Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Kad bi branitelji pristali na dijalog, pobili bi stereotip o borcima koji uživaju u besposlici

Činjenica da dijalog zaziva i ministar od koga bi se takvi demokratski iskorak manje očekivao, s obzirom na to da predstavljaju populaciju koja i u političkim borbama posljednja popušta, upućuje na to da raste kritična masa različitih mišljenja
15. listopada 2019. u 21:24 30 komentara 742 prikaza
Josip Đakić
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/5

Izgledalo je ovih dana da će hrvatska politika sama (u)vidjeti da brojne probleme iz svog strateškog fundusa može lakše rješavati dijalogom s oponentima nego okretanjem očiju i od problema i od oponenata.

Milorad Pupovac Milorad Pupovac 'Srbi su me proglašavali ustašom, a ako Vlada treba pasti - neka padne'

Za pravo demokratsko iznenađenje – koje bi svjedočilo o porastu političke zrelosti i pravne svijesti u zemlji u kojoj se prvo puca, a tek potom pita tko ide – trebat će još čekati da trava naraste. Ali sam spomen dijaloga između hrvatskih ratnih veterana i srpskih političara iz Hrvatske izgleda kao dobar znak. U ovoj fazi ispitivanja terena takve signalne lampice mogu se tumačiti i s dosta opreza, da je riječ o manevru, i s nešto nade, da se mijenja politička matrica. Mora se priznati da i nije lako započeti ozbiljnu političku raspravu kad se zna da je „hrvatska povijest puna izdajica“, i da su to, kako je govorio Stanko Lasić, „oni koji ne misle kao ja“.

Josip Đakić | Autor : Patrik Macek/PIXSELL Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Treba, dakle, još čekati da dijalog izađe iz kruga istomišljenika. Dok Josip Đakić razgovara s Andrejom Plenkovićem, to je samo monolog političara kojima je najvažnije da ostanu na vlasti. Svatko tko je osjetio miris baruta zna dobro što znači prijetiti iz prazne puške: vladajuća stranka, i svi njeni podupirači, svjesni su toga da ne smiju rušiti sami sebe. Jednim je bilo dovoljno, ili previše. Za dijalog s neistomišljenicima, dakle, za pravi dijalog, oko nekih super-osjetljivih tema hrvatske države, još nije nastupilo vrijeme.

Činjenica da dijalog zaziva i ministar od koga bi se takvi demokratski iskorak manje očekivao, s obzirom na to da predstavljaju populaciju koja i u političkim borbama posljednja popušta, upućuje na to da raste kritična masa različitih mišljenja, i u boračkim redovima i izvan njih. Ne može se zanemariti da su s te strane, u drugoj konstelaciji, u političke igre uključivali i šatori i plinske boce. Branitelje se, naime, doživljava kao borbenu društvenu zajednicu, a sve više i kao političku snagu, koja i dalje vjeruje da ima svetu misiju obrane države.

Sebastian Kurz cilj stabilnost Kurz počeo pregovore o formiranju nove koalicijske vlade

Da ne padne u oholost

Nitko ne može dovoditi u pitanje ulogu branitelja, ni njihove zasluge za pobjedu u Domovinskome ratu. Dakle, i za državu. No država pripada svim svojim državljanima, čak i onima koji su u sukobu s njom (što rješavaju sudovi). Ako bi branitelji ponovno htjeli na barikade, to bi moglo značiti samo jedno – da je država u opasnosti. Hrvatska je, sa svim svojim problemima, daleko od takve pogibelji. Nije ispunila snove; jesu li i neki snovi bili nerealni? A ako bi branitelji pristali, ili čak sami potaknuli, dijalog s kritičarima, ili s oponentima, i ne samo sa srpske strane, potvrdili bi u miru svoju veličanstvenu pobjedu iz rata i pobili stereotip o borcima koji između ratova uživaju u besposlici. Da bi prihvatili razgovor, ne bi trebali popustiti ni na jednom strateškom pitanju iz Domovinskoga rata; takvim bi držanjem dodatno učvrstili državu.

Andrej Plenković | Autor : Marin Tironi/Pixsell Foto: Marin Tironi/Pixsell

Samo veliki pobjednici mogu razgovarati o svojoj pobjedi. Možda se, da do takvog dijaloga dođe, Đakić i Periša ne bi ni u čemu složili s Pupovcem; ni to ne bi bio korak natrag. Ako se ne bi približili, vjerojatno se ne bi ni udaljili; moglo bi se barem reći da su razgovarali o „otvorenim pitanjima“. Razgovarali su, u nekom drugom filmu, i nastavnici s Vladom: ni oni su se nisu suglasili pa će se u štrajku vidjeti tko ima tvrđu glavu. U politici ne postoji pravo štrajka: ona je sastavljena od stalnih razgovora, ali i od odluka.

Možda bi Đapić i Pupovac jedan drugome zalupili vrata, do neke nove prilike. A možda bi se, prije ili kasnije, i bez utjecaja DORH-a, koji ne može funkcionirati po à la carte sistemu, i složili oko nekih evidentnih stvari: da današnja Hrvatska nije usporediva s ustaškom državom, iako pokazuje nepotrebnu toleranciju prema nekim znakovima ustaštva; da Hrvatska nije „remetilački faktor u regiji“, iako ne koristi dovoljno položaj i autoritet članice EU i NATO-a da više usmjerava svoje okruženje; da je na Hrvatsku izvršena vojna i politička agresija s velikosrpskih pozicija, iako se u nju nisu uključili i svi hrvatski Srbi, pogotovo iz urbanih dijelova. Ima, dakle, prostora i potrebe za raspravom.

Milorad Pupovac Marinko Jurasić Zar Pupovcu želimo reći kako se ni protiv RH ne smije govoriti kao što se protiv SFRJ nije smjelo

Za početak, da se odustane od opasne stigmatizacije, bilo Hrvata, kojima se stalno nabija kompleks ustaštva, bilo Srba, kojima se pridjeva da su „remetilački faktor“ u Hrvatskoj. U uvjetima posvemašnjeg nepovjerenja, dijalog se nameće kao jedino zdravo i održivo rješenje. Ali Hrvatsku su, u svim njenim slavnim i neslavnim izdanjima, uglavnom zaobilazila dijaloška vremena. Zemlja je prošla agresiju: treba joj socijalna terapija; država je formirana u ratu: treba joj stalna kritička obnova; većinski (hrvatski) narod nosi breme pobjednika: nužna mu je budnost da ne bi pao u oholost; manjinski (srpski) narod traži mjesto u demokratskoj hrvatskoj državi: njemu treba mudrost da nađe teslinsku ravnotežu između srpskoga roda i hrvatske domovine. Mnogo je izazova koji zazivaju dijalog, da se nađu najbolji odgovori. A u zemlji su, evidentno, prekinute ključne komunikacije a da nitko ne popravlja kvar na vezama. Čak ni misleći ljudi „nisu u stanju misliti protiv sebe samih“.

Bez otvorene, možda i neugodne rasprave, javnom scenom vlada rutina. U dva posljednja rata Hrvati i Srbi nisu bili na istim stranama; nisu se oslobodili okova prošlosti ni kad su dijelili istu državu, ni poslije toga. U demokraciji nitko nije pretplaćen na istinu; kako je vjerovao François Mauriac, istina se ne posjeduje, istina se traži. Ni ignorancija ni arogancija nikoga nisu doveli do toga cilja. Čak je i jedan izraziti pesimist, ili destruktivac, kakav je bio Cioran, govorio kako „nesporazumi mogu biti plodni“ jer „prisiljavaju čovjeka da razmišlja“.

Kad su iz Hvidre objavili da „dijalog nema alternative“ i da treba „raščistiti neke stvari da ne budemo više taoci prošlosti“, stvorio se val optimizma da se na kontaminiranom prostoru nešto ipak kreće u pozitivnom pravcu raščišćavanja spornih mjesta iz teške i krvave prošlosti. Dokle god „sukobljene strane“ jedna drugoj okreću leđa, neovisno o tome tko je koliko u pravu ili u krivu, teško je, ili nemoguće čak, očekivati rješenje koje bi, u bitnome, mogli svi potpisati. Činilo se da dragovoljci kucaju na otvorena vrata kad je Milorad Pupovac, njihov najveći oponent, zapravo glavna meta, i prvi partner u mogućem dijalogu, uzvratio u istome tonu da u razgovoru treba otklanjati „nesporazume koji postoje u društvu“.

Tomo Medved TOMO MEDVED: 'Od Hvidre očekujem dijalog'

Pokazalo se, međutim, da za tu vrstu političkoga djelovanja nije dovoljno pronaći ključ; kad se činilo da je dijalog nadohvat ruku, otkrilo se da treba pronaći i bravu. A ona je još duboko zatrpana ispod ruševina rata. I zato bi prijeko potrebni dijalog još jednom mogao stati, prije nego što je i počeo. Više se Hrvati plaše dijaloga nego što vjeruju u njega. Na današnjem političkom tržištu nema solidarnosti, nedostaje polemičnosti, kriza je kritičkoga govora. Na počecima moderne ere filozofi su opominjali da se modernizam zapliće u staromodnoj svakodnevici u kojoj previše ljudi „čini ono što ne znaju i ne znaju što čine“. U takvome ambijentu nikad nije sigurno da će ljudi polaziti od jedne sociološke teorije prema kojoj će u situacijama kad se dvojica u svemu slažu jedan postati suvišan. A kad se dvojica ne slažu, tražit će najprije u čemu se razlikuju da bi došli do zaključka da ni jedan nije suvišan.

Milorad Pupovac | Autor : Patrik Macek/PIXSELL Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Na hrvatskome tlu monolog je bolje klijao na totalitarnim pretpostavkama da postoji jedan vođa, jedna stranka, jedna nacija, jedna vjera i jedna istina. Hrvate su s oltara stoljećima odgajali da postoji jedan Bog i da ne traže drugoga boga. Kako je Crkva u vremenima tuđinskih vlasti bila zaštitnik opstojnosti nacije, stoljećima lišene vlastite države, pod njenim se utjecajem formirala pretežito konzervativna nacionalna svijest, okrenuta prošlosti, ali i defenzivni mentalitet nacije. Hrvati teško eksplodiraju, ali kad eksplodiraju, kako je govorio povjesničar François Feyto, teško ih je zaustaviti. Do formiranja današnje države, Hrvatska je proživjela dugo razdoblje u sjeni Beča i Pešte, više u borbi za nacionalna prava nego za stvarne demokratske ciljeve. S bogatih trpeza, Hrvati su dobivali mrvice, da bi mogli kroz stoljeća strane dominacije razviti potrebitu samosvijest, koja se neće plašiti razlika ni različitosti.

A kad su, s drugim Južnim Slavenima, koje su prerano zvali „braćom“, formirali novu državu Jugoslaviju, prvu pa drugu, osjećali su se u njoj kao podstanari. Ratno razdoblje „neovisne hrvatske države“ bilo je posebno tragično za sve koji su u njoj živjeli, za Židove, Srbe i Rome, oni su najviše fizički likvidirani, ali i za Hrvate, i oni su bili žrtve ustaškog režima; Hrvati su propustili povijesnu priliku da na kraju rata mogu formirati svoju državu. Pavelićeva kolaboracija s Mussolinijem i s Hitlerom odgodila je takvu priliku skoro pola stoljeća, sve dok nije pao komunistički poredak i s njime sistem iz Jalte, i dok se Jugoslavija nije definitivno kompromitirala kao drugo ime za Veliku Srbiju. Hrvati su iz rata izašli ponosni na svoju borbu i na pobjedu, ali i frustrirani brutalnom agresijom na Hrvatsku i žrtvama koje su pale za državu. Franjo Tuđman je zagovarao pomirenje, Franjo Kuharić opraštanje, a papa Wojtyła dao je blagoslov novoj državi da može živjeti – i uživati – u miru. Što je ostalo od toga?

Prosvjedi u Bagdadu TISUĆE RANJENIH Kaos u Iraku: u pet dana nasilnih prosvjeda ubijeno više od sto ljudi

Dođe li stvarno do dijaloga Đakića i Pupovca ili do razgovora na iste teme u nekom drugom sastavu, najmanje će se govoriti o siromaštvu koje pogađa oba naroda. Da se Jugoslavija raspala u miru, danas bi bolje živjeli i oni koji su branili njen opstanak. Za prolivenim mlijekom, međutim, još ima suza, najviše kod onih koji nisu prolijevali samo mlijeko. Tako se produljuju napetosti posvuda oko nas i u nama samima. Čovjeka su naučili da najprije sam sebi stvara bradu (a drugima „brije“) i da to bude normalni obrazac vladanja u svijetu u kome vlada novac. Jedan drugi filozof, Paul Ricœur, slavan i po tome što je podigao Emmanuela Macrona u rang državnika, hvali demokraciju kao „režim koji prihvaća svoje kontradikcije, sve dotle da institucionalizira sukobe“.

Je li Hrvatska, s toga gledišta, demokratska država kad joj godinama neraščišćeni sukobi toliko vežu noge da sporo ulazi u 21. stoljeće? Nije lako biti u društvu s državama koje su riješile probleme s kojima se Hrvatska suočava; tamo se razlike usklađuju u stalnom političkom i socijalnom dijalogu; u nas se rješavaju tek kad eskaliraju.

Inficiranje ljudi

U zemlji u kojoj je provedena privatizacija na hrvatski način, u državi koja je stvorena uz velike žrtve, u društvu koje pamti dva totalitarizma u jednome stoljeću, među siromašnim ljudima koji su gurnuti na tržište bez prave tržišne utakmice, napetosti se manifestiraju na dramatičniji način. Preostaje li drugo nego da se pokrene dijalog, prije svega na stručnoj i političkoj razini, da se „otvorena pitanja“ ne bi dalje inficirala i da ne bi inficirala ljude.

Milorad Pupovac Odnos ušao u novu fazu Pupovac: Prihvaćam dijalog, ja sam hrvatski patriot. Hvidra: Bilo bi dobro da sjednemo

Kako reče jedan čuveni pisac, strast je početak svakoga grijeha. Sjednu li za isti stol čelnici braniteljskih udruga i politički zastupnici srpske zajednice, neće se pisati nova povijest Domovinskoga rata. Nju su napisali branitelji na programu koji je verificiran na biralištu, u njoj je supotpisan narod koji više nije želio ni sistem, ni državu, koji su na razne načine, na kraju i s oružjem, uništavali samu ideju slobodne i neovisne Hrvatske. Dijalog će i u tome slučaju, dođe li uopće do njega (budući da je uvjetovan), biti pozicijska igra, a ne va bank nadmetanje, vježba mišljenja, a ne rušenje stavova. „Tko nije jači, mora biti pametniji“, pisao je borbeni Zola.

Ne mora se na to svoditi dijalog između Đakića i Pupovca dođe li ikad do njega; ni da pametniji popušta ni da jači tlači! Demokratska Hrvatska ili će biti dovoljno prostrana da u nju stanu njene razlike ili će postati uska i za Hrvate. Vrijeme je da se i glave očiste, da se u srcu ne bi taložili ostaci mržnje koja je na ovim prostorima još uvijek jača od država. Treba, dakle, otvoriti vrata dijalogu.

Skupili smo chefove Fuliranja
ADVENTSKA ČAROLIJA
Skupili smo chefove Fuliranja: Ovo su majstori adventskih delicija koji za vas spremaju street food čuda
  • Stormbringer:

    200.000 branitelja je u radnom odnosu i plaća porez za razne parazite i udruge , uglavnom simpatizere poraženog neprijatelja.

  • lipica:

    Rat je zavrsio. Branitelji su debelo zbrinuti. Bilo bi vreme da puste mlade da si grade zemlju kako oni hoce, a ne branitelji!

  • golub Vaso:

    SUBNOR je bio goli k za ove