Takvo je društvo grozno, jezivo, kaotično i srećom ne postoji niti je ikada postojalo. Ali nije nemoguće da se dogodi i zapravo je tanka linija koja dijeli sadašnji svijet od njega. I zato je zastrašujuća i sama pomisao na distopiju. Riječ je o negativnoj ideji svijeta u kojem su zbog raznih razloga do maksimuma dovedene sve loše strane društva. Uglavnom ih karakteriziraju teški životni uvjeti, nezadovoljstvo, patnja, ekološke katastrofe, rat i nasilje, bolesti i zaraze, nedostatak resursa, društveni kolaps, loše politike, represija vlasti, tehnološki krah… Pa možda i više nego za bilo što drugo, za distopiju vrijedi poznata izreka Friedricha Nietzschea: “Imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine”.
Distopija svoje početke ima u literaturi s kraja 19. stoljeća, bum je doživjela u 20., a fascinacija njome ne jenjava ni danas. No više se ne objavljuju samo knjige te tematike, nego su se s vremenom pojavili i distopijski filmovi, stripovi, glazba, videospotovi, igre… Nastao je cijeli podžanr distopijske fikcije koji nam zapravo nastoji očitati lekciju. “Distopija je u detalje opisano nepostojeće društvo koje je uglavnom smješteno u vrijeme i mjesto za koje je autor pretpostavio kako će ga suvremeni čitatelj smatrati znatno gorim od društva u kojem sam živi”, napisao je teoretičar distopije, profesor Lyman Tower Sargent. Sama riječ “distopija” upućuje na nešto suprotno od idealne “utopije”, a zapravo kaos često nastane baš iz pokušaja uspostavljanja savršenog društva koje potom završi katastrofom i raspadom društvenih vrijednosti. Iako bi toj definiciji odgovarala i neka stvarna društva u prošlosti, poput vremena nacističke Njemačke, da bi se nešto nazvalo distopijom, mora biti nepostojeće, odnosno ostati samo u teoriji.
Zato su distopijska društva uglavnom smještena u blisku budućnost, iako to nije pravilo, a vrijeme radnje zapravo je najmanje relevantno jer, bez obzira na to u kojoj se godini odvija, distopija je uvijek usko vezana uz sadašnjost te se zapravo bavi njezinim problemima. Distopijska budućnost koje se ljudi plaše pokazuje koji su najveći strahovi današnjice i glavni problemi trenutačne društvene slike. Samo su naglašeni i prikazani u nekom drugom vremenu, no zapravo bi to veoma lako mogla biti i alternativna sadašnjost. Tako se distopijska fikcija u prvoj polovici 20. stoljeća uglavnom bavila pitanjima represivnih režima, sukoba, kontrole države te nejednakostima u društvu, očito pod snažnim utjecajem dva svjetska rata, hladnog rata, fašizma i komunizma… U drugoj polovici stoljeća takve brige već manje more ljude pa se zbog napretka tehnologije i straha od toga distopijska fikcija bavi pobunama strojeva i robota protiv ljudi te umjetnom inteligencijom. U novije vrijeme pak problemi na kojima se temelji kaos u distopijskoj fikciji jesu ekološke katastrofe, genetički inženjering, neplodnost...
Dugo se smatrala tek podžanrom znanstvene fantastike, a mnogi distopijski filmovi imaju elemente SF-a, poput izvanzemaljaca i pobunjenih strojeva. Može se kombinirati i s drugim podžanrovima, pa tako postoji horor-distopija, distopija sa superjunacima, postapokaliptična distopija, a s vremenom je konačno dobila status zasebnog žanra jer u njoj elementi SF-a zapravo nisu potrebni. Štoviše, najstrašnija je distopija baš ona koja najviše podsjeća na sadašnji svijet i zapravo je njezina svrha da upozori ljude koje im sve opasnosti prijete i što će se s društvom dogoditi ako se ne riješe problemi koji ga more.
Još su krajem 19. stoljeća neki romani imali distopijske elemente pa se jednim od začetnika žanra smatra Jules Verne. Njegovo djelo “Pet stotina milijuna: Rani Begum” preteča je distopijskih romana jer suprotstavlja dvije različite ideje utopije koje završe kaotično. Radnja, naime, prati dva lika, dvije suprotstavljene strane, i jedan cilj, potrošiti begove milijune. Francuski liječnik Sarrasin i njemački znanstvenik Schultze posljednji su potomci francuskog vojnika koji se skrasio u Indiji gdje se oženio neopisivo bogatom udovicom indijskog bega. Kada njih dvojica dobiju nasljedstvo, svaki ima drukčiju ideju kako ga potrošiti. Zbog loših higijenskih uvjeta koji su problem po cijeloj Europi, doktor Sarrasin odlučuje osnovati utopijski grad koji će imati svima dostupno javno zdravstvo. S time se profesor Schultz ne slaže te odlučuje stvoriti vlastiti utopijski grad u kojem će proizvesti oružje za uništenje Sarrasinova.
Uslijedilo je još nekoliko djela koja su imala elemente distopije, no prvi moderni distopijski romani jesu “Željezna peta” američkog književnika Jacka Londona iz 1908. te “Mi” ruskog autora Jevgenija Zamjatina iz 1921. Prvi govori o svijetu u kojem Sjedinjenim Američkim Državama vlada oligarhija koja želi uništiti srednju klasu. Radnja prati vrijeme tada bliske budućnosti od 1912. do 1932., a zapravo je riječ o kritici kapitalističkog društva. Zamjatin, pak, piše o dalekoj budućnosti u kojoj svi ljudi žive u “Jedinstvenoj Državi” kojom vlada vođa zvan Dobrotvor. Ona je nastala nakon Dvjestogodišnjeg rata na čijem je kraju upotrijebljeno oružje za masovno uništenje koje je izbrisalo gotovo cijelu ljudsku populaciju, a oni koji su preostali žive u staklu da bi ih Dobrotvor mogao nadzirati. Ljudi se razlikuju samo po dodijeljenim im brojevima, a glavni je lik D-503 koji nailazi na pokret otpora koji sanja o raspadu Jedinstvene Države. Zbog Zamjatinova izravnog aludiranja na staljinizam i totalitarizam, roman je zabranjen u Sovjetskom Savezu, gdje je objavljen tek 1988. Stoga je 1924. knjiga prvotno izdana u Parizu, a doživjela je i filmske adaptacije u Njemačkoj i Francuskoj.
Nije, naime, trebalo proći puno vremena da filmska industrija prepozna potencijal distopije. Gotovo sve knjige koje su u to vrijeme izdane doživjele su i ekranizaciju, a 1927. snimljen je prvi distopijski film koji nije nastao prema književnom predlošku, “Metropolis”. Riječ je o kapitalnom djelu kinematografije općenito koje je izrazito utjecalo na razvoj distopijskog filma, a radnja se odvija u gradu koji je podijeljen na one koji žive u luksuzu na površini i jedina im je zadaća da misle te na one koje žive u podzemlju i teško rade kako bi omogućili funkcioniranje lagodnog života “gore”. Film koji potpisuje Fritz Lang prati ljubavnu priču između radnice Marije i mladića Fredera iz više klase čiji otac upravlja cijelim gradom, a pojavio se netom nakon objave “Željezne pete” i romana “Mi”, s kojima je udario temelje moderne distopije. Izravno su utjecali i na nastanak dvaju najpoznatijih romana u povijesti distopije, “Vrli novi svijet” i “1984.” engleskih književnika Aldousa Huxleya i Georgea Orwella.
“Vrli novi svijet” prikazuje utopijski London 2540. godine, kada su svi ljudi sretni i zdravi te tehnološki napredni. No, zapravo je riječ o parodijskom prikazu utopijske fikcije jer su ljudi u romanu sretni isključivo zato što su se prepustili opijatima i promiskuitetnom seksualnom ponašanju, a “izvori nezadovoljstva” poput obitelji i religije više ne postoje. Huxley kritizira konzumerizam, masovnu proizvodnju i prepuštanje svjetovnim užicima te izražava brigu o putu kojim se kretao svijet njegova doba. Životu u vrlom novom svijetu suprotstavlja ljude rođene u rezervatu daleko od napredne civilizacije koji imaju sasvim drukčije vrijednosti i poglede na život. Roman je imao jak utjecaj na pop-kulturu te je doživio nekoliko ekranizacija, a svjedoči i o utjecaju distopije na glazbu. Engleska heavy metal grupa Iron Maiden, primjerice, objavila je 2000. album nazvan upravo “Vrli novi svijet”, a distopijski su i albumi “Amused to Death” i “Radio K.A.O.S.” Rogera Watersa te “The Final Cut” i “The Wall” Pink Floyda koji se bavi otuđenjem u svijetu. Tu su i albumi “Kid A” i “OK Computer” Radioheada te “Mylo Xyloto” Coldplaya koji govori o dvoje ljubavnika koji pokušavaju preživjeti u distopijskom društvu.
No, nijedan distopijski roman nije nadmašio utjecaj koji je na pop-kulturu imala Orwellova “1984.”, objavljena 1949. godine, jedan od najvažnijih romana 20. stoljeća koji je snažno oblikovao sva buduća distopijska ostvarenja. Kritizira totalitarizam kroz priču o svijetu 1984. godine koji je nakon atomskog rata podijeljen u tri velike superdržave u stalnom sukobu, Oceaniju, Euroaziju i Orijentaziju. Radnja prati službenika Winstona Smitha iz Londona koji je zaposlen u Ministarstvu istine, a posao mu se sastoji od “ispravljanja povijesti” tako da odgovara režimu. U Oceaniji se, naime, koristi snažna propaganda da bi se kontroliralo masu, a glavni je diktator Veliki Brat. Partija koja sve nadgleda pod njegovim je budnim okom jer on pomoću televizora u svakom kućanstvu vidi sve što ljudi rade. Kada glavni lik postaje nezadovoljan svojim životom, protivno pravilima uzlazi u vezu s kolegicom te se zajedno priključuju pokretu otpora. No, ipak budu uhvaćeni te ih vlast muči i ispire im mozak, nakon čega Smith rezignirano zaključuje da “voli Velikog Brata”. Roman je također imao nekoliko ekranizacija, a i snažan utjecaj na glazbu, pri čemu su najpoznatije pjesme “Future Legend”, “We Are The Dead”, “1984” i “Big Brother” s albuma “Diamond Dogs” Davida Bowieja.
Zanimljivo je, pak, da su ta dva kapitalna djela distopije, “Vrli novi svijet” i “1984.”, zapravo sasvim suprotna. Dok Huxley pomalo konzervativno strepi od propadanja institucije obitelji te smanjenja važnosti religije u životima ljudi, Orwell upozorava na represiju seksualnosti i cenzuru, a riječ je o “raspravi” koja je aktualna i dan-danas.
Dva kapitalna djela distopije, “Vrli novi svijet” i “1984.”,uopće nisu suprotna. I Huxley i Orwell strepe zbog propadanja institucije obitelj. Autor osvrta je zaboravio da u 1984. djeca špijuniraju svoje roditelje jer ih se uči da vole samo Velikog Brata. Jedina je značajna razlika da je u Vrlom novom svijetu materijalno obilje, a u 1984. oskudica.