U povijesti je svaka velika tragedija donijela i određenu katarzu društvu. To ne znači da će ljudi automatski postati dobri, bolji. Jer onaj čovjek koji je bio dobar prije tragedije, sigurno će ostati dobar i u njoj i nakon nje. Odnosno, tko je bio čovjek, taj će i ostati čovjek. No tragedije poput današnje virusne pandemije, pa onda još na to i zagrebački potres, sigurno će izmijeniti cijeli svijet, ne samo hrvatsko društvo. Jer će se sad postaviti posve drugi prioriteti.
Jedna od tih katarzi hrvatskog društva, koja je već sad jasna, vidljiva, jest u tome da više nitko nigdje ne spominje ustaše i partizane, nema više rasprave o tome koja bi dominirala u javnosti, nema ih više iz usta političara, osim onih najradikalnijih, kojima nikakav potres i pandemija neće malo osvježiti mozak i malo ih dovesti pameti. Takvi su bili i sad će još više ostati na krajnjem rubu društva. Ali je primjetno da i na društvenim mrežama newma više toliko gotovo krvavih ideoloških rasprava, rovovskih bitaka iz Drugoga svjetskog rata. Očito se Hrvatima trebala dogoditi pandemija, očito nam je trebao potres, očito je trebala nekakva situacija poput današnje kako bi si presložili društvene, političke, ali u prvom redu osobne prioritete.
To ne znači da treba prestati sa znanstvenim istraživanjima. To ne znači da treba prestati s izdavanjem knjiga, s pisanjem članaka na te teme. Povijesna znanost treba još mnogo toga istražiti i reći u tom pogledu. Ali bilo je krajnje vrijeme da se teme ustaša i partizana i općenito Drugoga svjetskog rata maknu iz dominantnog javnog diskursa. Bilo je krajnje vrijeme da i Hrvati završe Drugi svjetski rat. I ne samo to. Te teme više nigdje nikad neće biti neke od tema za kupovanje glasova birača na idućim izborima.
Dakako, bit će onih marginalaca koji će i dalje nastojati životariti na tome, bit će onih zajapurenih pojedinaca kojima ništa drugo u životu nije važnije. No jedno je sigurno, izbori će se odsad dobivati na posve drugim temama. Nije to više ni Tuđman, ni Domovinski rat, ni branitelji, nikakve povijesne teme. Tko to pokuša, taj će biti prekrižen. Sigurno.
Jer virusna pandemija, dodatno zakomplicirana potresom, ljudima je gotovo preko noći nametnula druge prioritete. Glavni prioritet, glavno pitanje jest egzistencija. Ljudi se s pravom pitaju hoće li sutra imati posao, hoće li imati plaću, hoće li imati što jesti, što će raditi njihova djeca u budućnosti... I povezano s pandemijom, hoćemo li preživjeti, hoće li mene virus napasti i zaraziti, hoće li moje...
Mnogo pitanja i sva ta pitanja imaju veze s opstankom čovjeka, svakoga od nas. Dovoljna je samo činjenica da proživljavamo dane kakve nismo mnogi ni u ratu proživljavali. U ratu se družilo, a sad se ne može ni družiti. U ratu je radilo sve što je moglo, a sad mnogo toga ne radi jer ne smije. U ratu se izlazilo gdje god se moglo, a danas je glavna preporuka ostati doma. I u zraku se osjeća velika psihoza.
Kao što sam već pisao, u ratu smo imali prepoznatljivog protivnika, a danas je svaki čovjek potencijalni protivnik jer ne znamo gdje se virus kreće, tko ga nosi na sebi i kad će ga i kako prenijeti drugome. I sad zamislite da ljude s takvim egzistencijalnim pitanjima i problemima, s kojima se većina prvi put suočava u životu, nastavite i dalje zasipati ustašama i partizanima. Tako da u svakoj nesreći ima i neke sreće, nekih dobrih stvari. Teško je to reći, teško čuti, ali je tako.
Hrvati su u povijesti pregrmjeli svakakve tragedije, od prirodnih katastrofa do svakojakih osvajača i sustava. Pregrmjet ćemo i današnju situaciju. Ali kao društvo više nismo isti kao prije mjesec-dva, a još manje ćemo biti isti u doglednoj budućnosti. Došlo je do grla, pet do 12, ako nije već i preko grla, 12 i 5, i potrebno je da se svi stubokom promijenimo i shvatimo da trebamo kao društvo gledati u budućnost, a prošlost ostaviti iza sebe.
Sad je prioritet borba za svako radno mjesto. Borba za opstanak privatnog sektora. Borba za jeftiniji, učinkovitiji, manji državni sustav. Borba za reformu javnog sustava. Borba za domaću proizvodnju. Borba za domaćeg seljaka. Mnogo je borbi pred nama, ali je najbitnije da su sve to borbe za našu zajedničku bolju budućnost! Nikako više za bolju prošlost!•
Upravo ova kriza pokazuje suprotno. Sve drzave EU prepustene su same sebi. Nema vise ni Shengenskih granica, policija svake zemlje strogo kontrolira vlastite granice. Nema ni solidarnosti , Italija je prepustena sama sebi, pomoc ne dolazi iz EU nego iz Kine i Rusije. Spanjolska je u slicnoj situaciji. Sto je to nego povratak suverenizmu i vlastitim interesima ? Ne spominje se vise globalizam, liberalizam ili multikulturalizam , svatko spasava sebe kako zna i moze. Lazna obecanja ostaju samo iluzija. Poruku slusamo svakodnevno -Ostanite doma , dakle u vlastitom domu , tu ste najsigurniji. Zasto bi Domovinski rat i Tudjman u ovoj situaciji bili negativni ?