Krunoslav Prates bio je poznati lik u hrvatskoj emigraciji u Njemačkoj, ali i šire. Bio je aktivan politički emigrant, pa i radikalan. Bilo je onih koji su mi govorili da su na njega kao na jugoslavenskog doušnika sumnjali već tada, za vrijeme emigracije, što se dokazalo godinama poslije, kad je na njemačkome sudu osuđen za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Prates je bio jedan u nizu emigranata koje je jugoslavenska tajna policija ubacila među emigrante, ili je među njima vrbovala nove agente koji su pratili, izvješćivali, pripremali teren za ubojstva, a neki su poslani i da ubijaju.
Pišem sve ovo jer se nanovo u nekim krugovima raspravlja o tome tko stoji iza bombaškog napada u prosincu 1975. godine na newyorškome aerodromu LaGuardia kada je eksplodirala podmetnuta bomba. Poginulo je 11 ljudi i njih još 74 bilo je ranjeno. Američke službe do danas nisu uspjele dokazati tko je odgovoran za taj teroristički čin. Sumnjalo se na ekstremnu hrvatsku emigraciju. Sumnjalo se na pokojnog Zvonka Bušića i njegovu suprugu Julienne, što su oni višekratno nijekali i odbacivali optužbe. U američkim medijima spominjala se i Palestinska oslobodilačka organizacija, pa Židovska obrambena liga, pa nekakvi neimenovani teroristi iz Portorika... Uglavnom, puno nagađanja, a nikakvih konkretnih dokaza da bi se uprlo točno na nekoga i na kraju ga i osudilo za takav gnjusni zločin.
Kolega Igor Alborghetti objavio je prije pet godina jako zanimljiv članak koji baca novo svjetlo na taj događaj i ima veze s mojim početkom i Pratesom. On je, naime, prenio širi članak koji je objavljen u američkom tjedniku New York Observeru o bombaškom napadu na LaGuardiji. I kako je naveo: “S novom, senzacionalnom tezom: razornu je bombu kućne izrade, zapravo, postavio agent jugoslavenske tajne službe UDBA-e infiltriran u redove tadašnje ekstremne hrvatske emigracije. To je učinjeno kako bi se američke vlasti, prije svega njen represivni aparat, potaknule na veliki obračun s jugoslavenskom političkom emigracijom u Sjedinjenim Državama.” Autor originalnog članka John R. Schindler, povjesničar i ekspert za obavještajne službe. Gotovo deset godina radio je u najtajnijoj američkoj obavještajnoj agenciji – Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji (NSA). Schindler je bio tamo obavještajni analitičar i stručnjak za protuobavještajnu zaštitu. Nakon toga dobio je katedru na prestižnom Naval War Collegeu, najvišoj ratnoj školi američke mornarice. Otada se bavi nizom sigurnosnih tema, uključujući djelovanje islamskih terorista na Balkanu i bilo je najavljeno da upravo piše knjigu o mreži jugoslavenskih tajnih službi na teritoriju SAD-a.
Schindler je tada u članku objašnjavao i širi kontekst tadašnjih odnosa. Alborghetti prenosi: “U mnogim gradovima u SAD-u, kaže, trajao je tajni rat između ekstremne hrvatske emigracije i komunističkog režima u Beogradu. Emigranti su agitirali, protestirali, otimali zrakoplove, postavljali paklene naprave, napadali ambasade i jugoslavenske diplomate. Odgovor Beograda bile su akcije agenata državne sigurnosti na teritoriju SAD-a, ali i drugdje u svijetu. Zastrašivanja i ubojstva ljudi, koji su bili označeni kao radikalni emigranti, bila su izvedeni po klasičnim modelima tajnih ili “crnih” operacija u inozemstvu. Oko 15 takvih ubojstava izvedeno je na državnom teritoriju Sjedinjenih Država, ali nijedno nije, piše John Schindler, riješeno.
Jugoslavenski agenti, istodobno, nadmudrivali su se s američkim obavještajnim službama. Schindler otkriva, bez navođenja izvora, da su agenti UDBA-e, s konkretnim zadacima likvidacija emigranta, gotovo redovno kontaktirali FBI i nudili usluge kad bi stigli u SAD. Amerikanci su željeli ljude koji su ih mogli informirati o događajima i namjerama ekstremne emigracije u Sjedinjenim Državama s područja tadašnje SFRJ. S određenom razinom zaštite FBI-a, agenti UDBA-e mogli su obaviti zadaću, eliminirati svoj cilj i izvući se bez ikakvih ozbiljnih problema. Korist je, očito, bila obostrana.
Veći dio emigrantskih organizacija, prosuđuje američki analitičar u svome tekstu, bio je ozbiljno premrežen jugoslavenskim agentima. Objašnjava da je zbog toga gotovo nemoguće reći koje su operacije emigrantskih skupina zaista bile autonomno osmišljene, a koje je, zapravo, vodila ili barem sugerirala UDBA. “Oni nisu napravili ništa što je imalo dovelo do sloma Jugoslavije, ali su svakako napravili puno da bi se otpor hrvatskih emigranata protiv jugoslavenskog režima izjednačio s fanatizmom, terorizmom i ubojstvima”, zaključuje.”
Iako je tada najavljeno da John R. Schindler piše knjigu o ovome slučaju i da će u njoj otkriti ime agenta UDBA-e, to se (još) nije dogodilo. A bilo bi jako dobro znati. Ako je sve točno što je Schindler naveo. Ono što je sigurno: jugoslavenska tajna policija duboko se infiltrirala u redovima hrvatske političke emigracije, ali i ne samo hrvatske. U sličnoj ili istoj situaciji bili su i pripadnici drugih emigracija s prostora bivše Jugoslavije koji su bili sumnjivi tadašnjem jugoslavenskom režimu, pa ih je trebalo bar staviti pod nadzor. U tadašnjim jugomedijima odabrani novinari pripremali su tekstove koji su pravdali ubojstva emigranata u Titovo ime. Kao, bio je to još jedan obračun unutar ustaške emigracije.
Tako je lako moguće da su Hrvati krivi za ovaj teroristički čin. Samo je pitanje tko ih je na to potaknuo, ohrabrivao, opremio, radikalizirao… To ih ne oslobađa odgovornosti, ali je jako važan element u cijelome slučaju. Jer su takvi teroristički ispadi svakako išli na ruku Titovu režimu!
ti isti i dan danas,kroje i oblače po HR..