Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Junak našeg doba: Oskar Fiuri, policajac s Markova trga

Možda je Hrvatska postala žrtvom žamora društvenih mreža, u kojem se mogu jasno razaznati samo snažne i prazne emocije, mržnja i iracionalni rafali koji u pravilu bivaju upućeni u tijela već pogođenih žrtava
25. listopada 2020. u 15:27 8303 prikaza
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Oskar Fiuri nikada nije trebao doći u novine. Jer kada policajac dođe u novine, kada mu se ime prvi put javno spomene, dogodilo se nešto jako loše. Ili je promijenio stranu, pa se priklonio zločincima, ili je izgubio razum, pa je ustrijelio kolegu na poslu, ili je na neki strašan način postradao na dužnosti. I to smrtno, jer se imena živih ne spominju. Sasvim iznimno, toliko rijetko da to, možda, i nije vrijedno spomena, policajac zna doći u novine kada, mimo svakodnevnih dužnosti, učini nešto što će ganuti javnost, spasi dijete koje se utapa, spusti mačku s najviše grane, pomogne bolesnom psu, prevede starca preko ceste, ali takva vrsta spominjanja više je radi javnosti, nego radi njega, pa mu se ime brzo zaboravi.

Zagreb: Na Trgu svetog Marka upucan je policajac KRVAVI POHOD NA MARKOVU TRGU Detalji pucnjave: 'Ranjen je krenuo prema uglu ulice potpuno nesvjesno, drugi policajac uzvratio je vatru'

Premda je kao policajac došao u novine, Oskar Fiuri imao je na svojoj strani svu sreću ovoga svijeta. Rafal koji je na Markovu trgu, tom malom hrvatskom Kremlju, gdje su jedna preko puta druge dvije najutjecajnije političke institucije, a između njih crkva, lijepa i neobična, koju za sezona mira i zdravlja fotografiraju japanski turisti, ispalio na njega mladić koji je tim povodom doputovao iz provincije, Oskara Fiurija pogađao je kao da je glavni junak u nekom ratnom filmu, tako da ostane živ, i da se odmah zatim može vratiti herojstvima koja su ga i učinila glavnim junakom. Ta vrsta sreće, na kojoj se insistira na filmu, u životu je toliko rijetka da je onom koga takva sreća pogodi to trenutak kad povjeruje da mu je život po drugi put darovan. Lako je junacima na filmu, tamo svatko ima stotine života.

>> VIDEO Snimka napada na Markov trg

Oskar Fiuri nije trebao imati težak posao. Rasporedilo ga je da stoji ispred Vlade i da bude ljubazan i pozdravlja gospodu ministre koji ulaze i izlaze. Osim što je morao biti provjeren kadar - premda i nije jasno gdje to rade neprovjereni policajci? - bilo je poželjno i da bude mlad, lijep i stasit. Svojom pojavom Oskar Fiuri reprezentira državu, on je njezina slika i prilika, on je ta Hrvatska, simbolički svedena na jednoga čovjeka, koji stoji na mjestu koje, po nekom neizrečenom dogovoru, predstavlja najvažnije živo mjesto u zemlji. Kakav je Oskar, takvi su, u idealnoj zamisli, i svi drugi. On je trebao biti kao ona vječna sličica djevojke na trokutiću Zdenka sira.

Nakon što smo saznali njegovo ime, saznat ćemo i da je živio s majkom, u stanu u Sesvetama. Otac i brat živjeli su u kući na Bukovcu. Roditelji su rastavljeni, obiteljska kuća je nedovršena, bez fasade, i sve je, zapravo, tako obično. Osim jednoga vedrog detalja: svi u obitelji rade, ili su radili, kao policajci. Više je sve to prizorište nekoga budućeg hrvatskog sitcoma, koji će Taraba i Sila prirediti za Dalibora Matanića i Ivicu Đikića, ili dramske serije, koja će se snimati na rubu grada, nešto između obiteljske ili društvene drame i komedije, u poigravanju s estetikom crnoga vala, nego što se moglo povezati s onom stvarnosti u kojoj Oskar Fiuri postaje žrtva pokušaja ubojstva. Meci u njega ispaljeni simbolički pogađaju taj svijet i taj način života, pogađaju ljude iz predgrađa i provincije, čiji su snovi o uspjehu još uvijek usmjereni na dovršetak nedovršenih balkona i fasada na preambiciozno zamišljenim obiteljskim kućama, premda je, vjerojatno, ubojica cijelu stvar drukčije zamislio. Prirodno da je tako, budući da je i Oskar Fiuri, mladić iz Sesveta, u životu jedno, a na poslu nešto sasvim drugo. Na poslu je, rekli smo, reprezentativna, simbolička slika Hrvatske, njezin maneken, u najboljem, nimalo ironičnom smislu. Ubojica je pucao u tu sliku, a umalo što nije ubio tog dečka iz Sesveta.

Markov trg pod policijskim osiguranjem nakon ranjavanja policajca u pucnjavi NAPAD NA MARKOVU TRGU Dobre vijesti iz KBC-a: Zdravstveno stanje ranjenog policajca je stabilno

Zašto nam je važno sve ovo? Zašto insistiramo na distinkciji razlike u životnim i simboličkim ulogama Oskara Fiurija? Pa zato što je sve u takvim razlikama. Pokušaj ubojstva dogodio se iz njih, jer je i ubojica u životu jedno (po svoj prilici: neuravnotežen mladić, koji nije našao načina da iskorači u život odraslih), a simbolično je drugo (dijete branitelja, dijete epohe i pogleda na svijet), ali ni to nas ne bi toliko uznemiravalo, niti bi uznemiravalo ranjenog policajca Oskara Fiurija, pa da ranjen iz bolnice vapi da on i njegov ubojica nisu isti. Ono što je uznemirujuće i zastrašujuće reakcija je publike.

>> FOTO Pucnjava na Markovom trgu

1 / 21
12.10.2020., Zagreb - Jutros u 8.06 zaprimljena je dojava o pucnjavi na Trgu svetog Marka u Zagrebu. Prema prvim utvrdjenim informacijama jedan policijski sluzbenik je ozlijedjen i njemu se pruza lijecnicka pomoc. Nakon pucnjave na Markovom trgu na Jabukovcu je pronadjeno tijelo osobe koja odgovara opisu napadaca, sumnja se na samoubojstvo. Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL

Ali vratimo se na još nekoliko trenutaka Oskaru Fiuriju. Ne znam što je mislio i osjećao kad ga je rasporedilo pred zgradu Vlade, niti bi ga to više imalo smisla upitati. Ali uživim li se u fikcionalnu ulogu mladića iz Sesveta, zamislim li ovo kao pripovijetku ili kao filmski scenarij, stvari izgledaju ovako: osim što ovo nije težak posao, možda je i jedan od lakših policijskih poslova, prilika je to čovjeku da postane vidljiv, da iz jednoga društvenog sloja kroz skoro nepropusni klasni zid iskorači u drugi, da razmijeni pozdrav s ministrima i s premijerom, možda da upozna moćne i utjecajne ljude, pred njima da se pokaže kao dobar, profesionalan i čestit policajac… I da onda, profesionalnošću i čestitošću, i da onda prirodnom ljudskom ljubaznošću u životu postane nešto više i veće. Eto, to bi mi na um palo nakon što bi mi, kao Oskaru Fiuriju, ponudili da radim u policijskom osiguranju Banskih dvora. Od svega lošeg, opasnog i neugodnog, vjerojatno bih pomišljao samo na one nesretne ljude, koji se sa svojim teškim životnim pričama pokušavaju probiti do premijera i ministara, a ja sam tu da ih spriječim. Vladina zgrada posljednje je mjesto u Hrvatskoj i u Zagrebu na kojemu bi se očekivali rafali. Tu ih je dramaturški gotovo nemoguće opravdati - osim ako ne osvijestimo razliku između onog što čovjek u životu jest, i onog što simbolički predstavlja - a izgleda da ih baš nije lako ni protumačiti. Kako za političke analitičare i novinare, tako i za psihijatre koji su se odali gatanju motiva pacijenta kojeg prethodno nisu opservirali, te za vodeće političare u državi, koji, čini se, u automatskom oružju ne vide ništa drugo osim izraza političke ekstremizacije.

IDE NA DRUGI ODJEL Zovak: Ranjeni policajac je dobro, nema nikakve ugroze životnih funkcija

Prvo što smo, nakon pokušaja ubojstva Oskara Fiurija, mogli čuti na Hrvatskom radiju bilo je da je iza svega - ljubomora. Bilo bi zanimljivo ne samo čuti tko je i kako izmaštao motiv ljubavnog trokuta, nego i pročeprkati što se još vrzma u glavi i snovima takvog maštara. Sljedeće što se čulo, i što se zatim danima ponavljalo, bilo je ozbiljnije i zlokobnije: stradala su dva mlada čovjeka, obojica su žrtve, a za sve je kriva loša politika, stanje u društvu, lopovluk i korupcija! Zatim će se javiti predsjednik i premijer, jin i jang, eros i thanatos, bitls i rolingstouns hrvatske politike, posvadivši se oko toga tko je kriv za ekstremizaciju društva, koja je, naravno, to se i ne dovodi u pitanje, eksplodirala rafalima na Markovu trgu, koji, opet, nisu bili namijenjeni onome koga su pogodili, nego njima dvojici, i njihovim suradnicima…

Svatko u ovaj događaj upisuje ono što hoće, ono što mu je potrebno da se predstavi kao pravednik, borac za pravdu, poštenje i red u društvu. Kao da ljudi nisu u stanju da razmišljaju o onom što se zbilja dogodilo, ili kao da ih sam događaj, pokušaj ubojstva na Markovu trgu, ometa u njihovim svakodnevnim fiksacijama, traumama i opsesijama. Ne znamo zašto je ubojica pucao, i što je pucalo iz njega, ne znamo što se s njime događalo, ni kako se zaputio na svoje posljednje putovanje iz Kutine. Onim što je prethodno učinio on će na kraju svih krajeva opravdati svoje samoubojstvo. Mnogi to čine, u životu i na filmu. Ali publika koja u tome vidi društveni revolt, pobunu protiv korupcije u društvu, reakciju na političku vladavinu, ili nije pri sebi, ili se ne osjeća obaveznom prema istini, ili je Hrvatska postala žrtvom žamora društvenih mreža, u kojem se mogu jasno razaznati samo snažne i prazne emocije, mržnja i iracionalni rafali, koji u pravilu bivaju upućeni u tijela već pogođenih žrtava.

Politička ekstremizacija, o kojoj bi sad njih dvojica govorili, svoj izraz nalazi u medijima, na društvenim mrežama, u Saboru, u školama, na fakultetima i stadionima, gdje god je politika tema, i gdje god netko ostane u manjini, ili još gore od toga, nedajbože, sam sa svojim stavom i mišljenjem. Ali pokušaj ubojstva na Markovu trgu s time naprosto ne može imati veze. Da bi individualni čin mogao biti tako tumačen, morala bi postojati nekakva, bilo kakva, makar i krajnje iracionalna, politička poruka. Ubojica nije, međutim, ništa umio reći. I time je stvar mnogo zlokobnija: svoju je žrtvu ostavio na savjest zajednice. Ili države koja nije od njega sklonila oružje.

'Mali' nametnik
Ulazeći u automobil primijetila je nešto neobično u vratima: Kada je shvatila o čemu se radi, preuzeo ju je strah
Digitalizacija
Modernizacija potrošačkog iskustva
Papir je prošlost, stiže era aplikacija