Igor Lah, jedriličar, biznismen i – vjerojatno najveći kolekcionar u regiji za Nedjeljni Večernji list ispričao je životnu priču. Pokraj kormila jedrilice s kojom je dva puta bio svjetski prvak, u marini u Rovinju, netom nakon završene regate kaže: – S ovom jedrilicom RC44 prošao sam cijeli svijet. Moj Team Ceeref natjecao se u Omanu, Dubaiju, San Diegu, Miamiju, Švedskoj, na Bermudi... – govori Lah. Na regati, u trenutku kad smo razgovarali, bio je – vodeći. Riječ je o prestižnoj svjetskoj regati u karbonskim jedrilicama. Jedrenje je i sport mecena, a ovdje se biznismeni međusobno natječu. Oni kormilare, a u posadi su prekaljeni morski vukovi, profesionalci, znalci, razvikani svjetski jedriličari, vlasnici olimpijskih medalja, višestruki pobjednici America’s Cupa... Jedriličarska krema.
Zaobišao Bermudski trokut
Spomenuli ste Bermudu. Jeste li prošli jedrilicom kroz Bermudski trokut?
– Haha, nisam.
Koja je vaša teorija, što se u Bermudskom trokutu zaista događa?
– Nemam teoriju, ne vjerujem u priče o misteriji.
Ali ipak tamo niste jedrili, zaobišli ste trokut?
– Tako je, sigurno je sigurno – kaže veselo Lah.
Riječ je o čovjeku koji je bio vlasnik jedne od najvećih privatizacijskih korporacija, u posljednja dva desetljeća sudjelovao je u restrukturiranju više od sto tvrtki. Sa suprugom Mojcom ima jednu od najvećih privatnih zbirki umjetnina u državi, vlasnik je ljubljanskog TR3 nebodera (Trg republike 3) preko puta slovenskog parlamenta, a prema procjenama magazina Manager na šestom je mjestu najbogatijih ljudi u Sloveniji s bogatstvom koje premašuje 150 milijuna eura. U razgovoru je vrlo opušten. Jednostavan. Pristupačan.
– Da bi se čovjek obogatio, uspio u biznisu, mora biti takav. Jednostavan. Ako si dobar kao čovjek, bit ćeš dobar i u biznisu. Uspjet ćeš. Ako si komplicirana osoba, komplicirano će ti biti i u poslu. Mnogi su mi se uspješni poslovni ljudi koje sam upoznao svidjeli. Vrlo su jednostavni, a riječ je o vrlo bogatim ljudima. Super je razgovarati s njima, družiti se...
Za biznismene koji su uspješni često kažu da su lopovi, a za one neuspješne: “Ah, luzeri”. Nikako nije dobro?
– To je ideja koja proizlazi iz nekih bivših vremena. Pogledajte što rade u Americi, najjače kompanije potekle su iz garaže. Tu se ne pita kako i tko je došao do vrha. Za njih su to uspješni ljudi, i takvima skidaju kapu. U Sloveniji je poslovna klima drukčija, mnogi uspješni otišli su van, preselili svoje tvrtke na mjesta gdje su im vrata otvorenija nego kod kuće.
Tko je u biznisu, po vama, napravio najviše?
– Eto, Bill Gates. I on je počeo iz garaže. Imao je pravu ideju u pravo vrijeme. Tajming je u biznisu najvažniji. Da si s pravom idejom na pravom mjestu u pravo vrijeme. Koga ste upoznali od svjetskih biznismena?
– Larry Ellison (Oracle i Tesla, nap. a.) jedrio je sa mnom u istoj klasi. Pa sada je s nama u Rovinju i Chris Bake, jedan od najuspješnijih trgovaca naftom na svijetu. Divan čovjek.
Kako ste krenuli u biznis, kada ste počeli?
– U dvadesetim godinama svog života, u doba privatizacije u Sloveniji. Činilo mi se, kao mladom, da trebam nešto napraviti i krenuo sam u tom smjeru.
Koliko danas imate zaposlenih?
– U svim mojim tvrtkama ima oko 800 zaposlenih. Glavna nam je djelatnost Staklarna Hrastnik. Imam i tvrtku za nekretnine Ceeref sa sjedištem u Luksemburgu, projekte u Italiji, kiruršku bolnicu u Ljubljani, ured u Švicarskoj…
Kako gledate na situaciju u kojoj se našao najpoznatiji hrvatski biznismen Ivica Todorić?
– Žao mi je što se to dogodilo… ali padovi su također dio poslovnog svijeta.
Što treba paziti gospodarstvenik da mu se ne dogodi pad? Gdje je teren sklizak? Mora li politika biti uz biznismena?
– Ne, politika ne mora biti uz biznismena, ali super je ako nije – protiv njega. A što se tiče Todorića, bez obzira na politiku, dugovi njegove tvrtke jednostavno su bili previsoki. Ako radiš na dug, sigurno je da će te on i stići. Prije ili kasnije.
Koje su vam strasti?
– Jedrenje i umjetnost. A usto moram raditi pa i posao...
Kako ste počeli s kolekcionarstvom? Skupljate djela suvremene umjetnosti.
– Supruga Mojca i ja krenuli smo u taj svijet polako. Prvo smo počeli skupljati slovenske autore, naše lokalne. I onda smo malo pomalo prešli na najutjecajnije svjetske autore i naša je kolekcija rasla. Koji je vaš period?
– Umjetnine od 90-ih pa naovamo. Kad je riječ o umjetninama koje su starije, iz perioda 70-ih ili 80-ih, zakasnio sam, jer najbolji autori tog vremena danas su preskupi. Ponekad, kao kolekcionar, moraš i nešto ostaviti drugima jer resursi su nam svima limitirani. Ne mogu svi sve imati. Nažalost, ali tako je.
Tko vam je najdraži slovenski autor?
– Zoran Mušič. Mislim da je on naš najvažniji autor i siguran sam da tek dolazi vrijeme u kojem će njegovim djelima porasti vrijednost, umjetnička pa i novčana. Možda već za nekoliko godina. Za sada ima dobro tržište u inozemstvu. Cijene djela su danas, gledano kolekcionarskim naočalama, vrlo povoljne – između 10 i 50 tisuća eura.
Koje hrvatske autore imate u kolekciji?
– Edu Murtića. Poznajem dobro njegovu obitelj, vrlo su mi dragi. Inače, želio bih skupiti djela najvažnijih svjetskih suvremenih umjetnika koji se uklapaju u koncept moje zbirke, a potom i slovenskih umjetnika. Skupljanje radova hrvatskih umjetnika ipak prepuštam hrvatskim kolekcionarima.
Izlažete li kolekciju u Sloveniji?
– Naravno. Ali ne samo radove iz kolekcije. Svake godine pripremamo izložbe u Sloveniji. U našem poslovnom tornju nasuprot parlamenta pripremili smo izložbe nekoliko najboljih modernista na svijetu. Izlagali smo autore poput razvikanog Roberta Mapplethorpea, Mimma Paladina, Tonyja Cragga, Ilye i Emilije Kabakov, Richarda Deacona, Bernda i Hille Becher i mnogih drugih…
Zbog slike odmah na put
Koja je najpristupačnija umjetnina koju imate u kolekciji? Koja joj je cijena?
– Imam jednu sliku od 400 eura. To je u tom svijetu – jeftino. Novac ponekad nije bitan. No, takve su situacije ipak rijetkost. Nažalost, odlične stvari obično su skupe. U regiji, u zemljama bivše države, koliko je privatnih kolekcionara ispred vas? S većim kolekcijama?
– Gledajući kolekcionare međunarodne suvremene umjetnosti, mislim da ih nema.
Najjači ste?
– Da, vjerojatno… ali opet gledajući kolekcionare međunarodne suvremene umjetnosti. Poznajem kolekcionarku iz Hrvatske, gospođu Nedu Young koja živi u New Yorku. Znam da je njezina zbirka jako dobra, no ne i što točno je u njoj.
Zbirka Lah uskoro će, nadam se za dvije godine, biti izložena u novom muzeju suvremene umjetnosti na Bledu. Pri kraju smo pribavljanja potrebne dokumentacije i nadamo se skorašnjem početku gradnje. Muzej je dizajnirao svjetski poznati britanski arhitekt David Chipperfield.
Koja vam je najdraža, možda nužno ne i najskuplja, ali – umjetnina koja vam je prva ispred svih ostalih u kolekciji?
– To je nemoguće reći. Ima ih nekoliko koje su mi nevjerojatno drage, ali teško je jednu odabrati.
Što se događa kada pronađete umjetninu koju želite imati u kolekciji? Nekog “kapitalca” koji vam je nadohvat ruke? Javi li se tada strast?
– Događa se. Godišnje dva ili tri puta. No, ako nešto mora biti u zbirci, ako smatram da je takvoj umjetnini mjesto u kolekciji, svakako se potrudim.
Postoji li kod kolekcionara toplo-hladni odnos? Strast dok ne obavi transakciju, a kad napokon nabavi kapitalno djelo, ta strast nestane? Pa krene potraga za novim kapitalcem?
– Ne znam, možda je to i bolest, haha... U mojem slučaju, imam viziju što mi se sviđa. I ako je to bitno u umjetnosti, u tom vremenu, i ako mi je dostupno, onda to moram nekako i – nabaviti. Gdje ste najdalje išli po sliku? Sjeli u auto i otišli...
– Jednom me zvala moja galeristica i rekla: “Trebaš doći u Pariz, vidjeti nešto”. I otišao sam, samo da vidim tu sliku.
Automobilom?
– Ne, išao sam avionom... Nekadašnji nogometaš Varaždinac Davor Vugrinec u našoj je zemlji na glasu kao znalac kolekcionar.
Poznajete li se?
– Pogledao sam njegovu izložbu koju je imao u Narodnoj galeriji u Ljubljani. Kolekcija mi se svidjela. Skupio je lokalne autore, starije majstore, a meni je ipak druga tema kolekcije, suvremena umjetnost.
Kakvi su vaši odnosi s Hrvatskom?
– Živim u Švicarskoj pokraj grada Zuga. Rijetko sam u Hrvatskoj. Ali, za Jadran me veže djetinjstvo. Čak sam naučio plivati u Hrvatskoj. Zanimljiva je to obiteljska priča, kad sam s bakom Franckom išao na Krk, ona me tada naučila plivati iako sama nije znala plivati! Bila mi je vrlo draga. Nakon toga godinama sam trenirao plivanje. Bilo je to u doba osnovne škole koju sam pohađao u Ljubljani. Moj najbolji rezultat je peto mjesto na slovenskom prvenstvu. Imao sam tada 13 godina.
Četiri puta završio u moru
Vratimo se na – jedrenje.
– Može! Jedrenje je najljepše, o tome najviše volim govoriti...
Spomenuli ste da ste se natjecali i u Omanu, kako je tamo? Rijetki ćemo ga vidjeti.
– Bilo je super, jako mi se svidio Oman. Teško da bih tamo živio, ali priroda je izuzetna. Za odmor, na tjedan dana, super. I natrag – doma. I nije samo more, i unutrašnjost je vrlo lijepa.
Jeste li kad plovili sami?
– Ne. Ja sam kormilar. Ponekad je taj zadatak na brodu, pogotovo tijekom natjecanja poput Adrisova 44Cupa, vrlo kompliciran jer posao je vrlo stresan. Kad vjetar stalno mijenja smjer. Malo lijevo, malo desno, tad je najteže. Evo, danas, u jednom smo trenutku na regati bili zadnji, pa prvi, pa drugi... Odahnuo sam maloprije kad je bio kraj.
Što je najteže na pučini?
– Pogoditi kako uhvatiti vjetar. Ne trebam se brinuti ni o kakvim drugim problemima, nego samo kako ploviti. Razmišljati kako pobijediti protivnika. Najbitnije je da ono što radim, radim sa srcem. Bio to biznis, sport, što god čovjek radi... Da pokušam u tome biti – najbolji. Uvijek se natječem, pokušavam biti bolji, bolji i bolji. Zato mi se sviđa ovaj sport. I ide mi...
Na regati u kojoj se natječete sudjeluju mnogi biznismeni poput Huguesa Lepica, investicijskog bankara koji je bio 22 godine u Goldman Sachsu, švedskog milijardera s Forbesove liste Torbjörna Törnqvista, Rusa Vladimira Porošikina... Kako se međusobno natječete, što dobiva pobjednik? Postoji li neka inicijacija, tradicija? Među vama, vlasnicima momčadi?
– Kad pobijediš na Svjetskom prvenstvu ili osvojiš sezonu, onda te – bace u vodu. I za to treba biti spreman, mobitel na suho, sat, novčanik... Sve ostaviš na kopnu ako znaš da bi mogao toga dana i konačno osvojiti titulu. Koliko su puta vas gurnuli u more? – Četiri. Dva puta bio sam svjetski prvak, dva puta osvojio sam sezonu. Posljednjih godina uvijek smo na podiju, ide nama dobro...
Koja je tajna uspjeha?
– Trudim se da su svi u posadi sretni. Pa, evo, imamo i vlastitu kuharicu Antonelu koja na utrke dolazi iz Napulja.
Što najbolje sprema Antonela?
– Tiramisu. Možda nam i zbog toga tako dobro ide...
Što je sljedeće što vas čeka?
– Pranje broda! Utrka traje, sve mora biti spremno za ujutro...
