Čini se da se danas svaki pojedini izbori u Europi mogu svesti na središnje pitanje: “Jesu li populisti pobijedili ili izgubili?” Do nizozemskih izbora u ožujku, populistički se val - ili ono što je Nigel Farage, bivši vođa britanske Nezavisne stranke Velike Britanije (UKIP), nazvao tsunamijem - činio nezaustavljiv. Val se, međutim, iznenada povukao: prateći veliku pobjedu Emmanuela Macrona na francuskim predsjedničkim i parlamentarnim izborima, navodno sad živimo “postpopulistički trenutak”.
Nažalost, ovakvo viđenje uspona i pada populizma zaslužuje istu onu etiketu koju se često prišiva upravo populizmu: pojednostavljenje. Ideja o nezaustavljivu valu olako je prihvaćena kao trijumf populizma i u slučaju referenduma o Brexitu u Velikoj Britaniji i u slučaju izbora Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama, prije nego kao pobjeda etabliranih konzervativaca.
Pravi Britanci
Nesumnjivo, i Farage i Trump jesu populisti, ali ne zato što kritiziraju elite. Naposljetku, zazor prema elitama može biti znak demokratskog angažmana. Ono što, međutim, populiste razlikuje od drugih političara njihova je tvrdnja da samo oni zastupaju “pravi narod” ili “tihu većinu”. Za populiste, izbori nikad nisu samo prilika za suočavanje različitih političkih pogleda; izbori su bitka protiv osobne korupcije, nemorala i temeljne nelegitimnosti svih drugih pretendenata na moć.
Manje je očita, ali opasnija insinuacija da građani koji ne dijele populistički koncept “naroda” i stoga ne podržavaju populističku ideju politike, vrijede manje od - prema njihovoj definiciji - legitimnih članova politike. Sjetite se Farageove tvrdnje da je Brexit “pobjeda pravog naroda”. On želi reći da 48 posto onih koji su glasali za ostanak u Europskoj uniji uopće nisu “pravi” Britanci.
Ili se sjetite Trumpove objave koju je izgovorio na predizbornom skupu prošle godine: “Jedina važna stvar je ujedinjenje naroda - jer drugi ljudi ne znače ništa”. Drugim riječima, populisti odlučuju tko je pravi narod, i svi koji odbijaju biti ujedinjeni pod populističkim uvjetima isključeni su - čak i ako imaju britansku ili američku putovnicu.
Populizam je oblik antipluralizma. Reći da “narod” ustaje protiv establišmenta nije neutralan opis političkog razvoja; to je jezik populista koji prihvaća tezu da jedino populisti autentično predstavljaju “narod”.
U biti, likovi poput Faragea ili nizozemskog desničarskog populista Geerta Wildersa nisu ni blizu tome da privuku glavninu biračkog tijela. Kad se političari i novinari olako slažu da populisti izražavaju “stvarne brige” naroda, oni pokazuju duboko nerazumijevanje toga kako zapravo funkcionira zastupnička demokracija. Zastupnička demokracija nije mehanička reprodukcija objektivnih interesa i identiteta. Interesi i identiteti oblikuju se dinamički ovisno o ponudama zastupanja pojedinih političara i odgovorima građana na njih. T
rump je, na primjer, nesumnjivo uspio uvjeriti neke Amerikance da sagledavaju sami sebe kao dio pokreta za jačanje bjelačkog identiteta. Ali taj identitet - i način na koji pristaše formuliraju svoje interese - može se opet promijeniti. Imidž nezaustavljiva populističkog vala uvijek je varav. Farage nije Brexit izveo posve sam.
On je trebao pomoć etabliranih konzervativaca kao što su Boris Johnson i Michael Gove (obojica sad služe u postizbornom kabinetu premijerke Therese May). Kao što Trump nije bio izabran kao kandidat autentičnog pobunjeničkog pokreta bijele radničke klase; Trump je predstavljao vrlo etabliranu stranku i primio je blagoslov republikanskih teškaša kao što su Rudy Giuliani i Newt Gingrich.
Ustvari, Trumpov je izbor potvrda toga kako je stvorena “partizanska” američka politika: 90 posto republikanaca glasalo je za Trumpa jer očito nisu mogli zamisliti da bi glasali za demokrata, unatoč tome što su, prema istraživanjima, mnogi od njih izrazili duboku sumnju u stranačku nominaciju Donalda Trumpa za predsjednika. Do dana današnjeg, nijedan desničarski populist nije osvojio vlast u zapadnoj Europi ili Sjevernoj Americi bez suradnje s etabliranim konzervativnim elitama.
Ideja da nizozemski i francuski izbori znače pojavu “postpopulističkog momenta” ne uočava da populisti uvijek zahtijevaju moralni monopol na zastupanje i politiku. Sjetite se ograničavanja imigracije - mjere koju populisti uobičajeno promoviraju kao dio isključivo njihove politike.
Na primjer, Wilders, koji je zaista populist, na izborima je postigao lošiji rezultat nego što se očekivalo. Ali njegov glavni suparnik, umjereni desničar, premijer Mark Rutte, usvojio je retoriku nalik na Wildersovu - govoreći imigrantima da bi trebali napustiti zemlju ne žele li se ponašati “normalno”.
Rutte nije postao populist - on ne tvrdi da jedino on legitimno zastupa pravi nizozemski narod. Ali politička se kultura pomaknula udesno, što građani ni na koji način nisu demokratski autorizirali. Populisti su tako pobijedili, iako su nominalno izgubili, jer su konzervativci jednostavno kopirali njihove ideje.
Ili vam se loše piše
Taj se pomak evidentno dogodio i na britanskim izborima. Mogli ste se kladiti da će Therese May, koja je pozvala na izbore u trenutku kad su, prema istraživanjima javnog mnijenja, konzervativci vodili 20 posto, imitiranjem uništili Farageov UKIP. I uspjela je. Trumpovskom retorikom jednostavno je odbacila mnoge Britance pozivajući ih da se ujedine pod njezinom “snažnom i stabilnom” vladom – ili im se loše piše.
Kao što je zaključio profesor Daniel Ziblatt s Harvarda, konsolidacija demokracije u Europi presudno ovisi o ponašanju konzervativnih elita. Između dva svjetska rata, kad su konzervativci odlučili surađivati s autoritarnim i fašističkim strankama, demokracija je umrla. Nakon Drugog svjetskog rata konzervativci su izabrali držati se pravila demokratske igre unatoč tome što njihovi glavni interesi nisu bili dobro zastupani.
Naše doba nije posve usporedivo s vremenima između dva rata, današnji populisti nisu fašisti. Ali lekcija i dalje vrijedi: odluke etabliranih elita, jednako kao i izazovi koje nameću pobunjeni autsajderi, određuju sudbinu demokracije. Oni koji surađuju s populistima ili kopiraju njihove ideje – moraju biti odgovorni.
Copyright Project Syndicate
Priredila Nataša Vlašić Smrekar
To da "populisti" moraju imati podršku "etabliranih konzervativnih elita" , najbolje govori o današnjoj demokraciji - narod se ništa ne pita, sve se svodi na igre moći određenih krugova. Dogodi li se, ipak, uspon kakva čovjeka ili grupe koji ne pripadaju krugovima moći, kao što se znalo događati u Latinskoj Americi ili Aziji, hotimice se izaziva kaos, fizički ih se odstranjuje, ili im se, u novije vrijeme, namještaju afere, a potom ih se politički i sudski odstrani. Strašno je za demokraciju da su glasovi naroda nepoželjni ukoliko nisu na glasačkim listićima kojima se elitama daje legitimitet !