Bešćutan kakav jest, premijer Andrej Plenković nehajno će, a možda i prezirno odmahnuti rukom na javno pismo koje mu je poslao sisački biskup Vlado Košić, koji njegovu koaliciju s “dojučerašnjim neprijateljem” naziva “političkom prostitucijom”. Biskup među ostalim piše: “Vi ste se lišili gosp. Hasanbegovića i gđe Brune Esih, ljudi visoke moralnosti i zavidnog domoljublja, a uzeli ste u svoj klub one koji su zagovornici optužbi na račun hrvatskoga naroda, koji su protiv života, koji nemaju nacionalnog osjećaja... Molim Vas stoga da više ne ističete da je Vaša stranka demokršćanska – jer od sada, ili barem dok ju Vi vodite, to više nije. Zar je demokršćanski da ste uveli za svoga potpredsjednika čovjeka koji sudjeluje u gay paradi, a riješili ste se čovjeka koji je sudjelovao u hodu za život?”
Od pobjede na izborima donedavno Plenković je isticao da će “biti otvoren za sve stranke koje žele surađivati s HDZ-om” te je na “razgovore o političkoj stabilnosti” pozivao “sve one koji se žele suočiti s krupnim političkim, sigurnosnim i socijalnim pitanjima.” Plenković očito nema svjetonazorskih kriterija, održati se na vlasti najviše mu je mjerilo kojemu je spreman žrtvovati tako reći cijelu povijest svoje stranke. Naime, nitko nije tako ocrnjivao HDZ kao HNS, nitko nije tako dovodio u pitanje temeljne vrijednosti Domovinskog rata i optuživao Tuđmana i HDZ za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, nitko nije tako besramno nijekao Hrvatsku kao žrtvu rata kao Vesna Pusić koja je u jeku agresije organizirala okrugli stol “Hrvati i Srbi” za kojim su probrani hrvatski i srpski intelektualci izjednačavali krivnje za rat. Nitko se 2000. godine, pošto je Račanova i Budišina koalicija osvojila vlast, nije tako žestoko obrušavao na HDZ i Tuđmana kao HNS, iz kojeg je ispaljen najubojitiji metak i na Domovinski rat, i na njegove žrtve i heroje, i na stvaranje samostalne Hrvatske, i na HDZ i Tuđmana – iz vrha te stranke lansirana je famozna sintagma “deset izgubljenih godina”.
Danas se i predsjednik Vlade Plenković slaže s tim, i on je koalicijom s HNS-om pljunuo na “deset izgubljenih godina”, pa je točna svaka riječ iz pisma biskupa Košića. Premda Vesna Pusić više ne pripada HNS-u koji je koalirao s HDZ-om, njoj pripadaju i nikad se od nje nisu razlikovali oni koji su iz vlastohlepnih razloga kao i Plenković na suradnju pristali. Štoviše, drsko najavljuju da će “promijeniti HDZ” i spremaju se za poteze koji će dosadašnjoj politici te stranke biti posve suprotni, i oni će koliko budu mogli nadoknađivati HDZ-ove “izgubljene godine”. Svjetonazorski i u javnim optužbama HNS je bio veći protivnik HDZ-u nego SDP. Pa je biskup Košić u pravu kad piše: “Ovim potezom dobit ćete kratkoročno produljenje života ove Vlade, ali ćete dugoročno izgubiti upravo ono što je bio motto Vaše kampanje: vjerodostojnost!” Dokle može trajati ovo odricanje od izvornih vrijednosti HDZ-a, koliko može trajati vrijeme u kojem Plenković više “neće smjeti” isticati da mu je stranka demokršćanska? Vjerojatno može jako dugo, jer poklonicima, biračima HDZ-a vrlo je važno da je njihova stranka na vlasti. Osim toga, glavni protivnik HDZ-a, SDP, toliko je nemoćan da ni razvodnjenoj najjačoj stranci ne može biti dostojan takmac.
A krhka je i desna oporba HDZ-u, Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović imaju vrlo slabašnu mobilizatorsku, organizatorsku moć, a i nazivom stranke u kojem su njihova imena pokazali su da se ne razlikuju od drugih političara. Desna oporba Plenkoviću može biti uspješna samo s obećavajućim gospodarskim zamislima, s onim čime je Orban preporodio Mađarsku, pa prema tome i djelotvornim prokazivanjem Plenkovićeva sluganstva prema Europskoj uniji. Toga u Bruni Esih i Hasanbegoviću nema ni na vidiku, i vjerojatno će im i ubuduće glavni cilj biti dokazivanje kako su veći Hrvati od drugih. Plenkovićevi politički takmaci su slabi, a svojim despotskim ponašanjem maskiranim uljuđenošću bezmudo vodstvo stranke može držati na uzdi koliko ga volja. I koliko god ga ljevica napadala zbog vlastohlepnosti, pljeskat će mu na otupljivanju domoljublja u HDZ-u. Zasad je sa svih strana zaštićen, to je i htio, ali malo boljitku zemlje mogu pridonijeti oni koji rade samo na tome i radi svoje stražnjice izbjegavaju rizike bitke za vlastiti narod. Ti rizici su uvelike od početka do kraja obilježavali Tuđmanovu politiku, ali za HDZ-ove sadašnje partnere Tuđmanovo je vrijeme ionako “deset izgubljenih godina”.
U čemu je problem, pa rješili su se ortodoksnog lijevog krila HNS-a. Ovo su ipak normalniji ljudi.