovjek koji sigurno može očekivati blokadu svake suradnje sa središnjom vlasti, pitanje je. Mnogi su uvjereni da hoće, no novinar Purić smatra da to neće biti baš tako.
Sigurnosni rizik
– Sigurno će pobijediti, ali ne mogu shvatiti igru koja se igra, ne možeš zamisliti da Abdić ovdje 300 dana u godini radi i bude od osam do 16 sati. To je i sa sigurnosnog aspekta problematično. Uz to ima i političke neprijatelje koji su moćniji i financijski jači od njega i neće mu dati mira u vijeću, neće imati natpolovičnu većinu u vijeću, a koalirati nema s kime. Bit će načelnik, a u biti neće moći upravljati – predviđa Purić vrijeme nakon izbora u Velikoj Kladuši.
Prije odlaska odlučili smo obići i područje Agrokomerca, tvrtke koja je hranila mnoge, ali i dovela do podjela koje su za sobom ostavile brojne mrtve, trajno zavadile obitelji. Hale su napuštene, neke su prodane u staro željezo, druge iznajmljene privatnicima, uglavnom za logistiku. Prostrano parkiralište za radnike sada je pretvoreno u improvizirano nogometno igralište, čisto da dobije ikakvu funkciju.
Što Abdić želi i kako misli revitalizirati tu tvrtku i Kladušu, nismo mogli doznati. Abdića i njegovu kćer Elviru, koja će biti nositeljica liste za Općinsko vijeće, nismo mogli navesti na razgovor. Kažu, dok službeno ne počne kampanja, neće ništa za medije ni govoriti.
>> Fikret Abdić oslobođen optužbe da je nezakonito stekao vilu u Voloskom
