Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Između stranaka na ljevici danas su razlike veće i od onih između Račana i Budiše

Plenkovića se može pobijediti samo na socijalnim pitanjima, ali...
21. prosinca 2020. u 22:02 12 komentara 1088 prikaza
SDP na čelu s Peđom Grbinom prvo će morati pobijediti sebe da može pobijediti druge i postati hegemon na ljevici
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Na hrvatskom političkom tržištu tradicionalno dominiraju samo dvije stranke, jedna koja vlada i dijeli dividende veće od dobiti, i druga koja je kritizira i zamjenjuje kad se umori od lošeg vladanja. Stožerna stranka lansira i neke satelite koji iz interesa kruže oko njezine osi, dok je na opozicijskoj strani teže sastaviti većinu nego se popeti na Mjesec. I kad dođe na vlast, ljevica je umorna od silnih – često i sitnih – sukoba, tako da izgubi mnogo energije prije nego što nastupi, a entuzijazam joj se ugasi i prije nego što njezina runda završi.

21. prosinca Očekuje nas pravi nebeski spektakl: Nakon 800 godina zasvijetlit će 'božićna zvijezda'

Ljevica se utapa u vlastitim kontradikcijama više nego što je protivnici guše. Tako se to, s nekim izuzecima, nastavlja prvih 30 godina hrvatske demokracije. Lj evica se opet nalazi pred mogućnošću da se s više žestine obračuna međusobno nego s političkim protivnicima. Ideološki vokabular prilikom razlaza novih stranačkih vođa više je hladnoratovski nego mirnodopski, i ne najavljuje jedinstvo ni na lokalnoj razini gdje su ideološki kriteriji puno blaži. SDP nije dovoljno jak, kao u Račanovo i u Milanovićevo vrijeme, da mirno gleda kako se potencijalni saveznici dijele, pa da zavlada potičući njihove podjele. I jedan i drugi SDP-ov vođa vladali su uz pomoć stranaka liberalne i socijalne orijentacije. Iako su ideološke udaljenosti bile veće, osobito kad je riječ o Draženu Budiši koji je završio u zatvoru kad je Račan počinjao svoju političku karijeru, lakše su nalazili zajednički jezik nego što će ga Peđa Grbin naći s rivalima s ljevice.

Nakon Franje Tuđmana postavljalo se pitanje demokracije; nakon Ive Sanadera pitanje pravne države; za pobjedu nad Andrejom Plenkovićem ključ je u socijalnim pitanjima: SDP bi morao žonglirati između stranaka koje su ljevije od njega i stranaka koje traže svoju šansu na prenapučenom prostoru na centru. Dva puta je HDZ morao pobijediti sebe da bi ga SDP mogao pobijediti. Stvari se, pojavom nove ljevice, znatno mijenjaju: sad će SDP prvo morati pobijediti sebe da može pobijediti druge i postati hegemon na ljevici. I kad je bila stranački parcelizirana, ljevica je bila politički homogenija; sad je mnogo šarenija: između Radničke fronte i ostatka ljevice, pa i platforme Možemo koja joj je politički bliža od SDP-a, razlike nisu tako neznatne, i što se tiče gledanja na prošlost i gledanja na budućnost, da bi bez većih kompromisa mogle formirati zajedničku platformu. Nije problem u tome što stranke iz lijeve političke orbite misle različito; u krajnjemu, to obogaćuje političku ponudu, podiže konkurenciju ideja na tržištu, a možda poboljša kvalitetu budućih vladara.

Problem može nastati ako stranke iz iste političke grupacije imaju toliko različita mišljenja da ih ne znaju ili ne mogu uskladiti; tako razlike postaju prepreka za ozbiljniju političku suradnju. Perspektiva novog sukoba na ljevici opet se čini mogućom, čak i sasvim realnom uoči „sukoba stoljeća“ u glavnom gradu. Što se, ustvari, događa da bliske stranke ne mogu pod istom zastavom ni u borbu protiv Milana Bandića? Profili vođa s ljevice otkrivaju političke razlike među njihovim strankama. Peđa Grbin manje je klasičan tip političara u odnosu na svoje slavnije prethodnike koji su s SDPom bili na vlasti; u odnosu na Davora Bernardića on već sada djeluje kao Periklo. Njega bi Staljin pitao gdje mu je „baza“: nema radnika da ima koga braniti; nema seljaka da ima koga napadati; a inteligencija se na tržištu ili prodala ili predala da bi mogao uzeti „pošteni“ dio.

VREMENSKA PROGNOZA Bijeli Božić u Hrvatskoj: Stiže velika promjena za Badnjak, snijeg se očekuje i na moru

Grbinu će, ipak, teško svanuti dok konkurentu ne smrkne; za budućnost SDP-a važnije je hoće li Andrej Plenković poslije korone održati jake pozicije i u stranci i u državi, nego što će Katarina Peović, sa svim intelektualnim kvalitetama, napraviti da obrani ostatke radničke klase. U Titovoj partiji ona bi bila liberal, možda i disident bliži Đilasu nego Bakariću; među današnjim liberalima ona je potrošeni primjerak ideologa koji govori o radničkoj klasi i radničkoj vlasti u državi koja je spustila cijenu rada. Premlada je bila da sama doživi pad komunizma; iz knjiga je naučila da ne treba sve odbaciti zato što nosi lošu etiketu. Njezina pozicija ima u sebi nešto revolucionarno što se ne može provesti samo u Hrvatskoj demokratskim sredstvima. Konkurent Tomislav Tomašević je, s opozicijske pozicije u državi, procijenio da s njome ne može ovladati Zagrebom jer mu prekida veze s umjerenom ljevicom i s političkim centrom.

>> VIDEO Katarina Peović o razlazu na ljevici

Radi se o školovanom, obrazovanom tehnokratu koji može naći svoje mjesto u vlasti, o aktivistu koji brzo prolazi šegrtsku fazu da dobije diplomu političara, i o moralistu koji u državi upitnoga morala može postati tražena osoba. Ostalo će više ovisiti o drugima. Lj evica je u Hrvatskoj u defenzivi, kao i u većini drugih zemalja koje su u nedavnoj prošlosti imale posla s komunizmom: računi za povijesni poraz revolucionarnog projekta dolaze na naplatu svima koji su u njega vjerovali. Pad komunizma doveo je ljevicu u još nezahvalniji položaj nego što je desnica bila nakon poraza fašizma; na desnici je bilo stranaka koje su mogle dokazati da nisu kolaborirale kako bi na kritici fašizma izgradile demokratski – najčešće demokršćanski – izgled i ugled.

Ljevica je ostala dužna, ili zato što se nije na vrijeme otkvačila od modela staljinizma pa je nosila tu strašnu stigmu, ili zato što nije do kraja izvela radikalnu kritiku sistema koji je počivao na totalitarnim postulatima jedne stranke, jednoga vođe i jedne istine. Zato se njezinim vođama, čim otvore usta da kritiziraju deformacije kapitalističke države, brzo pribija na čelo istočni grijeh komunizma. Kao Buridanov magarac, ljevica se nakon povijesnoga preokreta ne može opredijeliti bi li bila za kapitalizam ili protiv njega.

lepoglava Tražio 100.000 kuna Trostruki ubojica tužio državu jer nije zadovoljan uvjetima u zatvoru

Povjesničar politike Michel Winock zove to „politikom kompromisa“: europska ljevica ne radi na tome da (s)ruši kapitalizam, nego da kontrolira njegove ekscese. Proturječja kapitalizma nekad su sadržana u jednoj osobi: Bill Gates slovi kao okrutni kapitalist koji izrabljuje svoje mušterije i kao socijalist tipa Robina Hooda koji narodu vraća što mu je uzeo. Tko bi htio ukidati kapitalizam, morao bi početi s ukidanjem tržišta, a završiti zaustavljanjem globalizacije. Je li to moguće bez nove revolucije? François Mitterrand prije 40 godina nacionalizirao je najveće privatne kompanije, a radnicima dao dodatni tjedan odmora i osjetno podigao minimalne plaće, pa je u dvije godine morao provesti dvije devalvacije, a u trećoj rehabilitirati tržište i odustati od „raskida s kapitalizmom“. Iz toga braka socijalizma i tržišta rođena su brojna liberalna djeca koja su se odricala svojih ideoloških roditelja. To je bio posljednji socijalistički eksperiment u bogatoj Europi.

Model socijalizma Huga Chaveza ne može uspjeti ni u siromašnoj Latinskoj Americi. Ljevica je sama sebi pribavila lošu reputaciju da više troši nego da stvara, i da – zbog takve nesposobnosti – upravljanje državom mora prepustiti drugoj strani koja je uspješnije kamuflirala svoje Ahilove pete. Kako piše Raffaelle Simone, desnica je razvila kult potrošnje, ideologiju zabave i opsesiju zdravim tijelom, i tako se nametnula naivnoj klijenteli koja je zaboravila sumnjati. Slom komunizma na Istoku izazvao je duboke promjene na Zapadu: tržište je preuzelo vlast, novac je zagospodario tržištem, a globalizacija se proširila na trima povezanim stupovima – na uspjehu tehnološke revolucije, na kraju velikih ideologija i na slomu političkih revolucija. Da Kini nije pala sjekira u med globalizacije, orala bi plugom da prehrani gladno stanovništvo, a ne bi slala satelit na Mjesec da obilježi svoje novo mjesto na Zemlji.

Hrvatska ne može pobjeći iz svoje kože, sve da ima političkih kirurga koji bi bolje operirali na bolesnim mjestima hrvatskoga kapitalizma koji se nalazi u hibridnoj fazi između tajkuna, države i novih poduzetnika. U brizi da afirmira državu, Hrvatska je zaboravila regulirati tržište, pa su u siromašnoj zemlji stvorene kolosalne socijalne razlike između bogate manjine i široke mase novih siromaha. Ne zna se što više bode oči, siromaštvo ili bogatstvo. Dok se političke elite troše na temama koje je naprednija Europa riješila na vrijeme, hrvatska država ne može narodu osigurati prosperitetnu budućnost, pa ga vraća u lošu prošlost.

 

 

Neugodna situacija
Ono što je mladoženja napravio mladoj izazvalo zgražanje: 'Traži papire za razvod!'
A1 Hrvatska
DONOSI A1
Od minus 7 do plus 13 u dva dana: uzroke vremenskih promjena u Zagrebu i na Sljemenu otkrijte u ekskluzivnom specijalu NET ZERO
  • Admin_titoist:

    Fan club štovatelja bravara tite

  • Avatar Osvetnik Ernesta Fulira
    Osvetnik Ernesta Fulira:

    Galicu, ne narici, u HR ljevice nema niti je ikada bilo.

  • Avatar Galo_Mirkić_Zlostavljač
    Galo_Mirkić_Zlostavljač:

    Ljevicu vode oni čiji su djedovi i očevi ubijali one koji se nisu slagali s korijenima današnjeg paradoksa zvanog ljevica. Još ima takvih koji su živi, znaju svu istinu i opet pokušavaju izgirati demokraciju.