Postoje u Hrvatskoj neki mutni tipovi koji ne ističu za sebe da su antifašisti, ali ne postoji nijedan bučno samodeklarirani “antifašist a da nije mutan tip. O tome svjedoči zadnji kućni video počasnog predsjednika te čudne sljedbe.
“Kakvi su im tek fašisti ako su im antifašisti ovakvi?”, mogao bi se zapitati netko sa strane kad posluša jasenovačko mudrovanje počasnog predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske Stjepana Mesića na snimci iz veljače 1992.
Tragikomično je da se ta ista osoba, koja u 58. godini života tvrdila da je Jasenovac bio radni logor u kojem bi zatočenici bili spašeni kad bi se dokopali te “institucije koja je izolirala ljude koji su mogli aktualnom režimu smetati.
I zato su izolirani”, gdje su, istina, povremeno djeca umirala, ali od “iscrpljenosti”, danas formalno i počasno na čelu cijelog akademskog, medijskog, NVO-ovskog pogona za utjerivanje fašizma u kosti svim Hrvatima osim njih.
Sedamdeset dvije godine nakon povijesnog poraza jedne zločinačke ideologije, sljedbenici druge, jednako krvave, drže nam svima poklopac nad glavom kao samoproglašeni apsolutni moralni arbitri, u čijim očima su svi drugi fašisti dok ne dokažu suprotno, a sve to se na koncu svodi na plaćanje reketa i godišnje rituale simboličnog odreknuća od fašizma pod njihovom palicom.
Koliko “antifašizma” Hrvatska još mora progutati i dokle? Znači li automatski da bi ukinuo višestranačje, uvodio rasne zakone, vodio susjede u logore i jame, branio djeci pogrešne rase i nacije ući u park onaj tko bi se usudio reći kako je “antifašizam” u Hrvatskoj danas eufemizam za komunistički totalitarizam i branitelje njegova naslijeđa, točnije svojih materijalnih i simboličnih stečevina.
Suvišno je podsjećati kako su svojevremeno komunisti jedan drugog etiketirali fašistom kada bi prekinuli ljubav, kao Staljin Tita i obrnuto, ili da je službeni naziv Berlinskog zida bio “Antifašistički zaštitni zid”, napravljen valjda da antifašiste zaštiti od najezde iz Zapadnog Berlina, ali nekim čudom su ljudi bježali od “antifašizma” prema Zapadu i ostavljali kosti na tom istom doslovnom bastionu antifašizma.
Stjepan Mesić je u novom videouratku briljirao više nego ikad do sad. Kao kockar u poslovici, u dodatne probleme je zapao kad se počeo “vaditi”, a definitivno su ga ukopali njegovi medijski telali kad su mu priskočili u pomoć.
Od javnosti ponuđenih pokušaja pravdanja i relativiziranja Mesićevih jasenovačkih meditacija puno uvjerljivije bi zvučalo opravdanje time da je bio mlad i lud. Ta imao je samo 58 godina. Njegovo ustašovanje pokušava se relativizirati tezom kako je to ipak bilo ratne 1992.
Ali bila je 92. i predsjedniku Tuđmanu pa se od njega nisu mogle čuti takve stvari.
Sam Mesić se nemušto vadio tezom kako je izjava dana pod pritiskom “političkih stavova HDZ-a”, stranke kojoj je tada bio predsjednik Izvršnog odbora. Time, de facto tvrdi - ja sam beskičmenjak, oportunist koji se radi karijere okreće kako vjetar puše, a tada je puhao takav.
No, kakva je to bila ustašoidna politika HDZ-a kad su, uz bivšeg partizana Tuđmana, na najvišim dužnostima predsjednika Vlade, Sabora, ključnih ministarstava bili i Manolić, Mesić, Boljkovac, Špegelj...
Kakav je to ustašluk koji usred Zagreba zadržava, do danas preostalu sramotu od “Trga maršala Tita”? Upravo suprotno, krimen HDZ-a je što nije dosljedno raščistilo s naslijeđem i drugog totalitarizma. Mesićevi nevoljki medijski odvjetnici tvrde da je bio pod pritiskom, ali na snimci se vidi sasvim suprotno.
Mesić u opuštenoj atmosferi jede, pije, puši i mudruje na čelu stola, a sugovornici mu povlađuju. U jednom od mizernijih pokušaja obrane ustašovanja počasnog predsjednika antifašista, Zdenko Duka perpetuira laž da je Mesić izašao iz HDZ-a zbog neslaganja s politikom prema BiH, točnije rata s Muslimanima.
Istina je da je izbačen nakon pokušaja puča u stranci, koji se dogodio nakon što je taj rat okončan i već dogovoren Washingtonski sporazum, a nedavno smo doznali iz transkripata da se upravo njegov ortak Manolić na sastancima s Tuđmanom zalagao za podjelu BiH.
Anakronizam se otkriva i u Mesićevu pravdanju vlastite “dezinformiranosti” oko Jasenovca pozivanjem na rezultate Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, koja je formirana nakon što je nastala snimka u Novskoj. Velika Mesićeva zasluga leži u tome što je nehotice do kraja raskrinkao profesionalnu “antifašističku” scenu i razotkrio njen neviđeno uštavljeni obraz.
Umjesto da ga nakon takvih skandaloznih, proustaških izjava izbace iz udruge, vodstvo SUBNOR-a, koji se danas zove SABA, a u kojem je s protokom vremena sve manje antifašističkih boraca, a sve više “antifašista”, koji kao plemstvo prenose tu titulu, na Mesićevu aferu se pravi blesavo, čime se definitivno raskrinkalo kao udruga bešćutnih starih totalitarista.
Jedan od kapitalaca antifašističke scene, Tomislav Jakić, braneći ga naglašava kako je Mesić često isticao “povijesno neporecivu činjenicu” (u stvari plitku besmislicu), kako je “Hrvatska stvorena u Narodnooslobodilačkom ratu, a obranjena u Domovinskom ratu”.
Koliko znam, cilj borbe Komunističke partije Jugoslavije i Josipa Broza je bilo ono što su i stvorili – komunistička Jugoslavija, a ne demokratska Hrvatska država, koja je nastala nasuprot takvoj Jugoslaviji.
Uz puno poštovanje odluke Koordinacije židovskih općina da bojkotiraju obilježavanje holokausta jer im smeta natpis “Za dom spremni” na logu HOS-a na spomen-ploči njihovim pripadnicima u Jasenovcu, i od njih treba očekivati dosljednost, tj. da odbijaju sudjelovati u bilo kakvim skupovima u koje su uključeni ili su u blizini Stjepan Mesić ili Savez antifašističkih boraca i antifašista, koji ga nakon ovakvog skandala nije smjesta uklonio kao počasnog predsjednika
. Posebno otužan dojam i u ovoj aferi ostavili su dežurni medijski egzorcisti tobožnjeg ustaškog i fašističkog duha u Hrvatskoj, koji sada šute kao zaliveni. Napisao sam o tom fenomenu, u različitim prigodama dvije kolumne pod nazivom “Kad drekavci utihnu”.
Prvi put kad su iscurili transkripti Pavić – Pukanić i kad se vidjelo da je Ninoslav Pavić, na Mesićevu zamolbu, godinu dana održavao Feral na životu. I tu možda leži razlog zašto dežurni medijski “antifašisti” sada šute.
Mesićev hagiograf Đikić se o Mesićevim jasenovačkim meditacijama ne oglašava u Novostima, tom bastionu antifašističkog egzorcizma na hrvatski račun, Pupovca izgleda nije povrijedila teza o Jasenovcu kao kombinaciji sigurne kuće i proizvodnog pogona, u kojem je nešto djece umrlo od “iscrpljenosti”, Kožo ne naziva Dežulovića da mu ispriča vic o Mesiću ustaši.
Taktika je, dakle, šuti, poklopi se ušima i pravi se da se ništa nije dogodilo. Možda prođe.
Ostaje još vidjeti hoće li Frljić napraviti predstavu o sreći radnika/logoraša kad se dočepaju Jasenovca, jer to je za njih, po Mesiću, značilo spas. Nakon zadnje objave o njihovu guruu, nije pretjerano parafrazirati jednu staru mudrost i reći: “antifašizam” je u Hrvatskoj danas zadnje utočište za hulje.
Pojam je toliko zlorabljen i izopačen da građaninu demokratske Hrvatske, uz ovakvog počasnog predsjednika antifašista, danas ne ostaje drugo nego se deklarirati kako “protufašist” i “antiantifašist”.
>> Sad se konačno pokazalo pravo Mesićevo, prevrtljivo lice
Posebno mi se dopalo ono o Frljiću, kao kulturno-duhovnom glasnogovorniku antifašističke scene i misli. Kutura je ta koja opominje, ukazuje, otvara pitanja. Ne reagiranje na nebuloze precjednika dikobraza mesojeda antife, i još gore - njegovo branjenje koje čine svi akterii u ovom slučaju počevši od samih 'antifašista' (SABA-e), 'nasljednika antifašista' SDP-a i ostalih političkih harlekina jasno govori kakva je to danas kaljuža u Hrvatskoj, i da nikada nije bio bolji trenutak za neku vrstu lustracije. Uopće ne treba ići daleko u komunističku prošlost, nego se samo treba osvrnuti na zadnjih 5 godina, pregledati izjave u novinama i svakoga tko se dičio epitetom 'antifašiste' jednostavno maknuti zakonom iz javnog života zauvijek. Eto ti jednostavne lustracije.