Naslovnica Premium

Je li se netko zapitao kamo vodi autocesta lijevo nakon Vrgorca?

Još svi ne shvaćaju da je gradnja cesta koje će stvoriti 
biznis i blagostanje 
bila besramno obmanjivanje?
07. kolovoza 2014. u 12:00 4007 prikaza
autocesta
Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL

Ovih dana opet se nešto počelo šuškati da se Vlada nećka te da će možda odustati od davanja oko 1000 kilometra autocesta u koncesiju. Teorija je poznata: ako Vlada primijeti neke male pritiske te ako pomisli da će izgubiti političke poene, jednostavno će odustati od pomno pripremanog projekta. Ne bi bilo prvi put. Takvih primjera bilo je napretek. Međutim, ako je zaista istina da se Vlada nećka te da će možda odustati od cijelog posla, onda treba reći da je duboka i opasna iracionalnost zaista pobijedila logiku zdravog, prirodnog izbora u situaciji kad su sve druge opcije lošije.

Nažalost, hrvatske autoceste građene su toliko raskošno, bez proračuna temeljenih na realnim predviđanjima te uz toliko preskupih kredita da se zapravo spašavamo sa 3 milijarde eura, koliko bismo za autoceste mogli dobiti. Stanje u hrvatskom proračunu takvo je da drugih opcija za budućnost autocesta nema.

Što smo to, ljudi moji, zapravo napravili? Iz nekog razloga hrvatski političari obje političke opcije, i lijeve i desne, počeli su propovijedati religiju prometnog povezivanja zemlje. Bila je to zapravo šarada u kojoj su narodu prodavali vjerovanje u šarenu laž da će prometno povezivanje, koje će financirati država, samo po sebi donijeti gospodarski rast i prosperitet; promet će dovesti biznise i turiste, rast će cijena nekretnina i svi će magijom građenja autocesta postati sretniji i bogatiji. U pozadini te “I love autocesta” ideologije krilo se skupljanje političkih bodova, guranje superprofita ne baš sposobnim, ali politički dobro povezanim građevinskim poduzetnicima i političko uhljebljivanje na svim razinama – od uprava autocesta do naplatnih kućica.

Iako je svima koji su se vozili autocestom prema jugu bilo jasno da srednjoročno gledano autocesta nema ekonomskog opravdanja nakon Splita, pa čak ni nakon Zadra izvan sezone, nacija je “udarnički”, gradeći autoceste tuđim novcem, slavila nove velike proboje u kamenim pustopoljinama – Šestanovac, pa Ravča, pa Vrgorac... I onda veliki finale: stiglo se i do Ploča! I nitko se nije opterećivao činjenicom da se iza Splita izvan sezone na velebnoj autocesti s četiri traka plus dva zaustavna teško može u sat-dva vožnje sresti vozila koliko ima voznih trakova. Nikom nije bilo čudno ili se odgovorna politička većina pravila ludom?

E, gospodo, mi ćemo još biti sretni ako netko uopće kupi svih tih 1000 kilometara autocesta i ako neki moćni investitor svojim lobističkim akcijama uspije na međunarodnoj razini (prema BiH i Grčkoj) izlobirati jačanje drugih međunarodnih pravaca prema A1. Samo takvo čudo može spasiti autoceste i učiniti ih profitabilnima. Ako još pritom Hrvatska uspije dobiti 3 milijarde eura da bi netko drugi upravljao i zarađivao na neisplativim autocestama, trebali bismo biti sretni.

Zašto smo nesposobni pogledati činjenicama u oči? Pa jednostavno zbog toga što sami sebi oči predugo mažemo glupostima. Kad se prvi put probilo do Šestanovca, nisam se mogao načuditi cvijeću i travi između dva traka, i to u krajoliku gdje nikad takvo cvijeće nije raslo. Ni trava. Nakon niza godina i dalje se ne mogu načuditi isplativosti ukupno osam trakova (plus cvijeće u značajnoj dužini) južne autoceste. Jest da je autocesta spektakularna i točno je da apsurdno cvijeće budi neki čudni osjećaj ludog ponosa koji vam šapuće na uho “daaa, vidjet će to i ti bahati i bogati stranci”, ali nema tu neke pameti. Zaboravljamo da se ti bahati stranci, Nijemci i Francuzi, udarnim vikendima na more voze u groznim kolonima, dok našim autocestama maltene lebde bez zaustavljanja.

Usto sam ove godine otkrio da se u čekanju autoceste za Ploče zapravo čekala autocesta prema BiH. To je još jedna bizarnost. Ajde što smo sagradili autocestu prema Pločama, ali zašto smo “povoljnim” kreditima sagradili autocestu prema BiH? To je autocesta koja trenutačno završava nigdje, s lijepim naplatnim kućicama koje su uhljebile nekoliko žitelja tog kraja. Iz tog nigdje možete u Hrvatskoj možda do Metkovića ako krenete prema Kuli Norinskoj uskim, lošim i vijugavim cesticama gdje se na mjestima teško možete mimoići s drugim vozilom. Usto, kad stignete do Kule Norinske, morat ćete se još nekoliko kilometara vraćati uzvodno uz Neretvu jer je kod Kule nećete moći prijeći. Ironično, da ste ranije skrenuli prema dograđenom ficleku autoceste prema Pločama, do Metkovića biste brzom cestom stigli petnaestak minuta prije. Zašto je građeno tih nekoliko papreno skupih kilometara prema BiH, zbog kakve budućnosti i zbog kakvih to perspektiva? Na to pitanje, možemo se kladiti, nećemo dobiti odgovor sljedećih 25 godina. A novac smo potrošili. Pa sad neka Vlada odustane od koncesije tako da i djeca naše djecu plaču zbog dugova koje ćemo im ostaviti. I pripazimo da možda prije ne bi odustali možebitni koncesionari ako se zamisle nad mogućim tečajnim rizikom kojem se dugoročno izlažu u zemlji s ovako lijepim autocestama.

Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša