Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 14
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Marco Guimarães:

'Južna Amerika više nije crveni kontinent jer je socijalizam živ samo u teoriji'

Marco Guimaraes
Foto: Igor Kralj/PIXSELL
01.07.2014.
u 17:00

Razlike među ljudima i kod nas postaju sve veće, sličimo na zapadni svijet

Za razliku od svog književnog junaka, koji je također pisac, brazilski književnik Marco Guimarães potpisao je svoj roman “Moj pseudonim i ja” svojim pravim imenom. To je zanimljiva priča jer njegov književni lik, slavni pisac Marcel Rodd zbog potpisivanja svojih romana pseudonimom u uzbudljivom kriminalističkom zapletu gubi ne samo identitet nego i život.

I Guimarães je svoj prvi roman “O piscima, duhovima i mrtvacima” potpisao pseudonimom. Zato ga pitam, dok razgovaramo na zagrebačkom Trgu bana Jelačića u knjižari Naklade Ljevak, izdavačke kuće koja je upravo objavila njegov roman „Moj pseudonim i ja“ na hrvatskom, je li mu se možda stvarno dogodilo nešto zbog čega je odustao od potpisivanja svojih romana pseudonimom. Marco se smije, kaže da mu se nije dogodilo ništa tako strašno kao njegovu junaku, ali da ga je profesor Russell Hamilton, jedan od najvećih stručnjaka za afričku književnost u SAD-u, uvjerio kako se nije mudro potpisivati lažnim imenom. Osim toga, nije mu bilo ugodno kad je otkrio, pretražujući internet, da književni pseudonim koji je odabrao pripada nekom kriminalcu u Americi.

“Ime tog tipa je Paul Lood. Da ne završim u zatvoru, promijenio sam jedno slovo pa sam tako postao Paul Lodd, ali sad sam opet samo Marco Guimarães”, kaže nam objašnjavajući kako je u Hrvatsku došao u sklopu promotivne europske kampanje za svoj roman „Moj pseudonim i ja“, koji je u Brazilu ušao među finaliste književne nagrade Portugal Telecom Prize. Marco Guimarães svoje je romane već predstavljao na pariškoj Sorbonni, gdje su ga znalci usporedili s velikim latinskoameričkim piscima Borgesom i Cortázarom te francuskim piscem Proustom, kao i u Njemačkoj na sveučilištu u Aachenu. Osim o književnosti, razgovarali smo, naravno, i o nogometu i Brazilu.

:: Je li vaša europska turneja namjerno tempirana u isto vrijeme kad i Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu?

Svake godine putujem u Pariz kako bih uživao u europskoj zimi. Ova je godina iznimka jer sam doputovao na rođendansku proslavu svoje unuke u Njemačkoj. Postojala je i mogućnost da knjiga u Hrvatskoj bude objavljena u lipnju, kao što se i dogodilo. Hrvatski izdavač Ljevak uistinu je agilan. U Brazilu knjige ne izlaze tako brzo.

:: Znači, izdavač je možda i tempirao promociju knjige u vrijeme Svjetskog prvenstva u Brazilu, ali vas to ne zanima?

Ja uopće ne volim nogomet, čak i ne gledam utakmice, ali nisam siguran da sam vam to smio priznati. Ne volim ni ljeto, nepodnošljivo mi je kad se temperature u Riju popnu na gotovo 50 ° C.

:: Ako ne volite ni nogomet ni ljeto, jeste li vi uopće Brazilac?

Ipak jesam (smije se). Jako volim Brazil.

:: Ipak, što nogomet znači Brazilcima? Donosi li on nešto dobro Brazilu?

Brazilcima nogomet znači puno. Ja sam iznimka. Možda nogomet Brazilce čini manje poniženima zbog uspjeha koje su, unatoč teškoj povijesti zemlje, doživjeli u tom sportu.

:: U Hrvatskoj o Brazilu razmišljamo kao o zemlji koja se brzo razvija. Je li ta slika točna?

Trenutačno je to jako teško reći jer je u Brazilu izborna godina. Različite političke grupe se sukobljavaju, svaka ima svoju priču, zapravo ne znate što se točno događa i u kojem smjeru zemlja ide. Prije pet godina situacija je bila bolja. Ekonomija se razvijala. Sad je opet teško, čemu je pridonijelo i Svjetsko prvenstvo u koje je uloženo više od 12 milijardi dolara, što je strašno puno novca i totalni apsurd u siromašnoj zemlji. Ali, u isto vrijeme svjesni smo da Svjetsko nogometno prvenstvo znači reklamnu kampanju za Brazil i brazilsku ekonomiju u cijelom svijetu.

:: Brazil je ipak danas demokratska zemlja?

Da, ali brazilski su političari i dalje korumpirani. I ljevica i desnica pokazale su da znaju vrlo dobro koegzistirati s korupcijom. I obje će morati korjenito promijeniti svoje ljude. Razlika je u odnosu na ranija vremena da sad korupciju prate brojni skandali o kojima se puno piše. Novine objavljuju takve vijesti. Živimo u demokraciji. Znamo što se događa. Ljudi izlaze na ulice, viču i ljute se. S jedne strane, vrlo je loše, s druge strane barem smo svjesni kakva je situacija.

:: Latinsku Ameriku su nekad nazivali Crvenim kontinentom. Jesu li ideje socijalizma i socijalne pravde još žive u zemljama Južne Amerike?

Da, socijalizam je još živ u teoriji, ali u stvarnosti su razlike među ljudima sve veće, stvaraju se klase i goleme razlike među njima.

:: Imate li kvalitetno javno školstvo i zdravstvo?

Javno zdravstvo je grozno. Dostupno svima, ali neadekvatno pa su ljudi prisiljeni plaćati privatne liječnike. Za obitelj s dvoje djece cijena privatne zdravstvene police može se kretati između 800 i 1500 eura. Neke su se stvari poboljšale za vrijeme Luline vlade. On se na primjer izborio za višu minimalnu plaću. U tom smislu situacija je bolja. Javno školstvo je bolje. Dogodile su se neke promjene, ali vrlo male u odnosu na sve ono što bi se trebalo poboljšati.

:: Zanima li vas politika?

Mi smo u Brazilu 21 godinu imali vojnu diktaturu pa je desnica uvijek jaka. Simpatiziram lijeve političke ideje, ali ne vjerujem ni lijevim ni desnim političarima, ne vjerujem u politiku. Moja je ideja ideja jedne nacije na cijelom svijetu. Bez sukoba. Bez nacija. Zašto ne? Nekad se osjećam više povezan s Parizom ili Afrikom nego s Brazilom. Na kraju krajeva, Brazil ne čini jedna nacija nego mozaik različitih naroda i kultura. Mnoga mjesta u Brazilu potpuno su europska. Na jugu se govori njemački. Sao Paulo je većinski talijanski grad. Rio velikim dijelom pripada afričkoj kulturi, koju je vlada tek prije 15 godina uvela u kurikulume sveučilišta i time priznala taj dio brazilske povijesti, ranije potpuno ignoriran jer je pripadao roblju. Brazil je većinski katolička zemlja, ali s nizom afro-brazilskih religija, na primjer candomblé i umbanda.

:: Vjerujete li uopće u demokraciju, parlament, izbore?

Vjerujem, naravno, ali ljudi imaju vrlo kratku memoriju, vrlo je lako njima manipulirati i vrlo često biraju najgore moguće opcije. To dokazuje povijest. Povijest pokazuje da su ljudi često nedovoljno obrazovani da bi se služili demokracijom na pravi način. Moramo više čitati! I to ne samo povijesne knjige nego i fikciju jer je fikcija dijalog s poviješću. Ljudi bi se trebali obrazovati uz knjige, trebali bi vjerovati u knjige.

:: Vole li Brazilci čitati?

Ne, ne čitaju dovoljno. Mislim da čitaju sve manje i manje. Možda zbog interneta. Moja supruga, Maria Teresa Salgado, profesorica je afričke književnosti na Universidade Federal do Rio de Janeiro pa čak i njezini studenti radije čitaju kratke priče umjesto romana. U romanu “Moj pseudonim i ja” postoji lik koji pročita jednu stranicu i zaspi. On je utemeljen u stvarnoj osobi, Japancu kojeg sam jednom upoznao. To nije fikcija.

:: Kad ste objavili prvi od svojih pet romana „O piscima, duhovima i mrtvacima“ mnogi su ga usporedili s filmom Woodyja Allena „Ponoć u Parizu“. Što se prvo dogodilo, vaš roman ili njegov film?

Knjigu sam objavio 2008., tri godine prije filma. Mnogi su mi čitatelji pisali da ih je moj roman podsjetio na film Woodyja Allena, ali očito je da ni on ni ja nismo imali pojma da ćemo napraviti nešto slično. To tumačim Jungovom teorijom sinkroniciteta.

:: Ali vi ste pisac postali relativno nedavno. Doktorirali ste medicinu, bili sveučilišni profesor i znanstvenik?

Da, bio sam i poduzetnik. Imao sam kompaniju, zapravo institut za obuku postdiplomaca u području medicine i književnosti. Tri tisuće studenata, 280 profesora i još 40 zaposlenika.

:: Koju vrstu života više volite – život liječnika i znanstvenika ili život pisca i umjetnika?

Potpuno sam zaboravio svoj prijašnji život.

:: Zašto? Što se dogodilo?

Ne znam. Jedan dan sam se probudio i više to nisam želio raditi. Nikad više. Bilo mi je dosta. Sve sam ostavio, uključujući i život istraživača i sveučilišnog profesora. I posvetio sam se pisanju. Pisao sam već i prije, za časopise, male kronike o politici, filozofiji, društvenom životu, književnosti... dakle, ne iz medicinskog područja.

:: Ali, zašto zapravo pišete?

„Pišem kao da time nekome spašavam život. Najvjerojatnije samoj sebi“, rekla je Clarice Lispector, brazilska književnica koju iznimno cijenim. Ne mogu vam navesti bolji razlog zašto pišem. Cijele dane samo pišem i čitam.

:: Tko je najvažniji latinskoamerički pisac za vas?

To je jako teško pitanje. Mnogi su mi jako važni. Jako volim Machado de Assisa. Jorge Luiz Borges razvio je posve novi tip književnosti.

:: Vaš stil uspoređuju upravo s njegovim, u kojem se miješaju fikcija i stvarnost?

Da, to mi laska, jako volim Borgesa. Kao i Guimarãesa Rosu. Vrlo sam privržen Clarice Lispector. Ona je ruska Židovka koja je došla u Brazil vrlo mlada i mi je u Brazilu doživljavamo kao Brazilku. Bila je vrlo snažna žena. Nije bila feministica, ali je stvorila mjesto za žene u literaturi. Njezina bi djela trebalo prevesti na hrvatski. Ona je zaista vrlo, vrlo važna.

:: Jeste li čitali nekog hrvatskog pisca?

Nisam čitao hrvatske autore, zamijetio sam da je u Brazilu poznat vaš pisac Miro Gavran, ali nakon ovog posjeta nisam samo zainteresiran nego i zadivljen hrvatskom kulturom. Ne isključivo književnošću nego općenito vašom umjetnošću jer Hrvatska ima vrlo bogatu povijest. Fascinantan je spoj kultura, austrijske, mađarske, talijanske... koji se osjeti kod vas.

:: Što želite vidjeti u Zagrebu i Hrvatskoj?

Volim ostati dugo na jednome mjestu, osjetiti to mjesto, saživjeti se, suprotno od onoga kako to rade turisti. Zanima me svakodnevni život, supruga i ja idemo na tržnice, šećemo glavnom ulicom, tamo smo gdje su restorani, knjižare, galerije... Jako volim mostove i parkove.

Komentara 2

Ivan Štorga
18:00 01.07.2014.

Možda je s "odlaskom" Huga Chavez-a otišao i socijalizam. Nadam se privremeno.

Avatar noesiss
noesiss
17:57 01.07.2014.

Juzna Amerika nikada nece dozvoliti da ih kolonizator okupira. Tko tvrdi suprotno, ne poznaje ovaj ponosan i dostojanstven narod.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije