Svake četiri godine, dva do tri mjeseca prije treće nedjelje u svibnju, koja je u izbornom kalendaru zakonom rezervirana za lokalne izbore, u strankama nastupi panična potraga za kandidatima za župane, gradonačelnike i općinske načelnike. Djeluju kao da su duboko iznenađene tom neočekivanom blizinom lokalnih izbora, otprilike onako kako zagrebačku zimsku službu zna iznenaditi snijeg zimi jer, inače, pada ljeti. I nakon te grčevite potrage za kandidatima, na kraju prevladava dojam da neke važne izborne situacije nije kreirao ratio, nego su plod spleta okolnosti, slučajnosti i nužde.
Iako je racionalnost, koja podrazumijeva strateško promišljanje, planiranje i rad, važna ljudska osobina, postavlja se pitanje je li uopće razumno pitati za racionalnost u postupanju političkih stranaka, posebno najvećih među njima, HDZ-a i SDP-a, kad je riječ o lokalnim izborima s obzirom na to da svake četvrte godine, pa tako i ususret predstojećim lokalnim izborima, naime, te dvije stranke dopuštaju sebi luksuz da dvadesetak tjedana prije izbora nemaju u svakoj sredini koja im je važna nekoliko prepoznatljivih, zanimljivih i respektabilnih političkih figura. Zapravo, dogodi im se da nemaju ni jednu, a kamoli više politički relevantnih osoba koje mogu iznijeti izravne izbore za lokalne čelnike.
Racionalnost je za ovu priču važna zbog toga što su lokalni izbori situacija u kojoj nema iznenađenja. Događaju se, dakle, svake četvrte godine, točno treće nedjelje u svibnju, u 20 županija i Gradu Zagrebu te u 127 gradova i 428 općina. Nisu, naravno, sve jedinice lokalne samouprave važne za političku reputaciju, ali glavni grad, 20 županijskih sjedišta i same županije svakako jesu. Uz dobru pripremu nijedna stranka, a pogotovo HDZ i SDP, ne bi trebala imati problema s kandidaturama. Naprotiv. Četiri godine od jednog do drugog mandata više je nego dovoljno. Budući da se, dakle, unaprijed zna sve, logično je pitanje kako je moguće da tako velike stranke, poput HDZ-a i SDP-a, ne koriste vrijeme između dva mandata za stvaranje svojih kandidata, kako je moguće da uoči izbora nemaju nekoliko osoba koje građani u konkretnim sredinama poznaju, kojima vjeruju, koje se neće zbuniti kad ih netko upita koja im ja najdraža pjesma o njihovu gradu… Nije tako u svim jedinicama lokalne samouprave, ali je problem s pronalaskom pravih kandidata prisutan u povećem broju onih sredina koje su HDZ-u i SDP-u važne između ostalog i zato što se na lokalne izbore gleda kao na golemu anketu ususret sljedećim parlamentarnim izborima, kojom se mjeri tko je oslabio, a tko ojačao.
Najilustrativniji je primjer Grad Zagreb u kojemu HDZ i SDP već godinama izlaze na izbore bez ambicije da pobijede. I to HDZ punih 20 godina, a SDP zadnjih 12 godina, otkako je Milan Bandić napustio njihove redove. HDZ-u je tijekom ta dva duga desetljeća bilo sasvim prihvatljivo da bude tek običan glasački podupirač pokojnom gradonačelniku te da nahrani svoje apetite uhljebljivanjem određenog broja svojih ljudi u gradskim uredima i poduzećima. Njihov aktualni kandidat za gradonačelnika Davor Filipović vjerojatno se i sam iznenadio kad ga je, nakon propalih pokušaja nagovaranja Damira Vanđelića da preuzme kandidaturu za upravljanje glavnim gradom, dopala ta uloga. Da je njegova kandidatura sklepana na brzinu i da je ubačen na teren s klupe za rezerve, vidi se po gafovima koje je u kratkom vremenu nanizao, zbog čega ostavlja dojam da mu kampanjom upravlja stihija. Da Bandić nije iznenada umro, bio bi tek alibi-kandidat. Međutim, ta nenadana smrt zahtijevala je da se preko noći prometne u pravog, rasnog, autoritativnog kandidata. Ali on to jednostavno – ne može. Nije za to pripremljen. Njegova kandidatura nije plod strateškog promišljanja i rada, nego – slučajnosti.
SDP, pak, u glavnom je gradu tiho umirao godinama, ne znajući ni kome bi se, na koji način i zbog čega obratio. Na prošlim lokalnim izborima podržali su kandidaturu Anke Mrak Taritaš, a na predstojeće izlaze s Joškom Klisovićem kao kandidatom za gradonačelnika. Problem je, međutim, što je Klisović kandidat iz nužde, koji je ubačen u igru nakon što se SDP nije uspio dogovoriti o zajedničkom izlasku na izbore s platformom Možemo! i Tomislavom Tomaševićem. Organizacija na terenu je slaba, članstvo umorno i razočarano, iscrpljeno unutarstranačkim borbama koje su rezultirale svojedobnom ostavkom Davora Bernardića i izborom Peđe Grbina za šefa SDP-a te u konačnici raspuštanjem zagrebačke organizacije SDP-a.
Tijekom tih, politički jalovih godina izgubili su birače, prepustivši svoj prostor novoj, aktivističkoj energiji Tomislava Tomaševića i platforme Možemo!.
SDP ima problem i na jugu Hrvatske, gdje je prije nekoliko tjedana Jadran Barač, kandidat za gradonačelnika Dubrovnika, završio u pritvoru zbog prijetnji susjedu te se na koncu povukao iz izborne utakmice. Stranka se našla u problemu jer, kako su unutarstranački izvori povjerljivo prenijeli medijima, oni jednostavno nemaju drugog kandidata. Pronaći će ga, ne treba u to sumnjati. No bit će to još jedan od tzv. slučajnih kandidata. Zanimljiv je primjer i grad Zadar, gdje je SDP u opoziciji gotovo 30 godina. Tijekom tog dugog razdoblja nakupilo se toliko izgubljenih utakmica da su izgubili samopouzdanje i energiju. Na predstojećim izborima dat će potporu uglednom povjesničaru i filozofu, bivšem saborskom zastupniku Marku Vučetiću, za kojeg možemo reći da je školski primjer „self made“kandidata. U Sabor je ušao kao član Mosta, mandat odradio do kraja kao neovisan zastupnik, a svoju je političku karizmu stvarao kroz istupe u Saboru, objave na društvenim mrežama i povremena gostovanja u medijima. S prestankom mandata u Saboru nije nestao sa scene, nego je kroz dostupne kanale nastavio javno djelovati. I to je činio tako da je njegova kandidatura za gradonačelnika mnogima dala nadu da se politička scena u Zadru može provjetriti, a postojeći obrazac vladanja razmontirati.
Zadarskom SDP-u njegova je kandidatura došla kao spas u zadnji čas. Iza njegovih leđa skrit će vlastite slabosti, oživotvorene u činjenici da ne mogu ponuditi Zadranima kandidata iz svojih redova. Dakle, to što je Vučetić, sam samcat, napravio za vlastito političko profiliranje, politička stranka bi trebala moći odraditi s lakoćom, ne za jednoga, nego za nekoliko svojih ljudi. Skoknemo li do Splita, vidimo da se priča ponavlja. Iz velikih tabora nema jakih imena. Stranke u proteklom mandatu nisu učinile ono što svaki srednjoškolac i srednjoškolka čine kad se pripremaju za državnu maturu i upis na fakultet – pripremaju se, ako treba godinu, dvije ili četiri, ne prepuštaju tako važne stvari slučaju. I ne bi trebalo nikoga iznenaditi ako bi se konačna bitka u Splitu vodila između Željka Keruma i Ivice Puljka, dok bi „veliki“stajali sa strane i promatrali iz publike.
U Osječko-baranjskoj županiji SDP je za župana podržao neovisnog Denisa Ambruša. To je izazvalo nezadovoljstvo u stranci, gdje se njegova neovisnost interpretira kao politička izgubljenost i lutanje. Naime, čovjek je prije tri godine napustio SDP, priklonio se Mostu, s Mostom izašao na parlamentarne izbore i sad ga SDP podržava kao kandidata za župana. Nekima u toj stranci taj je koktel neprobavljiv. Međutim, to govori o radu stranke između izbora, o tom famoznom strateškom promišljanju i pripremi za izbore, i o učmalosti i puštanju da se procesi odvijaju kao da ih voda nosi, pa dok brana ne popusti…
U Bjelovarsko-bilogorskoj županiji SDP pak priznaje svoju slabost i bez ustezanja ondje govore da su im predstojeći lokalni izbori zapravo priprema za one koji će biti 2025. godine te da dotad kane raditi na prepoznatljivosti. Izaći će, kažu, sa svojim kandidatima za župana i gradonačelnike u svih pet gradova županije s uvjerenjem da će se u sljedeće četiri godine neki među njima profilirati u respektabilne buduće kandidate. Naveli smo samo neke sličice izvučene iz hrvatskog predizbornog mozaika koji se sastoji od 555 dijelova, a svaka sličica ilustrira inertnost zbog koje velike stranke imaju problema s kandidatima koji mogu kvalitetno iznijeti izazove neposrednog izbora župana, gradonačelnika i načelnika. Zapravo je nevjerojatno da se tako loše pripremaju i da nisu fokusirani na teren, što izlazi na površinu svaki put uoči lokalnih izbora budući da je s obje strane političkog spektra sve više izazivača što bi ih trebalo bi ih motivirati na pojačani rad, primjećuje politolog Berto Šalaj. – Sad stvari stoje tako da istraživanja otvaraju mogućnost da HDZ i SDP ne osvoje čak tri od četiri velika hrvatska grada – Zagreb, Rijeku i Split. Pojavljuju se novi ljudi, nove opcije, neovisni kandidati, stranke koje pokazuju više volje i energije… SDP je u lošijoj situaciji od HDZ-a jer je HDZ dulje na vlasti u državi pa s te pozicije kompenzira nedostatke na terenu. Obje velike stranke ne rade dovoljno na terenu. SDP-ovo zapuštanje terena počelo je sa Zoranom Milanovićem. Doveo je SDP na vlast u Hrvatskoj, ali ga je oslabio na terenu. To njega, jednostavno, nije zanimalo – kaže prof. Šalaj i za ilustraciju navodi primjer Slavonskog Broda u kojemu je SDP minoran iako je riječ o industrijskom gradu s jakom radničkom komponentnom, što bi trebalo biti prirodno okruženje za jačanje te stranke.
HDZ-u je lakše jer kao vladajuća stranka u državi može utjecati na procese, ali u važnim sredinama također muku muče s kandidatima. U Splitu ih je, primjerice, zaskočila afera utemeljena na optužbama da je kandidat za gradonačelnika Vice Mihanović plagirao doktorski rad. U Vukovaru još plaćaju ceh razilaženju s Ivanom Penavom, koji je otišao u Domovinski pokret. U vukovarsko-srijemskoj organizaciji HDZ-a, koju vodi ministar obrane Mario Banožić, pokušavaju izaći na kraj s unutarnjim sukobima odlaskom dijela uglednih članova. Sukobi s kojima se nose samo dva mjeseca prije lokalnih izbora posljedica su lošeg rada na terenu. Ministru koji radi u Zagrebu očito nije poznato kako teren diše.
– Problem HDZ-a i SDP-a u tome je što su godinama imali svoje utvrde na lokalnoj razini. Njih su osvajali, odnosno zadržavali s vrlo malo uloženog truda. Uzimali su ih zdravo za gotovo i računali da su im lokalni izbori igra na sigurno… No nije više tako. Nema sigurnih partija. Primjerice, pitanje je hoće li SDP nakon povlačenja Vojka Obersnela uspjeti zadržati Rijeku. Ili HDZ Zadar… Uvjerenje da su njihove utvrde zauvijek osvojene umrtvilo je stranke i otvorilo prostor novim igračima. U Zagrebu je SDP otvorio prostor Tomaševiću… HDZ u Zagrebu, pak, zbog klijentelističke umreženosti s bivšim gradonačelnikom ne uspijeva na lokalnim izborima ostvariti svoj potencijal iako su parlamentarni izbori na kojima je u zagrebačkim izbornim jedinicama ostvario dobar rezultat pokazali da taj potencijal nije mali… Stranke često poraz na izborima doživljavaju kao katastrofu. Ali ne mora biti tako. Ako se četiri godine u oporbi iskoriste za rad na terenu, za oblikovanje dobrih lokalnih politika i stvaranje prepoznatljivih kandidata na sljedećim izborima, poraz je moguće pretvoriti u pobjedu. No to ovisi samo o njima i njihovoj svijesti o tome da, ako strateški i racionalno ne planiraju budućnost, sami sebe stavljaju u podređen položaj i prepuštaju svoj politički prostor novim igračima – govori prof. Šalaj.
Video: Branko Bačić otkrio da su raspravljali o opozivu Milanovića
Mladenka sve si ti to lijepo nadrobila i onda će doći izbori i 90% onog što pišeš će se pokazati netočno.