Nije nepoznato da ima župa u kojima vjernici nisu zadovoljni svojim župnikom ili kapelanom. I s vremena na vrijeme pojave se problem i napetosti koje se preliju preko granica župe i tada se u pravilu netko od “pravovjernih” pobrine da to postane prvorazredni nacionalni i crkveni problem.
Takav primjer sad imamo u župi Luka na Dugome Otoku u Zadarskoj nadbiskupiji, odakle su vjernici alarmirali medije, koji su odmah pokrenuli harangu protiv župnika. A radi se o ključu. Da, pročitali ste dobro – radi se o običnom ključu. I to ključu od crkvenih vrata. Budući da župnik Tomislav Vlahović ne živi u Luci, ključ je bio kod jedne mještanke, koja se brinula za crkvu. Takvih primjera ima na stotine. No, kada je župnik htio jednoga dana doći do ključa, kako bi u crkvi služio misu gostima iz Slavonije, odakle i sam potječe, njegova mu sakristanica taj ključ nije htjela dati. I takvih primjera ima.
Naime, mnogi će župnici posvjedočiti da im se u pastoralnoj praksi dogodi da se neki od njihovih pomoćnika naprosto otmu kontroli i slikovito rečeno zauzmu više teritorija nego što im pripada. Čak i da postanu župnik nad župnikom, što je u ovome slučaju očito riječ, jer je sama župljanka javno posvjedočila da je vlč. Vlahoviću odbila dati ključ od crkve. Na što je on burno reagirao. Dakako, i svećenika ima raznih naravi i osobnosti. Na Vlahovićevu su se žalili i neki već ranije, pa je čak u tijeku i sudski postupak jer je, dok je službovao u Vojnom ordinarijatu, sam regulirao prometne propise u Benkovcu. No o tome će sud reći svoj pravorijek i sada je prerano bilo što o tome govoriti.
U svojemu pismu župljani pišu i da priča protiv korone i da ne provodi protupandemijske mjere, što danas itekako može biti inkriminirajuća optužba jer tko se usudi posumnjati u sve ovo s koronom i te sumnje javno izreći, u velikoj je opasnosti da ga se prokaže kao neprijatelja sistema jer je taknuo u novo sveto ideološko leno. No, slučaj je htio da se istih dana kada je u javnosti pokrenuta haranga protiv svećenika koji traži natrag ključeve svoje crkve pojavi i status na Facebook profilu isusovca p. Petra Nodila, koji nema nikakve veze s ovim slučajem, ali je znakovito podudaran. On, parafrazirajući nepoznata autora, objavljuje nesvakidašnju molbu svećenika koji je molio da ga se imenuje župnikom: “Preuzvišeni oče biskupe, podnosim vam ovu molbu budući da znam da je župničko mjesto u velikoj i važnoj župi B. upražnjeno. Smatram da bih bio dobar kandidat za to mjesto. Kako ćete teško doći do pouzdanih informacija o mom radu u dijaspori, odlučio sam biti potpuno iskren. Ovako bih opisao svoj svećenički i pastoralni rad. Održao sam mnogo uspjelih propovijedi, a postigao sam i manji uspjeh kao pisac. Kažu da sam dobar organizator. Uvijek i svagdje bio sam vođa. Navršio sam pedeset godina i nikada nigdje nisam bio propovjednik dulje od tri godine. Neka sam mjesta napustio nakon što su moje propovijedi uzrokovale nemire i pobune. Moram priznati da sam tri, ili četiri puta, bio u zatvoru, ali ne zbog ozbiljnih prekršaja. Nisam osobitog zdravlja, iako mogu još dosta dati. Uglavnom sam propovijedao po manjim crkvama, ali one su se nalazile u velikim gradovima. U gradovima gdje sam propovijedao, nisam se baš slagao s crkvenim poglavarima. Neki su mi prijetili, a neki me i fizički napali. Ne vodim uredne bilješke. Poznat sam po tome da zaboravljam koga sam sve krstio. Ako ipak mislite da bih vam mogao biti od koristi, obećavam da ću dati sve od sebe da vam dobro služim”.
Biskup je, dakako, piše p. Petar Nodilo, ostao zaprepašten prijedlogom! Da uzme u obzir boležljivog, buntovnog, rastresenog, bivšeg sitnog kriminalca koji je robijao po tko zna kakvim zatvorima? “Pa jeste li vi normalni?” vikne na kraju biskup na savjetnika koji je čitao molbu. “Kako se uopće zove taj baja”? Savjetnik ga pogleda i mrtav ozbiljan okrene molbu s potpisom prema biskupu: “Preuzvišeni, potpisao ju je apostol Pavao!” Doduše, u toj priči nedostaju ključevi. Oni se nalaze između redaka. Baš kao što se između redaka svega što se dogodilo na Dugome Otoku osim nesnošljivosti prema „dugootočkom baji“, može iščitati i nesnošljivost prema cjelokupnoj Crkvi. Ne samo kod onih izvana koji se naslađuju takvim ekscesima, nego i onih iznutra, tj. samih vjernika koji se kunu da Crkvu ljube više od njezinih pastira. A u stanju su joj napraviti golemu štetu samo zbog obična ključa.
Hoće li se ikada dogoditi da Darko Pavičić zaključi da je moguće da je neki crkvenjak učinio nešto pogrešno?