On je terorist, on je kriminalac, on je ekstremist, ali on će, dok ja govorim, biti bezimen, a i sve vas ostale zaklinjem: izgovarajte imena onih koje smo izgubili radije nego ime čovjeka koji im je oduzeo život. On je možda tražio slavu, ali mi na Novom Zelandu nećemo mu dati ništa – čak ni njegovo ime.” Mnogi su mediji poslušali ovu usrdnu molbu novozelandske premijerke Jacinde Ardern i prestali spominjati ime terorista koji je ubio pedeset i ranio još četrdesetak ljudi u džamijama Christchurcha. Ta mudra, srčana i u svom nehinjenom suosjećanju hrabra i velika žena dala je svijetu primjer kakav ne pamtimo.
Pokazala je riječima i djelima svojoj zemlji, svojim sugrađanima i svijetu način kako se nositi sa zlom i mržnjom, a ne ukaljati se. Pokazala je primjer mentalne higijene kakvom se umovi i srca ljudi, pogođenih zlom, mogu očuvati od namjere koja, svjesno ili nesvjesno, stoji iza svakog ubilačkog čina poput onog u Christchurchu, namjere da se klica mržnje i krvožedni poriv za osvetom usadi u što više duša. Neki ljudi imaju urođen zdravi instinkt da suočeni s prizorima brutalnog nasilja, krvi i smrti odvrate pogled. Ali bojim se da je kod većine jači onaj drugi poriv, ona prokleta znatiželja da se pogleda, da se vidi, znatiželja pretvorena u svjetsku industriju nuđenja svakojakog užasa i smeća na tanjuru.
Osobito kad je riječ o nasilju. Pokazivanje i gledanje pornografije još uvijek prati barem trunka stida, dok je nuđenje slika svakojakih nesreća i nasilja postalo ne samo prihvatljivo, nego s aspekta internetske industrije čak i poželjno. Pod izgovorom interesa javnosti besramno je tako na internetskim tanjurima poslužena i snimka vjerojatno najužasnijeg, najbolesnijeg i za ljudsku vrstu najsramotnijeg izravnog prijenosa za koji se pobrinuo australski terorist na Novom Zelandu. Odupro sam se napasti da ga pogledam. Čak ni novinarska profesija ne bi mi bila valjan izgovor za gledanje te ekstremističke terorističke pornografije. Novozelandska premijerka vratila je svijetu visoki, najviši kriterij ljudskosti već i svojom prvom reakcijom na teroristički zločin bjelačkog rasista kada je za napadnute muslimane, koji su većinom na Novi Zeland stigli kao useljenici i izbjeglice, rekla: “Oni su mi”, dok za ljude poput onog koji ih je ubio i ideje kakvima je bio nadahnut na Novom Zelandu nema mjesta.
Nažalost pamtim ime norveškog ubojice, kao i cijeli svijet, ali ni njega neću spomenuti. Uređeno i civilizirano društvo skandinavske zemlje nije se znalo nositi s njegovom nacističkom i narcisoidnom žeđi za krvavom slavom. Dali su mu je. Svoja ljudska i građanska prava, zajamčena i ubojicama, iskoristio je da bi i u sudnici paradirao pretvorivši je u pozornicu širenja mržnje. Ubojica iz Christchurcha nije dobio ni to. Naravno, on ne samo da je odobrio, nego je strastveno želio prisustvo javnosti i medija tijekom cijelog pravosudnog postupka, ali sudac mu je to glatko uskratio. Čuo sam i pročitao njegovo ime u prvim vijestima. I zaboravio ga. Zauvijek.
Osjećam da je moja ljudska dužnost odazvati se molbi Jacinde Ardern. I dok to činim osjećam se malo više čovjekom nego inače. I novozelandska premijerka zna da je pamćenje ljudi ograničeno i da će malo tko upamtiti imena svih pedeset žrtava iz Christchurcha. Ona nije ni tražila da ih pamtimo. Samo nas je zamolila da ih izgovaramo. Bilo je dirljivo i potresno bdjeti u noći s četvrtka na petak s desecima tisuća Novozelanđana koji su se okupili u Christchurchu i svim većim gradovima u vrijeme poziva na molitvu, tjedan dana nakon zločina počinjenog za vrijeme takve molitve. Bilo je poučno gledati naslovnice svih vodećih novozelandskih novina tog dana. The New Zealand Herald obojio je naslovnicu u zeleno.
U stilizirani okvir prepoznatljive islamske arhitekture stavili su pedeset bijelih srca, ispod kojih piše samo “Poziv na molitvu”. The Press je na bijeloj naslovnici sa zelenim okvirom velikim arapskim slovima ispisao riječ selam – mir, a ispod toga imena svih pedeset ubijenih u Christchurchu. The Dominion Post je na lijevoj strani naslovnice stavio “1.32pm” i riječi “Today we remember” (Danas se sjećamo), označivši tako točno vrijeme napada i sat u koji je tjedan dana poslije premijerka Ardern cijeli Novi Zeland pozvala na dvije minute šutnje. Na desnoj strani naslovnice također je popis svih žrtava i njihova dob. Pišem i izgovaram ime Mucada Ibrahima. Ubijeni dječak imao je tri godine. Abdukadir Elmi imao je 78. Neće svijet dugo pamtiti ta imena. Ali važno je i to što cijeli svijet sada zna ime velike žene Jacinde Ardern, jer ona je, s maramom na glavi, postala simbol sućuti, razumijevanja i prihvaćanja.
Deseci tisuća novozelandskih žena slijedili su njezin primjer i ovog su petka nosile marame. Nije to samo simboličan, nego i vrlo svrhovit čin kojim umanjuju strah svojih sugrađanki koje nose marame zbog svoje vjere ili tradicije da ih one pretvaraju u mete mržnje, poruge ili nekog novog ubojice. Novi Zeland ne zaustavlja se na sućuti. Cijelo društvo se unijelo u ozbiljnu raspravu o svim aspektima govora mržnje i načina na koji to, osobito kad postane prihvatljivo u medijima i politici, dovodi do ovakvih erupcija nasilja.
Ministar vanjskih poslova i premijerkin zamjenik otputovao je ekspresno u Tursku da predsjedniku Erdoğanu u lice kaže što Novi Zeland misli o njegovoj upotrebi videosnimaka zločina u predizborne svrhe, a bez imalo odgode i oklijevanja bit će donesen i zakon kojim će građanima postati nedostupno oružje poput onog koje je svojom ubojitom efikasnošću omogućilo australskom teroristu da pobije toliko ljudi u Christchurchu. Nakon ilustracije uplakane ptice kivi, simbola Novog Zelanda i Novozelanđana, koja je svijet pogodila u srce, ovog petka objavljena je još jedna duboko poučna. Na njoj je hrpa okrvavljenih cipela s potpisom: sada su nam na raspolaganju da i mi u njima prohodamo jednu milju. Novi Zeland postao je ovih dana cijelom svijetu svjetionik ljudskosti u odupiranju mržnji koja sije i rađa smrt.
