Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Jedan + jedan = više brzina

U ljeto 2011., u danima kad je Hrvatska završila pristupne pregovore s EU, jedna analiza globalne banke koja je nagađala kako bi se euro mogao podijeliti na dvije brzine, jedan euro za jezgru, a drugi za periferiju, zvučala je kao blasfemija. Točno 40 summita kasnije, Europa prvi put raspravlja o dvjema brzinama
15. ožujka 2017. u 09:00 0 komentara 307 prikaza
EU
Foto: Reuters/PIXSELL

Sastanak Europskog vijeća prošloga tjedna bio je “jubilarni” četrdeseti summit Europske unije koji sam pratio kao dopisnik iz Bruxellesa. Ta okrugla brojka vratila me u sjećanju na moj prvi summit, u srpnju 2011., koji je, naravno, kao i toliki drugi i prije i poslije, bio krizni, izvanredno sazvani sastanak na vrhu zbog krize u Grčkoj i u eurozoni.

U izvještaju koji je najavljivao summit tada smo se, ovdje u Večernjem listu, fokusirali na naizgled radikalnu, a u to doba u Hrvatskoj (koja je upravo bila završila pristupne pregovore) možda i blasfemičnu tvrdnju da bi euro, a onda i sam EU, mogao biti spašen ako se uvedu “dvije brzine”. Kontrolirani raspad eura na dvije valute. Naravno da to nije bilo odlučeno na tom summitu, nije bilo ni u raspravi ni na dnevnom redu, ali u javnosti je postojala takva ideja, analizirali su je ekonomisti iz globalne banke HSBC, izračunavši da bi u slučaju lomljenja jedinstvene valute na dva dijela jedan euro (periferni euro) vrijedio 3,4 kune, a drugi euro (centralni euro) 9,5 kuna. Periferni euro, zamišljala je ta analiza, koristile bi Grčka, Italija, Portugal… Centralni euro bio bi snažnija valuta uspješnijih zemalja kao što su Njemačka, Nizozemska, Austrija, Finska…

Bio je to, naravno, zamišljeni scenarij, razmišljanje izvan političkih i drugih formalnih okvira, ali scenarij i razmišljanje utemeljeni na tadašnjoj stvarnosti u kojoj je odjednom svima postalo kristalno jasno da nemaju sve članice eurozone jednaku sposobnost zaduživanja na tržištu, a nemaju je jer su različite, nejednako produktivne i konkurentne, nejednako fiskalno uređene pa ipak povezane u ekonomsku i monetarnu uniju koja istodobno nije i fiskalna unija (što je i 2011., a i danas, sistemska greška koja ne mora, ali može izazvati eksploziju).

Sjećanje na taj moj prvi summit iz vrućeg ljeta 2011. nije nevažno jer pokazuje koliko su ideje, koje su nekoć zvučale kao blasfemija, postale nešto što nam danas izgleda kao normalne, prihvatljive ideje za raspravu o budućnosti Europe.

Danas, četrdeset summita kasnije, lideri 27 država članica koje ostaju u EU nakon izlaska Velike Britanije spremni su podržati novu rimsku deklaraciju u čijem nacrtu kažu da “shvaćaju da se neki od nas mogu zbližavati brže i dalje u nekim područjima”. Europa u dvije brzine ne samo da je danas na stolu kao legitimna tema za raspravu, nego je to scenarij koji dobiva zalet činjenicom da ga podržavaju praktički sve zemlje osnivačice EU.

Nitko to zasad ne želi reći, jer detalji takvog hipotetskog scenarija još nisu niti mogu biti poznati, ali tko može jamčiti da u Europi u dvije brzine neće, s vremenom, zapravo doći i do kontrolirane diferencijacije eura u dvije brzine? Do stvaranja eura za bogate, gdje će onda biti stvorena prava fiskalna unija, te do stvaranja “eura za siromašne” (samo ga nemojte tako nazvati), gdje će zbog manjih međusobnih razlika tj. veće usklađenosti država korisnica te valute opet i među njima moći biti stvorena fiskalna unija?

zastava EU Borislav Ristić Prva, druga, rikverc... Hrvatska? merkel, hollande, Rajoy, Gentiloni Summit Europske unije I Nutella je u EU već u dvije brzine

U teoriji, uvijek su postojala jednostavna i laka rješenja za spas eurozone. Jedno od njih je transferna unija, što znači da čitava eurozona servisira i jamči za dugove svih svojih članica. Ali u praksi to nikad u ovakvoj eurozoni nije bilo niti će biti izvedivo. Nijemci, primjerice, ne samo da nikad na to nisu pristali, nego im je izričito obećavano da se to nikad neće dogoditi. Jednako je vjerojatno da Bavarsku pogodi epidemija gladi koliko i da mi transferima novca spašavamo druge unutar europske monetarne unije – govorio je 1992., nakon sporazuma u Maastrichtu, bavarski političar Edmund Stoiber. To samo dočarava koliko je ideja transfera novca iz Njemačke u, primjerice, Grčku nezamisliva u Njemačkoj. Ali ideja transferne unije s Nizozemskom ili Finskom, ne s Grčkom ili Portugalom? To bi im vjerojatno bilo lakše zamislivo. I to je suština ideje o Europi u više brzina.

Da bi ideja europskih integracija opstala i pronašla novi smisao u novim globalnim okolnostima (Brexit, Trump, neoimperijalistička Rusija, sve asertivnija Kina) nužno je ići u dublje povezivanje na raznim područjima od fiskalne (transferne) unije, zajedničke obrane, zajedničke azilantske politike… Ali sve je jasnije da ne može svih 27 članica EU ići u takvo dublje povezivanje jer, jednostavno, ili nisu na dovoljno ujednačenom stupnju razvoja i pripremljenosti za dublje integriranje ili politički ne žele ići u tom smjeru. S takvim premisama, jedan plus jedan jednako je - više brzina.

Hoće li to donijeti više dobroga ili lošega Europi? To je jedno od velikih pitanja ove, 2017. godine.

>> Ovog mjeseca u Rimu se rađa nova Europska unija s 27 članica

>> Ako u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj i Nizozemskoj pobijede euroskeptici – uzalud nam besplatni roaming

Advent u Zagrebu
Adventska karta
Gdje je najbolje partijati s ekipom, koja mjesta kriju najbolju zabavu za klince, a doznajte i gdje počastiti poslovne partnere
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.