Naslovnica Premium Kolumne

Izvrsne zajednice ne nastaju slučajno

Problemi nastaju jer komunikaciju pogrešno tumačimo kao sučeljavanje. Ili prešutno odobravamo status quo ili se ponašamo kao anarhisti, poput Ivana Pernara
23. siječnja 2017. u 08:47 0 komentara 1158 prikaza
milan a. račić

Ulica vam je svježe asfaltirana tjedan dana prije izbora, no izvođač radova je loše obavio posao. Asfalt se raspada, a prošlo je tek nekoliko tjedana otkako ste dali glas lokalnom političaru koji je radove pokrenuo. To vam smeta, a smeta i vašim susjedima.

Toliko vam smeta da ulica u posljednje vrijeme postaje predmetom gotovo svakog razgovora. Svi se osjećate iskorišteno i ogorčeno. Međutim, nakon što netko predloži da zahtijevate od gradonačelnika da popravi nastalu štetu, većina ipak odlučuje da se ne želi nikome zamjerati.


Vaša je kći u osnovnoj školi imala izvrsnu učiteljicu. Uz nju je usvojila radne navike od kojih i danas ima koristi. Vaš sin nije bio te sreće. Imao je drugačiju učiteljicu. Znate i sami kakvu: onu kojoj bilo bi bolje da je odabrala neko drugo zanimanje. Roditelji i kolege bojali su se posljedica pa se nitko nije otvoreno žalio. Na kraju mjeseca obje su učiteljice dobivale istu plaću.

Napoleon je navodno rekao: “Svijet mnogo pati. Ne zbog nasilja loših ljudi, nego zbog šutnje dobrih ljudi”. Problem kod šutnje jest da se de facto radi o odobravanju. Šutnja održava sve oblike lošeg ponašanja – loše odluke, loše vodstvo kojemu svi mrzimo posvjedočiti u svojim zajednicama. Naša sklonost šutnji omogućava pogrešnim ljudima da vode glavnu riječ i predstavljaju našu zemlju.


Ne tako davno u našoj povijesti šutnja je bila oblik preživljavanja. Dovoljno je bilo požaliti se da si stvorite probleme. Javna kritika poznatog političara ili krivog činovnika dovodila je u pitanje vaše radno mjesto i upis vašeg djeteta na fakultet, a nekada i vašu slobodu. To su oni “dobri stari dani” koji se danas često spominju.

Više ne živimo pod komunističkom zastavom, ali taj konformistički mentalitet i danas je usađen u naše društvo. Govorim o onom obliku društvenog pritiska zbog kojeg živimo pognute glave i zatvorenih usta kako ne bismo postali magneti za probleme. Šutnja o stvarnim problemima postaje oblik samoodržanja, a uzročnici problema ne snose posljedice.


Moram vam priznati da je progovaranje o problemima jedna od stvari koje osobno podrazumijevam. Ne mogu reći da je to uvijek nailazilo na odobravanje, ali ako sagledam čitavu sliku, nedvojbeno se isplatilo. Upravo u situacijama kada se najviše bojite otvoreno progovoriti o stvarima koje vas muče možete pronaći saveznike na mjestima na kojima ih nikada ne biste očekivali. 
Ponekad ljudi na pozicijama uistinu nisu svjesni ozbiljnosti situacije. Iskrenim razgovorom o problemima pomažete svojem šefu/ravnatelju/gradonačelniku da uvede reda među svojim ljudima. Ne samo da im time ukazujete na problem, nego se pritom predstavljate kao ulagač – kao osoba koja ulaže trud u unaprjeđenje njihovog poduzeća, škole ili zajednice.
Hrvati često stvaraju probleme jer komunikaciju pogrešno tumače kao sučeljavanje.

Često dajemo prednost ekstremima. Ili prešutno odobravamo status quo ili se ponašamo kao anarhisti, poput Ivana Pernara.

No stvaranje izvrsnih poduzeća, škola i gradova zahtijeva male demonstracije hrabrosti, brige i odgovornosti svakoga dana.

>> Hrvati upravljaju ekonomijom na isti način na koji igraju nogomet

POSLOVNA RJEŠENJA
Pogledajte kako je karlovački slatkovodni akvarij postao primjer uspješnog poslovanja

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.