Koja je prihvatljiva razina ustaštva? To pitanje već 25 godina kolektivno muči Hrvate i svjedoči da ovaj narod još nije doživio katarzu. I ne mislim pritom na one zadane likove obaveznog ekstremnog programa koji su manjak inteligencije nagonski poistovjetili s patriotizmom. Mislim na prevladavajuću, šutljivu većinu koja iz trećeg reda udobne malograđanske tribine, ta takozvana srednjostrujaška bulumenta, podlo kalkulira između rizika angažmana i već ustaljene i do povraćanja dovedene sebičnosti ocrtane u frazi “ne bi se šteli mešat”. E takvi su najgori, takvima različiti smetaju i priželjkuju da ih iz susjedstva netko nekamo odvede, ali da to baš ne moraju napraviti oni. Ukratko, neka netko drugi ruke zacrveni tuđom krvlju, a mi ćemo se već nekako nositi s vlastitim obrazima koji bi se trebali, da smo normalni, barem crveniti od srama. Vikali bi oni i “za dom”, ali što ako to netko čuje?! Ili što ako nitko ne čuje?!
S jedne strane stiješnjeni komunističkim nasljeđem u kojem su bili pravovjerni i poslušni, u iznenadnom otkriću isplativosti profesionalizacije hrvatstva, pomiješali su sve što se pomiješati dalo. To su oni isti koji su pljeskali 1941. pa ekstatično skandirali 1945. pa se probuđeno križali 1990. Sve isti ljudi, ekipa koja okreće glave kada zagusti, izvikuje tuđa imena da se ne spomenu njihova, nervozno sliježu ramenima kada se pita za odgovornosti. Pojedinci i institucije koji su svoj doprinos nepravdi pokušavali umanjiti zlosretnom rečenicom da je “većina ovog naroda podržala 10. travnja, ali ne i 11. dan istog mjeseca”. A gdje su, jebi ga, bili i tog 11. travnja? Onome kome već 10. 4. 1941. nije bilo jasno kakva se dijabolična grupa poslužila hrvatskim imenom ne može naći zrno opravdanja za pristajanje na krv koja se počela prolijevati.
Ako su, kako se sada tvrdi, mnogi javni ljudi i institucije tada bili protiv tog pakla, zašto nisu javno reagirali? Zašto se protiv nisu otvoreno pobunili Stepinac, Maček, Krleža, Crkva, HSS, Akademija, zašto su nas gurnuli u ralje enkavedeovskom boljševizmu? Znate zašto nas nisu poveli? Čuvali su svoje dupe. Takvi ni danas neće javno reći da ustaštvo ne može imati svoju dopuštenu razinu upotrebljivosti jer je to sustav zla osmišljen s predumišljajem nestanka nezaštićenih i koji se najprije pobrinuo da ozakoni nezaštićenost. Ustaštvo je nepravda, sila, mrak koji na koncu proždire sve ljude bez obzira na to koliko oni koji se “ne bi šteli mešat” okreću glave od toga. Ustaštvo se ne može gradirati količinski i kvalitativno, ono može postojati i ako se ustavno zabrani, njegova iskra može tinjati institucionalno, u udrugama, KUD-ovima, u crkvi, akademiji, sveučilištu ako se o tome šuti.
>> Hajduku 15.000 kuna za bakljadu: Zbog 'Ajmo ustaše' pokrenut postupak
Odluka da 2013. o ustaštvu ne žele govoriti na jedino moguć način počiva na procjeni da to reći javno nije – pametno. Hrvati moraju raščistiti s ustaštvom ne zbog Srba, Židova ili bilo koga drugog. Moramo to napraviti zbog sebe samih jer ako još postoji netko kome je ustaštvo sinonim za domoljublje, toplinu doma, standard ljubavi prema svojem, onda u društvu takvih ja ne želim biti Hrvat, a kamoli hrvatski domoljub. Ne želim biti netko čije će se životne koordinate kretati između 10. travnja i ZAVNOH-a. Ne želim da u 21. stoljeću postoji antifašizam jer to znači da smo opet zakasnili. Ne želim birati između najrazličitijih križeva i zvijezde, jer zlo, patološke ubojice i zločinci mogu naći zaklon ispod svakog ideološkog amblema. Jer naša nacionalna psihopatologija sadržana je u onoj poskočici “ja ustaša, ćaća komunista, ubit ću ga, Isusa mi Krista”. Tu imamo likove i neinteligentni konflikt koji nas tupi u mržnji i stalno traži da se određujemo.
Ako vas danas bilo tko i u bilo kojoj formi tjera da se odredite o manjima i slabijima, učinite sve da ih zaštitite, a ne da od njih napravite nezaštićene. Zatraže li da se izjasnite o nekome, jedino mjerilo o kojem se tada trebate brinuti jest je li to dobar čovjek. Ako se pak odlučujete za nešto ili nekog, jedino mjerilo o kojem se brinite jest ispadate li vi tom odlukom dobar čovjek. U svijetu u kojem nitko ne želi preuzeti odgovornost, u kojem nema pristojnosti, srama, obzira najteže je živjeti ispravno. A u državi u kojoj se dvije vukovarske kolone koriste kako bi blokirale onu treću, najbrojniju, koja se okuplja na zavodu za zapošljavanje i broji 350 tisuća ljudi, besmisleno je pojedinačnu sudbinu u okviru ove nacije smatrati suđenom, kada ste vi na ovakvu naciju osuđeni.
