Naslovnica Premium

Pročitajte životnu priču kanadskog Hrvata koji je boksao s Alijem

Životna priča kanadskog Hrvata, jednog od najvećih svjetskih boksača, kojem je droga razorila obitelj
26. veljače 2016. u 21:00 0 komentara 5352 prikaza
Canadian boxing legend George Chuvalo speaks at the Live 8 concert in Barrie, Ontario July 2, 2005. A galaxy of rock and roll stars will grace stages across the globe on Saturday for what is being billed as the greatest music show ever, in a bid to put pr
Foto: Reuters/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/5

78. godini još je uvijek brdo od čovjeka, zategnuta i rumena lica koje nepogrešivo odaje genetski kod hercegovačkog krša i ljutog kamena. Lako ga je zamisliti na vrhuncu karijere, u punoj snazi i ljepoti gladijatora.

– Ja sam stari dedo – izgovara na neakcentiranom hrvatskom, dubokim i hrapavim glasom koji podsjeća na blues B. B. Kinga, dok mu na usnama titra smiješak.

George Chuvalo često se koristi hrvatskim riječima i frazama onako kako ih je naučio od roditelja, koji su engleski govorili vrlo loše. Rođen u Kanadi, ipak osjeća vezu sa „starim krajem”.

– Moja je krv odande, ondje smo tisuće godina, ovdje samo nekoliko desetljeća, ne bi bilo moguće ne osjećati ništa. Ima nas tamo u Hercegovini puno selo. Svi su mi rodbina i dobri su ljudi. Moji unuci i unuke samo su jedna četvrtina Hrvati, ali kad ih pitaš tko su, uvijek kažu da su Hrvati – kaže.

Od devedeset i tri borbe u profesionalnoj boksačkoj karijeri George Chuvalo, ili Jure Čuvalo, pobijedio je u sedamdeset i tri, od toga šezdeset i četiri nokautom, dvije su bile neriješene, i jedan je od rijetkih boksača koji nikad nije bio nokautiran. Tri je puta osvajao titulu kanadskog prvaka, borio se s Muhamedom Alijem i Joeom Frazierom, ušao je u World Boxing Hall of Fame i Kanada mu je dodijelila orden za zasluge u kanadskom sportu. Kraljica Elizabeta II. odlikovala ga je za doprinos u borbi protiv droge, uručeni su mu ključevi grada Toronta, a nedavno je objavio autobiografiju. Putuje i govori o zlu droge i ovisnosti.

U posljednje vrijeme noge ga ne slušaju baš najbolje te je odlučio malo usporiti tempo. Našli smo ga u skromnoj kući u mirnoj radničkoj četvrti u zapadnom dijelu Toronta. Najbolje se osjeća među običnim, normalnim ljudima. Iako je dobro situiran, nikad se nije volio previše isticati.

– U ovoj kući boravim kad sam u gradu – kaže George, a stalno živi na velikoj farmi sjeverno od Toronta, kamo se odselio s drugom suprugom Joannom. Nekoliko puta tjedno ide dizati utege sa svojim 27-godišnjim unukom Jessejem.

– Kad sam s njim, osjećam kao da sam sa svojim sinovima – kaže. – Ovih mi dana ne nedostaje toliko boks, ali mi nedostaje uzbuđenje. Ustanem ujutro, pojedem doručak, katkad odem na kavu ili ručak s prijateljima i, ako nemam negdje zakazan govor, to je uglavnom to. Kad sam se borio, moj je život bio pod visokim naponom, pun energije, uzbudljiv. To mi nedostaje. Oduvijek sam želio biti borac, još otkako sam bio beba.

Sjeća se da je molio svoju majku da mu kupi set boksačkih rukavica kad mu je bilo sedam godina. Molio ju je neprestano gotovo dvije godine. I Kata Kordić iz Grljevića blizu Ljubuškog, iz čije je obitelji poteklo nekoliko franjevaca i barem tri hrvatska pisca, a i sama je imala poetsku dušu, ipak nije mogla odoljeti želji svoga sina pa je uz velika odricanja jednog dana malom Georgeu pružila smeđu vrećicu iz Eatonsa u kojoj su bila dva para boksačkih rukavica.

– Ako je ikad postojao mama’s boy, onda sam to bio ja – zafrkava se George.

– I tako sam počeo boksati s djecom iz susjedstva – nastavlja. – Uzeo bih svoje četiri rukavice i zaputio se preko ulice, pa gore do uskog dugačkog prolaza iza kuća do neasfaltiranog parkirališta iza Lancheon Maccaroni, tvornice tjestenine. Tu se često okupljalo dosta svijeta, puno mladih, i tu se boksalo. I ja bih tu boksao sa svojim buddyjima i uvijek sam bio OK. Jednog dana tu se našao jedan stariji dečko, možda osamnaest, devetnaest, a meni je bilo deset ili jedanaest. I on meni kaže: „George, dobro ti to radiš. Zašto ne pođeš u teretanu vježbati?” Ja mu velim: „Gdje je teretana?”, a on meni: „St. Mary’s Polish Roman Catholic Church, oni imaju u podrumu teretanu i boksački klub.” I tako sam počeo. Otišao sam tamo. Čovjek koji je sve to vodio bio je stariji, bivši boksač, on me je uzeo pod svoje krilo. No ubrzo sam trebao u bolji klub pa me poslao u Earl’s Court Park.

– Većina mojih buddyja bili su borci kao i ja, dečki mojih godina, imali smo to nešto zajedničko, i počeli smo se družiti i izvan kluba, tako da je bilo lako ostati u tome, ostati borac. Da sam dobivao previše po nosu, možda ne bih ostao, ali nisam. I tako sam već sa sedamnaest godina postao prvak Kanade. S osamnaest sam prešao u profesionalce, a probio sam se u prvih deset u svijetu kad mi je bilo devetnaest godina. Imao sam na što pucati, kamo ciljati i za što se boriti pa je bilo lako ostati fokusiran – prisjeća se.

Nizale su se pobjede i titule. Zauvijek će pamtiti borbu sa slavnim Alijem koju je izgubio, ali mnogi smatraju da je on trebao biti proglašen pobjednikom. Znao se čuti s Alijem i viđali su se barem jedanput godišnje, na svečanoj večeri članova Boksačke kuće slavnih, no Ali je sada teško bolestan.

– Želio sam – kaže George – postati prvakom Britanskog Carstva, ali mi Englezi nisu dopustili da se borim za titulu. Oni su željeli da prvak Commonwealtha bude njihov, Englez, a ne netko iz zabite Kanade, i još gore, sin siromašnog useljenika. Ovi iz Canadian Boxing Commissiona tada su se povukli i ništa nisu učinili za mene, nisu uložili ni protest, ništa. I što se mene tiče, od tog trenutka oni su za mene postali nevažni i nerelevantni – kaže glasom u kojem se i nakon toliko godina još može čuti prizvuk razočaranja.

Odrastanje u Torontu

Zvoni telefon. Zove ga kći Vanessa da ga podsjeti da poslije idu zajedno na ručak. Razgovara s njome blago, toplim očinskim glasom.

– Ja sam odgajan onako kako je većina Europljana odgajana: grub otac, mekana majka. Moj otac bio je strog. Volio nas je na svoj način, ali nije mogao pokazati nježnost.

Stipan Čuvalo, Georgeov otac, bio je iz Proboja pokraj Ljubuškog. Kad mu je bilo deset godina, išao je na magarcu u Mostar. Na jednom mjestu nedaleko od grada magarac se uzjogunio i zbacio Stipana s leđa, a posljedica je bila teški prijelom ruke u laktu. Prijelom nije saniran i ruka je krivo srasla, ostavljajući mladog Stipana s teškom deformacijom i prilično ograničenom mogućnošću pokreta. Svejedno, kad je došao u Kanadu, Stipan je otišao u boksački klub u Windsoru i izrazio želju da boksa. Trener ga je pogledao i odbio rekavši da se ne može biti boksač s jednom rukom.

– Bilo mu je teško s tom rukom – kaže George – ali je svejedno radio teške poslove i u dvadeset godina, koliko je radio u klaonici Canada Packers, nikad nije uzeo nijedan slobodan dan.

Stipana su zapali najgori poslovi u klaonici, od udaranja krava maljem u glavu do deranja kože s goveđih polovica.

– To se dogodi kad nemaš školu – kaže George s gorčinom.

Jedno je ljeto i George proveo radeći sa Stipanom.

– To je grozan, grozan posao – prisjeća se – ali moj otac nije imao izbora, morao nas je prehraniti.

Stipan Čuvalo ubrzo je nakon vjenčanja s Katom Kordić odlučio poći u bijeli svijet u potrazi za boljim životom za svoju tek zasnovanu obitelj. Iz Proboja se otisnuo u Ameriku 1926., i to najprije u New Orleans, a potom u južnu Kaliforniju, kamo su najviše odlazili Hrvati, poslije Pennsylvanije i Ohija. Kad je otišao, njemu su bile dvadeset i tri godine, a Kata je bila nekoliko godina mlađa. Amerika je imala kvote za pojedine skupine useljenika, a kako su kvote za hrvatske useljenike bile vrlo niske, Stipanu je jedino preostalo poći dalje i tako se nakon kraćeg lutanja skrasio u južnom Ontariju. Dospio je u Toronto, koji je tada brojio blizu devetsto tisuća stanovnika i u kojem je već postojala hrvatska zajednica. Našao je posao u klaonici mesnog prerađivača Canada Packers. Imati stalni posao u gradu u kojemu je nezaposlenost bila iznad 30 posto vrijedilo je jako puno.

Desetak godina nakon što je napustio rodnu Hercegovinu Stipan je napokon mogao dovesti svoju ženu Katu k sebi u Kanadu. U rujnu 1937. Kata je u Torontu rodila Georgea Chuvala, i ne sluteći da će njezin mali Jure, kojeg je silno zavoljela, jednog dana postati najveći kanadski i jedan od najvećih svjetskih boksača, niti da će sinu siromašnih hercegovačkih useljenika jednog dana sam gradonačelnik Toronta uručiti ključeve grada.

Kata je dvije godine poslije rodila i Georgeovu mlađu sestru Zoru, koja će Georgeu postati uzor i primjer izdržljivosti. Kad su od oca dobivali šibom po prstima ili kad su za kaznu morali klečati na sagorjelom ohlađenom ugljenu i moliti za oprost, George priznaje da je plakao i derao se „kao najveća kukavica”, ali ne i Zora. Izdržala bi sve stoički, bez ijednog jecaja.

– Moja je majka bila blaga i nježna i nikad je nisam vidio ljutitu. Mislim da je nitko nikad nije vidio ljutitu. Sve što je dala, dala je s ljubavlju. Kad je otac galamio, ona bi samo odmahnula rukom. Moji prijatelji rado su dolazili k nama. Uvijek je bilo hrane i ona bi govorila: „Ajde sjedi, sad ću ja nešto spremiti” – ponavlja George njezine riječi kao eho toga davnog vremena koje sad živi samo u sjećanju.

Družili su se s drugim Hrvatima, uglavnom Hercegovcima. Volio je promatrati oca i njegove prijatelje kad bi zapjevali gangu. Sjeća se da je netko imao i gusle. Sjeća se kako bi mirisali i u ustima hruškali uštipci. Stipan je umro u dobi od devedeset i dvije godine, a Kata je umrla puno mlađa, u svojim kasnim šezdesetima.

Dok je George bio dijete, obitelj Chuvalo živjela je u kući na Aveniji Hook, u siromašnoj, radničkoj četvrti u zapadnom dijelu grada nazvanom Junction i naseljenom uglavnom europskim useljenicima. Tu su se spajale i križale tračnice brojnih željezničkih pruga kojima je stizala i odvozila se roba i namirnice, hraneći i održavajući na životu mršavu ekonomiju. Danas je taj dio grada popularan kod mladih i školovanih ljudi zbog zanimljivog urbanog spoja, trendovskih kafića i restorana, i zbog dostupne lokacije, a u ono vrijeme na prostoru gdje su sada moderne stambene zgrade izmjenjivale su se tvornice i klaonice s poljskim i ukrajinskim crkvama, malim krojačnicama i drugim sitnim obrtima, automehaničarskim radionicama i zadimljenim gostionicama. U toj je četvrti George živio, tu se zaljubio, tu zasnovao obitelj.

S prvom ženom Lynne imao je petero djece, četiri sina i jednu kćer. Najstariji je Mitchell Aaron, kojeg je Lynne rodila kad je imala samo petnaest godina. Ubrzo su na svijet došli Steven Louis, Georgie Lee, Jesse Miles i na kraju Vanessa Chuvalo. Najprije je izgubio najmlađeg sina Jesseja.

– Bilo je to preteško, neizdrživo – kaže šupljim glasom koji je odjedanput izgubio snagu.

Jesse još nije bio napunio dvadeset i jednu godinu kad je počinio samoubojstvo. Nekoliko godina prije sletio je s motocikla i ozlijedio koljena. Nakon operacije bol u koljenima je ostala.

– Neki “asshole” na partiju mu je ponudio heroin – kaže George s gorčinom.

Nakon devet mjeseci ovisnosti oduzeo je sebi život tako što si je pucao u usta. To je bilo 1985., a ponekad mu se čini kao da je bilo jučer.

Sweet, sweet Jesse – kaže sa suzama u očima.

Jesse je uveo u drogu i dva starija brata, Stevena i Georgieja Leeja.

– Prije nego što sam shvatio da pod svojim krovom imam jednog ovisnika o heroinu, imao sam ih trojicu. Nikad nisam ni pomislio da će Jesse to učiniti. Kad sam doznao, bio sam siguran da su moji momci dovoljno jaki da sami ostave drogu. Nikad si to neću oprostiti – govori slomljenim glasom.

– Ponekad bi se moji sinovi sreli s dilerom u baru hotela Parkdale, u zapuštenom dijelu grada, malo zapadnije od željezničke pruge. Kad bi ugledali bijeli prah, od uzbuđenja bi se doslovno uneredili. Otišli bi u zahod, rastopili drogu u žlici, zavrnuli rukave i ušpricali u vene prije nego što bi se očistili. To je ovisnost... – zastao je i nastavio: – Kad im je ponestalo droge, počeli su pljačkati ljekarne. Tjerali bi jadne prodavače, prijeteći im noževima i mačetama, da im pune vrećice lijekovima koji se izdaju samo na recept.

– Jessejeva smrt duboko je utjecala na njegovu braću. U dva mjeseca Steven se predozirao petnaest puta. Uspio sam nagovoriti Georgieja Leeja da ode na rehabilitaciju, ali to nije potrajalo, vratio se nakon samo nekoliko tjedana – sjeća se George.

Unuka umrla od raka

Njihove pljačke ljekarni postajale su sve nasilnije i nekoliko godina poslije obojica su završila u zatvoru. Georgieju Leeju zatvor je jako teško padao. Jednom si je prerezao žile i grlo, a nakon što je preživio taj pokušaj, stalno je govorio da će se jednog dana namjerno predozirati da bi se mogao pridružiti mlađem bratu u raju. Manje od tjedan dana nakon što je pušten iz zatvora ispunio je prijetnju: našli su ga mrtvog u jeftinom hotelu.

– Četiri dana poslije Lynne je počinila samoubojstvo uzevši tablete koje su naši sinovi opljačkali – slomljeno nastavlja. – To se dogodilo 1993. Kad sam došao kući toga poslijepodneva, ležala je na krevetu, na leđima, držeći u rukama Bibliju i urnu s Jessejevim pepelom. Napisala je poruku: „Tražila sam ljubav, ali je nisam mogla naći nimalo.”

– Ne sjećam se ničega iz tjedana koji su uslijedili – kaže George. – Steven mi je rekao da mjesec dana nisam izlazio iz kreveta. Njemu je bilo još gore. Krivnja i bol koje je osjećao zbog gubitka braće i majke natjerale su ga da još više izgubi kontrolu. Bio je na heroinu kad je stigao majci na pokop. Opljačkao je tri ljekarne u 45 minuta. Iste godine opet se našao u zatvoru.

Dok je služio kaznu, Steven je pokušao okrenuti svoj život u drugom smjeru. Počeo je rehabilitaciju, napokon je završio srednju školu i počeo dopisno studirati rusku književnost na prestižnom Queen’s University. Bio je oduševljen Dostojevskim, Tolstojem i Solženjicinom. Trebalo mu je samo šest mjeseci da diplomira kad je izišao iz zatvora 1995. godine.

– Ja sam ga zafrkavao da su ga trebali zadržati u ćuzi dok ne diplomira – govori George. – Kad je izišao, bio je zdrav i fokusiran. Prvi put pomislio sam da moj sin ima šansu. Međutim, Steven se nije mogao održati. Upao je u stare navike i u kolovozu 1996., dok sam bio na putu, moja kći Vanessa našla ga je u svom stanu, presavijenog preko stola, s iglom zabodenom u ruku, baš kao i Georgie Lee. Kad sam sletio u Toronto, Joanna, moja druga žena, dočekala me i rekla što je bilo. Poludio sam od boli, zapomagao sam na sav glas, u potpunoj agoniji.

– Nakon Stevenove smrti – sjeća se George – jedva sam funkcionirao. Svaki put kad sam pokušao zaspati u mraku imao sam osjećaj da se gušim. Sebe sam krivio za smrt svojih sinova, krivio sam sebe što sam im dopustio da napuste školu, što ih nisam prije smjestio u rehabilitacijske centre. Godinama sam bio beživotan, kao što su bili i oni. Nikad nisam krivio Lynne što je to učinila. Potpuno je razumijem.

– Što mogu učiniti roditelji? – zapitao se George. – Djeca idu van, na ulicu, na njih najviše utječu njihovi prijatelji. Neki su roditelji strogi, kontroliraju djecu, i ta djeca možda imaju manje prilike da budu izložena, ali roditelji ne mogu znati svaki put s kime su i gdje su djeca, jednostavno to nije moguće. Ako ti je sin u društvu gdje je droga, ti to ne znaš, ne možeš ih nadgledati 24 sata na dan.

– Onda sam odlučio – kaže – da moram pokušati nešto učiniti. Rekao sam sebi, ako pomognem jednoj mladoj osobi da se spasi, tada moji sinovi nisu umrli uzalud. Godinama sam išao i još katkad idem po srednjim školama, zatvorima, centrima za odvikavanje i govorim o opasnosti ovisništva, o svom iskustvu, o svojoj obitelji. Pokazivao sam videosnimke Fifth Estate snimljene nekoliko tjedana prije nego što je Steven izišao iz zatvora. U videu Steven izgleda sretan i zgodan. Također sam pokazivao fotografije svojih sinova dok su bili djeca, kako se smiju i kako su bili veseli kad su bili mali. Srednjoškolcima zastane dah kad čuju što se dogodilo mojoj obitelji.

– To što se dogodilo u mom životu ne događa se mnogim ljudima. Izgubio sam jednog sina, izgubio dva sina, izgubio tri sina, izgubio ženu – glas mu puca od boli. – Bang, bang, bum. Svaki put kad se okrenem, dobijem po glavi, dobijem udarac. Teško je, nije lako. Toliko sam naviknut na tragediju, vrlo je čudna situacija, osjećam to jedno ludilo oko sebe, kao da mi to treba, kao da ne mogu bez tragedije. Toliko sam puta bio udaren, teško udaren. Nokautiran.

– Kad je Jesse umro, to je bilo najgore od svega. Izgubiš jednog sina, nije dosta, izgubiš drugog sina, nije dosta, izgubiš trećeg sina, izgubiš ženu... Kad je dosta? Nedavno mi je unuka od 26 godina, Stevenova kći Rahela, umrla od raka. Strašno sam je volio... Kad je dosta? – pita se rezignirano.

– Jedina stvar koja mi je preostala, jedino što ja mogu reći sam sebi, dok moj život ide dalje, ako se borim, ako su moji sinovi umrli nizašto, ako nisam u stanju nikome pomoći upozoravajući na njihovu tragediju, to bi bilo grozno. Tada bi to bilo kao da su umrli uzalud. Ovako, dokle god mogu ići i razgovarati s mladima, pričati im o svojim sinovima, oni nisu umrli uzalud. Moji sinovi imali su razlog da žive i budu sretni, ali su krenuli putem samouništenja i na kraju su sami sebe uništili – govori bolnim glasom.

– Volio bih kad bih bio religiozan, kad bih bio jako religiozan, zato što vjera uvijek nudi neku nadu, nastavak života, pa ima šanse da se ponovno sretneš s voljenim osobama koje si izgubio. Želio bih moći to vjerovati, želio bih moći – lagano se osmjehnuo.

– Ja sam još uvijek oštećena roba, ali sam napokon u stanju opet uživati u svome životu. Prije nego što su umrli, moji su mi sinovi podarili šestero unučadi. I svaki put kad ih vidim, rastopim se od nježnosti.

Ponosan je na Mitcha i Vanessu, koji s obiteljima žive u Torontu, školovani su i rade dobre poslove. Svakodnevno su u kontaktu s ocem.

– Volio bih ove godine opet posjetiti Hercegovinu – kaže sjetno.

Poručuje ministrici Bernardici Juretić da ne dopusti legalizaciju marihuane ili bilo koje droge i kaže:

– Oni koji tvrde da blaže droge ne vode prema jačim drogama lažu.

Putokaz za najljepše plaže na Pagu
Najljepše plaže na Pagu
Istražite koje su najljepše plaže i pronađite one koje će vam najbolje odgovarati

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.